Sunce sjaše, kiša rominjaše.
Mome dragom kapa nad očima,
sunce mu je sahat u njedrima,
oblak gleda, dora požuruje.
„Kratak danak, a putevi
dugi,
gora čarna u nebo se dala,
31. oktobar
1992.
hoće mi se dragoj odužiti,
hoće mi je sanak ugrabiti!“
„Neću, dragi, tri noći
trjepnuti,
dok ne čujem dora preko
polja,
dok ti vidim kapu nad očima,
što će mene danak donijeti!“
Među Mojkovićanima je razumljivo bilo tmurnije
raspoloženje, zato se kod njih ne zadržavah. Ranjenik je dobro, kažu da je
svjesnost gubitka noge brzo prihvatio. Ističu da su mu u tome i oni pomagali,
ali posebne riječi hvale imaju za našega Pelu. Njegova stručnost u sličnim
situacijama je bila vidljiva, nama od ranije poznata, ali je ugodno bilo
slušati priče o pokazanoj predanosti, požrtvovnosti. Priznaju, toliko se oko
nekoga ne bi trudio ni rođeni brat.
Napuštajući njihovu kuću i Salja i ja smo
ponijeli dio doživljenog ponosa. Svakom sličnom pričom i naši hrabrost i
odvažnost rastu.
Divljenje prema Peli, ali i poštovanje prema ranama saborca, te još friška osjećanja Kukova, jasno je da nam ide još jedna noć bez
pjesme. Nećemo ni kartati, mada je Salja bio voljan da nam posuđuje novac, ili
vraća.
Sjedit ćemo, sastančiti, pričati o ratu.
Pravićemo presjek dosadašnjeg boravka ovdje, pokušati osmisliti i nekakav plan
za naredne dane. Sve s ciljem ne bi li se kako sudbini dodvorili da malo
uspori, još se svi otimamo utisku kako nam je ovdje fino i kako će tako
potrajati još.
Uspio sam diskusiju okrenuti u pravcu pominjanja
raznih izreka, poslovica, narodnih mudrosti, dosjetki i anegdota, čak i
poređenjima s nekim narodnim, ili stihovima nekog od naših velikih pjesnika.
Čuh ponešto od onog što ranije nisam, dakako svjestan kako sve neću stići
zapamtiti, ali i maksimalno raspoložen prema ovakvom načinu držanja sastanaka.
Učini mi se kako nam je i vrijeme jednako brzo prolazilo kao kad smo pjevali.
U rancu sam imao nekih teka, sve i ne vjerujem da
će mi služiti za vođenje dnevnika, to odlučih jednu upotrijebiti za bilježenje
zapisnika sa sastanaka Vojnog kolektiva, kako ovo druženje i nazvah. Pojasnih
ostalima da ćemo ga držati heftično, s tom razlikom da ćemo na njemu svi biti
apsolutno jednaki i slobodni. Za razliku od onih redovnih, kraćih, gdje je moja
ipak zadnja, gdje ja odlučujem o čemu će se i kako glasati. Ovdje će svako
imati pravo reći što god želi. Da me svi shvate, rekoh kako je na ovim
sastancima dozvoljeno i zahtjevati moju ostavku, odnosno smjenu. Dok, na
redovnim važi ono vojno pravilo po kojem se zadatci prvo izvršavaju pa se tek
na njih žali, ovi su upravo prostor za takve žalbe.
Današnji dnevni red sam sastavio retroaktivno, a
na osnovu onoga o čemu smo najviše diskutovali. Zapisnik sam pisao, naglas
čitajući.
Po prvoj smo se tački jednoglasno složili kako
smo zadovoljni svojim radom, bez obzira što još ni jednom nismo borbeno
djejstvovali, pokazali smo najvišu spremnost da to uradimo kada bude trebalo.
Primjedbe po drugoj tački su svedene na jedan
Kukov zahtjev, tražiti još bolje pješadijsko naoružanje, odnosno koji
mitraljez, zolju i slično, sad kada smo na prvoj liniji. Već sutra sam planirao
tim povodom do Dragomilića.
U izvlačenju opšte ocjene stanja našeg morala
prekidoše me glasovi iz hodnika, praćeni lupanjem čizama.
-
Bujrum, ne
morate se izuvati! – lomih nastalu tišinu, probijajući se da lično otvorim
vrata.
