Boga moli beže
Ali-beže:
„Daj mi, Bože, vihor
sa planine.
2. novembar
1992.
Da podigne duvak sa
nevjeste,
da ja vidim šta ja
kući vodim.
Naša Komanda nije gubila vrijeme. Odmah sam jučer
po doručku, zajedno s Kukom, morao put Dragomilića. Konjem smo morali dotjerati
sve što su nam spremili, što smo tražili i što je usput još Muju i Peli na um
palo.
Uz šesetku, našla su se i tri puškomitraljeza, od čega dvije garonje i jedna
osamdesetčetvorka, jedna osa i dvije zolje, te po jedan erpege i erbejac, puno
municije, nešto zavoja i lijekova, malo opreme, te litar ulja i po kanta hurmi
i keksa.
Stigao je Kuko i ispratiti Mešu, koji je konačno
dobio dozvolu da može sestru negdje odvesti, a i ja sam obišao Trošnjane koji
nisu bili na položaju, tačnije njih svega dvojicu.
Žurili smo nazad, trebalo je podijeliti novo
naoružanje, a Komandu je brinulo stalno četničko granatiranje.
Toliko, da nam je jutros uslijedila nova posjeta.
Ovaj put, od Muse Bešovića lično. Obišao je i sam položaj, i bio više nego
zadovoljan. Svidjelo mu se i kako smo se smjestili i organizovali. Kako sam
reče, u našu stručnost najmanje sumnja.
S tim u vezi je zatražio kratak sastanak sa mnom.
U uvodu je kazao ono što smo i svi znali, da su trenutne četničke nemjere da sa
zemljom sravne i sva preostala sela, počev od Popovića i Varoši, a uključujući
i Dragomiliće i Mojkoviće. Dodao je i da moramo učiniti sve da ih u tome
spriječimo, zima se primiče pa bismo u suprotnom morali praviti kakve barake.
Završio je ističući šta bi u svemu trebao biti
naš zadatak:
-
Najviše nam jada
zadaju s Krbljine zvijezde, onim su tenkom, samohotkom, šta je, sve jednu kuću
pogodili. Uvjerio sam se da imate dobar položaj, odande se i sve vidi, sad kada
ponovo izađe da buba, upratite ga i uništite, onesposobite. Nije problem,
potrošite četiri, pet mina, ali daj da ga skinemo s vrata!
Bio je jasan i precizan, a četnici su svakog
momenta mogli ponovo početi. S uzbuđenjem sam ga ispratio, odmah odjurivši
ponovo na položaj. Čekali su me prilično spremni na ono što im imah reći.
A
nije ni bilo razloga da drukčije bude, elementi su, i ne samo za ovaj cilj,
spremni još od prvog dana. Ferid ih je brzo zauzeo, zajedno smo provjerili,
kao i Kuku ponovili da priprema mine sa svim punjenjima.
Sat vremena smo čekali da Admin izvjesti kako je
tenk ponovo izašao. Već pola minuta kasnije dvogled se našao u mojim rukama,
kada sam Feridu i naredio da ubacuje minu.
Srca su nam svima snažno lupala, svaki je nerv
igrao, oči buljile, nekom naprijed, nekom u nebo, od momenta kada smo čuli
skoro zaboravljeni zvuk, našeg ispaljenja!
Kod mene je uzbuđenje najbrže raslo, gledao sam
zbunjenost četnika u blizini tenka, ispaljenje su čuli ali ga nisu očekivali.
Ipak se mora priznati kako su se i dosta brzo snašli, oni su polijegali, dok se
tenk krenuo povlačiti.
Naša mina pade, a ja morah priznati kako je nisam
upratio. Pogledah u Admina, sklonivši dvogled, nadajući se da je on bio
oprezniji.
-
Kompletan
prebačaj – nakon par sekundi usudi se reći šta je i mislio.
-
Vidio si?
-
Gdje mogu ovdje
prebačaj vidjeti, ali sam po zvuku siguran sto-posto. Mislim, čak, da smo
pogodili skroz ono selo iza, ako se sjećam dobro karte - Mušiće.
-
Koliko bi
trebalo da smo prebacili?
-
To je ono što me
i buni, izađe skoro kilometar.
-
Ne može biti,
nema smisla... Lakše bih povjerovo da smo podbacili... Kad se samo sjetim
Tuljka...
-
Neka i nismo
toliko, ali je opet najbolje da dobro skratimo. Mislio sam ja to i prvi put
uraditi, najvažnije nam je da je bacimo negdje u onu sječu, da je uočimo, opet
će nam biti dosta tri poslije da izbacimo tačno na piklić.