-
Što ne bi kad je
sve ovako čisto, lijepo i uredno – Mujo Humić je gledao u veliki natpis iznad
vrata, a koji mu je Omer namjerno svjetlio baterijom.
-
Hajde, kad ste
već... A to mi među se, goste inače ne gonimo. Nije problem poslije očistiti,
hvala Bogu pa imamo i vode i deterdženta.
-
Akšamhajrola! –
Mujo je razbacivao pogled po sobi, skoro ne vjerujući u kakvom nas je okruženju
zatekao.
-
Alahrazjola! –
odgovorismo, odmah praveći mjesta i za njega i drugu dvojicu koji su mu bili u
pratnji.
-
Vanredne
okolnosti – sačekao sam da se smjeste – gosti nam u kuću, sastanak prekidamo,
zapravo ćemo iskoristiti ovaj djelić sudbine, moralista na vrata baš kad o
moralu pričasmo... Dok nisam zaključio, imate li šta pitati a što ste mislili
da vam ja ne mogu odgovoriti, evo Mujo je tu. Sem, naravno, onog Kukovog
prijedloga... Dobro, ja ću otići sutra do Muse da tražim jače naoružanje, koji
puškomitraljez, zolju ili erbejac, ovo je sad prva linija, Mujo će svjedočiti
da je to jedino što nam još fali da moral bude na najvišem nivou!
Mujo Humić, Pela Bešović, te Suvad Muslić bijahoše
iznenađeni, prva dvojica i oduševljeni onim što čuše. U nekoliko riječi to
potvrdiše, Mujo obeća kako će lično ujutro, prije nego i ja dođem, završiti s
Musom što se pomenutog dooružavanja tiče,
zatim se zainteresova da čuje imamo li još kakvih zahtjeva.
Kako ih nije bilo, zatraži da čuje našu ocjenu
situacije, od toga šta znamo o četnicima, do naših odnosa s mještanima. Kako
smo o svemu tome već pričali, brzo svi rekosmo po nekoliko rečenica, međusobno
se dopunjujući.
Sve je išlo tiho, kao najobičnije sijelo uz kafu,
a koliko je bilo vidljivo da su oni zadovoljni, isto se može reći i za nas. Bez
obzira na burnije dane, lijepo je znati da od Komande nisi zaboravljen,
zapostavljen. Iako je Pela prije podne, po onako ružnom vremenu pomagao
ranjeniku, evo je u akšam priključen drugom zadatku. Opet mi glavom prolazi
činjenica kako je Majora i njega ista majka rodila, iako logističar išao je
snimati novonastalu operativnu situaciju.
Nama je ona jasna, pa kako se i ponoć bližila
željesmo na brzinu biti upoznati s novostima iz Dragomilića, upravo iz uglova morala
i logistike.
Najznačajnije su da se bataljon polahko, ali ipak
iz dana u dan nanovo popunjava, da odlazak treće grupe na odmor nije upitan ali
da se čeka kako bi se situacija još malo popravila. Radovalo nas je što smo
čuli da se popravlja i situacija oko snabdijevanja bataljona, prije svega onim
što nam je ranije bilo najviše uskraćeno, na prvom mjestu je pomenut duhan.
-
Aman, rođak, što
me jutros prepade – Pela je na polasku odlučio ipak reći – mi te najbolje ne
razumismo, mislili da je neko naš... Mislim, svi smo naši, al umalo onom
kjusetu nisam noge polomio, toliko smo jurili. Još, ni kabanicu ne uzeh. A,
glas ti bio nekakav, ja mislima najviše nagonio da si baš ti u pitanju. Halal i
ovako bilo, nego mi mira nije dalo, pitah se sve šta ćete vi u Varoši... Oni
išli da nešta bunare... pa na svoje mine...
Znam, razumijem Pelu. Svi mi katkad govorimo nešto
ozbiljno, a da i neozbiljno zazvuči. Sretan je Pela što je nekom pomogao, nekom
kome je trebalo, makar ga lično ne poznavao, možda nikad više ni vidio. Nama,
daj Bože takva pomoć ne trebala!
Ispratismo goste, sretni i zbog utiska koji smo
ostavili. Teško se možemo vodom nazvati, ali smo sigurni da se na nas u Komandi
tako računa. Njeno povjerenje sve više stičemo, trebamo se potruditi da ga
lahko ne izgubimo!
konji
na pašnjacima Jahorine