-
Da. Ništa drugo
ne možemo ni uraditi, s tim da ćemo skratiti samo sedamsto metara, ako je
kilometar prebacila to je što se teren onako spušta. Sračunaj novi daljinar,
uglomjer ostaje isti, ja odoh s Feridom. Poslije se vraćam, na smjenu moramo
pratiti kada će ponovo izaći, još moramo kako ugajguliti da ispaljujemo kad i
on, ili kad njegova pada, da nam ne čuje ispaljenje.
Izašao je, ali su prošla puna dva sata. Da smo
prvi put bili bliži, još bi povjerovali da smo ga i oštetili, ovako smo se samo
bili zabrinuli da je odlučio promijeniti lokaciju.
Možda to učini kasnije, ako već sad budemo
precizni. Ferid i ostali nisu komentarisali nove elemente, zauzeli su ih uz
moje prisustvo, sad je samo provjereno da se libela nije micala.
Tako, oni su i najmanje krivi što ne bijahosmo
ništa precizniji nego prvi put.
Ako je nešto iole važno, ovaj smo put i ja i
Admin vidjeli gdje je pala. Podbacili smo skoro kilometar, tačnije nekih
osamsto metara! Tako bi trebalo da smo prvom bili savim blizu, a što njen zvuk
nikako nije kazivao.
Malo se gledasmo, bez moje namjere da mu išta
prigovorim. Na kraju, u jednome je apsolutno u pravu, trebalo bi da je
najvažnije što smo je konačno vidjeli, sad samo daljinar popraviti za tih
osamsto metara...
I čekati, ovaj put ne duže od pola sata.
Otišla je i pala, i treća naša mina. Ovaj me put
Admin nije morao ubjeđivati, po drugi put prebacujemo. Otprilike, opet blizu
kilometra.
Obaram glavu zemlji, ne znam kako i o čemu da
razmišljam, ništa mi se nije logičnim činilo. Da stvar bude još gora, od
odobrenih na raspolaganju su nam još samo dvije mine, mada bih se usudio
uputiti koju i na svoju ruku, samo kada bih bio siguran u učinak. Kako sada
stvari stoje, daleko sam od toga da bilo šta obećavam.
Raznim gestikulacijama sam ispoljavao nervozu i
nesigurnost, provlačio sam šaku kroz kosu, pogled šetao od neba do zemlje,
pogledavao put Admina u želji da kakva ideja možda dođe od njega. Počeo sam
usput u sebi učiti, Boga moliti.
Kiselo se osmjehnuh kada vidjeh kud je sada cijev
tenka okrenuta. Kao da nam četnici žele pokazati kako se gađa!
Ničega se drugog ne sjetih do da upolovimo
korekturu, umjesto osamsto skraćujemo četiri stotine metara, pa koliko bude da
je Bog uslišio moje molitve.
Vidjeli smo je, a možda bi mi bilo lakše da
nismo. Drugi podbačaj, sad tačno za tih četiri stotine metara. Najradije bih
sada, zajedno s ostalima krenuo u pješadijski napad, dobili smo puškomitraljeze,
erpege, zolju. Nije me samo nerviralo što mašimo, i što sve to nema nikakve
logike, već što se tenk više i ne sklanja. Istina je da je maloprije i on nas
prebacio, ali on gađa direktno i nije isključeno da će već narednom biti puno precizniji.
Nije, podbacio je stotinjak metara, ali to može
samo biti da nam Bog i sudbina daju još jednu prilku. Zbog čega se i ujedoh za
jezik, malo prije sam ih njime ružno pominjao.
Kroz glavu mi prođe da bih možda trebao jednom
ponoviti iste elemente, ma koliko da to bilo najdalje od logike. Prije nego ću
o tome bolje razmisliti, moradoh s glavom u zemlju. Vidio sam njihovo novo ispaljenje,
tenkovska leti puno kraće od naše mine, a ova je za više od toliko puta bila
preciznija od svih dosad. Nekakva su dva fijuka protutnjala preko naših glava,
potvrđujući to. Što je još jasnije pokazivao gusti crni dim koji je izbijao iz
podnožja brda iza naših leđa. Četnici sve više podešavaju nišanske sprave!
Pridružio nam se i Ferid, sada sva trojica
gledamo put Krbljine zvijezde. Tenk je bio na svome mjestu, a nismo dugo čekali
ni na bljesak opaljenja. Iste smo se sekunde povukli, rukom ostalima dajući
znak da uskaču u skloništa.
Brojali smo u sebi. Na sedam smo očekivali, kao i
prethodni put, dva jednako oštra zvuka, jedan koji je proizveo sam projektil
prelijetajući iznad nas, i drugi kao rezultat sječenja zraka kroz koji su
istovremeno dolazili zvuci opaljenja i eksplozije.
Ovaj se put sve stopi u jedan, tuplji. Zapravo se
svi ti zvuci sastaše u trenu, zemlja ispod nas je podrhtavala, podbacili su.
Nas trojica smo odmah ponovo na kosi, znamo da
slijedi nastavak. Na bljesak reagujemo isto, više nas ništa ne iznanađuje.
Prozviždala je iznad naših glava, meni se učinilo
tako da mi kosu podiže, samo zbog brzine i blizine projektila, ili i zbog moga
straha. Pala je tačno u dolinu, jedva sto pedeset metara iza nas. Srećom,
geleri nam nisu mogli doprijeti.
Pitam se ima li se više svrhe nadati, i uporno
zuriti ka bljeskovima novih ispaljenja, pri čemu možda i vidjeti projektil koji
će nam presuditi. Jedino zbog čega to opet činimo je da ostanemo spremni, na
sve.
Sljedeći ponovo podbacuje. Ni sada nije pala
daleko, ali - sasvim dovoljno.
Zatim prebačaj, desetak metara od prošlog.
Ipak, vidjeli smo nešto što nas je itekako
obradovalo, ova zadnja ne samo da nam je podigla zrak iznad glava, nego je
zarovila među ispred. Pogledasmo se, a onda se odmah obojica povukosmo nazad,
ispričati ostalima.
Izađoše i oni, uvjeriti se. Nije bilo dilema, od
sada se osjećamo sasvim sigurni, bar dok tenk gađa s istog mjesta! Tek i
shvatamo koliko je ovaj položaj dobar, uz samu smo kosu, koju je već pogodio,
dizanjem jednog hiljaditog - još više nas prebacuje, a smanjivanjem - još niže
zadire u među. Pri čemu je, već, pokušao i jedno i drugo!
-
Hajdemo ponovo
probati – Admin prvi i konkretno pokazuje naše novo raspoloženje.
-
Ne znam, ta
jedna nam je još odobrena, šta ako i ona mnogo omaši? Nešto mora biti da nije u
redu, ne ide mi u glavu da je ovo moguće. Ne znam da išta drugo može biti već
da s punjenjima nešto ne štima, možda su neka vlažna pa ne sagore. Ja ne bih
dok to ne utvrdimo, možda bi večeras sva punjenja trebali metnuti kraj vatre,
malo ih posušiti. Bojim se da ovako nema smisla.
-
Hajdemo sad
probati još jednu, pa ako ne bude valajlo... – i Tito je navaljivao.
-
Ne znam, nije to
problem, ispalićemo je, daj Bože da bude blizu, još bih jednu i na svoju ruku,
lahko bih ja to s Musom završio, samo nikom nije kao meni žao svake koja ode
ovako bezveze!
U međuvremenu su četnici još jednom podbacili,
otprilike na isto mjesto. Poslije je i njima kao bilo dovoljno, pa mijenjaju
malo pravac. Pogađaju jednu od dvije preostale kuće u Kolakovićima! Daleko su
od toga da su neprecizni, još nas i čudi kako već nismo pogođeni.
-
I mene nerviraju
– Ferid se pridružuje zahtjevima da se ponovo oglasimo.
-
I mene, ali ne
toliko četnici koliko naše mine. U redu, ispaljujemo još jednu, ali sada vi
birajte elemente.
-
Koliko smo
prošlu omašili, toliko ćemo popraviti – Tito se još čvrsto držao logike.
-
Tako smo i dosad
radili, zato i nemam pojma šta da radimo. Nikako da provalim odakle ovolike
greške, račun je tačan, elementi bi trebalo da su dobro zauzeti...
-
Ako ne vjeruješ...
– Ferid se pobuni.
-
Vjerujem.
Vjerujte i vi meni da je račun tačan! Mine su iste, samo može biti da je do
punjenja. Jebiga, kako smo ja i Admin rastabirili ove tablice, ne bi trebalo da
smo griješili u bojama. U stvari, ni to ne bi trebalo da ima veze, svaku smo
ispalili s istom količinom baruta. Jedino ono što sam već reko u vezi vlažnih
punjenja... Ne znam, puče mi glava!
Četnici pokušavaju pogoditi i onu posljednju
kuću. S dvije nisu uspjeli, vratiće se kasnije, sada su se okomili na štale i
kolibe. Zabaviće se neko vrijeme, što koristim da priđem minobacaču. Ferid je
išao iza mene.
Nemoćno slegoh ramenima, libele su bile čvrste,
elementi kakve smo zadnji put i dali... Posada je svoje obavila kako treba.
Nisam imao nikakav predosjećaj, pogled mi se sam
razastrje okolo minobacača. Zastade na kamenu pored.
-
Šta je ono? – upitah
Ferida pokazujući na dvije male kapice, nesumnjivo zaštite upaljača.
-
Zaštitne kapice.
Lahko se odvrću. Jedna, druga je sama spala.
-
Šta je s
ostalima bilo, nije zar da se nisu dale skinuti?
-
Jok, dvije ih
nisu ni imale.
-
Nije moguće!
Kako mi to nisi odmah reko!? – možda bih zasijao od dragosti, da bijes koji sam
osjetio nije bio jači.
Niti je Ferid znao da mi odgovori, niti sam ja
želio čekati. Odmah smo obojica čučali kraj vreće s minama.
Vadili smo jednu po jednu. Dovoljno je bilo prvih
sedam-osam, pola ih je bilo s kapicama, pola bez. Shvatio sam u čemu bi mogao
biti štos.
-
Kad si primijetio
da su neke bez kapica?
-
Čim smo ih
iznijeli ovdje. Kad smo ih ono izbacivali na sunce da se malo provjetre od...
-
I, nisi mi to
reko!?
-
Nisam znao da je
važno, a nisi nikad ni pito.
-
Jeste i to,
ali... Znaš li makar kojom si prvom gađo?
Pustio sam ga da se neko vrijeme pokuša shvatiti,
a da bih pomogao htjedoh objasniti razloge:
-
Vidiš, Feđa, jeste da sve mine, istoga kalibra, jedna drugoj liče
kao jaje jajetu, ali mi ovdje imamo dvije potpuno različite vrste mina. Jedne
su teže, jali lakše, i to pofino.
dvije potpuno različite vrste mina. Jedne su teže, jali lakše, i to pofino. To trebamo
utvrditi. Ako se bolje zagledamo vidi se da je razlika očita, iako to ni ja, u
prvi mah nisam osjetio, a tek sad vidim da se i natpisi na njima razlikuju. Ovo
jedno jesu kineska slova, ali ovo drugo nisu. Ovo su arapska. Ja sam, doduše,
mine gledo samo kad smo ih preuzimali. I nisam pažnju obraćo, prve što su se
vidjele bile su kineske. A kineski i minobacač. Ni na papiru gdje sam potpisivo
nisu bile odvojene... Kako, makar, da ne kažeš za kapice!?
-
Ja sam mislio da
ti sve znaš, da nešto nije bilo u redu da bi ti to već reko...
-
U pravu si,
nećemo se sad ljutiti. Ni svađati, de se samo probaj sjetiti koja je bila prva,
a sigurno si i išo jednu ovu jednu onu. Koji smo mi baksuzi...
Nije bio sto-posto siguran, ali je išćilio da je
prvo išao onom „bez“ kapice, tako ih nazvasmo mada su i one imale kapicu, samo
plastičnu i lahko lomljivu što nije ni iziskivalo njihovo skidanje.
Nije bio siguran, ali ja jesam. Ako smo prvom
prebacili, znači i da je bila lakša, odnosno da je u pravu sumnjajući na
arapske. Još jedna je to logika potvrđivala, naše tablice su kineske, da je
prvo išla originalna mina mi ne bismo prebacili, već...
Klimnuh glavom, znao sam u čemu je bila Feridova, ili moja krivica. Zapravo, ja nisam mine pakovao niti ih mogao gledati
sa dna. Ferid je trebao je imati sreće i prvo uzeti kinesku. U tom bi slučaju samo
druga otišla uprazno, poslije bi sam skonto koje su „prave“.
Istrčao sam na osmatračnicu, siguran kako ću vrlo
skoro promijeniti raspoloženje. Gađaćemo kineskom, korekturom u odnosu na
posljednju. Prije nego što dadoh znak, zatražih da još jedna bude spremna.
Znao sam da će četnici ovaj put biti zbunjeniji,
najviše da smo prebacili stotinjak metara. Zato je sljedeća završila na platou.
Tenk se povukao i do kraja dana se više nije
javljao.
Već sam uši spremao na priče koje će već sutra
kružiti, svakome ko me bude priupitao moraću objašnjavati kako ga nismo ni
pogodili ni oštetili, samo omeli. Ali i s pravom uvjeravati kako će ubuduće
puno rjeđe da nas tuče.
Sem toga, radovalo me i što ću sada lakše
pravdati sve ispaljene mine!!?
Krbljina zvijezda, prokres
