Danak svanu, sunce
granu.
„Što je žurba na
planini?
Il su vuci, il
hajduci?
Il je svadba, il je
svađa?
„Nije žurba, no su
vuci.
Nisu vuci, no hajduci.
Nije svadba, no je
svađa. 31. oktobar 1992.
To djevojka kara
momka:
O momčiću, adžamijo,
u što si se zaljubio,
staru curu zaprosio?
Ti je nemoj uzimati,
proklinjaće tebe
mati!“
Lehini su otišli, što nama za sada ne predstavlja
neki problem. Bili smo se počeli navikavati i bez njih.
Možda je dobro što su danas oblaci iznad sela
potamnjeli, to nam daje nadu više da bi ovaj dan mogao biti miran, odnosno da
Mojkovići još nisu došli na red. I među četnicima je dosta onih iz okoline,
koji su ovaj kraj dobro poznavali, pa možda i ne vjeruju kako su Mojkovići bili
spremni primiti ovoliko naše vojske. Druga pogodnost je što su sasvim zaklonjeni,
artiljeriju na njih ne mogu navoditi.
A, eto, bar još danas nas ne čeka ni sudbina
Kremenca, kiša im nikako ne bi bila saveznik, jedino nam puzajući i mogu prići.
Mi ostajemo jednako spremni, s toliko manje straha.
Mojkovićani su vidjeli još jednu šansu da iz
donjih sela izvuku ponešto vrijedno. Što za naše selo važi, nije toliko pouzdano
kad su Popovići i Varoš u pitanju.
S njihovim se planom baš i nisam slagao, bar kada
je za njegovo sprovođenje odabran dan, ma kako kišan da bio. Nisam ih ni
odvraćao, već samo zaželio sreću.
Tako sam i naša osmatranja usmjerio u pravcu u
kojem su otišli, dok su dolje - napadu se četnika ne nadamo a da prethodno ne
bi bili obaviješteni.
Dan je postajao još tmurniji, ni dvogledom se
nije ništa dalo uočiti. A i momci su odlično znali teren, znali su se kretati,
pa je i nada više da ih ni četnički osmatrači neće moći otkriti.
Jedino je još predosjećaj bio vidljiv. A on mi
nije predskazivao crne slutnje.
Kako je vrijeme odmicalo mijenjao se moj odnos
prema vlastitom predosjećaju. Nekako je sve proticalo previše tiho. O tome sam
pričao s Titom, tražio njegovo mišljenje. Razlikovalo se, po njemu je jedini
uzročnik našeg neraspoloženja ovakvo vrijeme. Bio je spreman kladiti se kako
četnici danas ni metka neće ispaliti.
Mrzim klađenje, pogotovo to nikada ne bih činio
protiv onoga šta volim, čemu se nadam. I umjesto da ja svojim predosjećajem
utičem na Tita, ponovo se vraćah na njegovo razmišljanje.
Kad bijah spreman s tim se složiti i priznati, dogodi
se ono čemu vrijeme nije bilo uzrok. Začu se snažna eksplozija koja je, s obzirom
na sveukupnu tišinu, zasigurno činila se jačom nego je stvarno bila. Sasvim
dovoljno snažna i nedovoljno iznenađujuća, da ni najmanje dileme nemasmo da je
došla baš odozdo.
Glupo bi bilo vjerovati da grupa koju je
predvodio Dževad nema nikakve veze s tim. Ali osim toga, mi odavde ništa drugo
nismo mogli znati. Plamen ili bilo šta slično se nije uočavalo, tako da se
suzdržasmo i od nagađanja koje je vrste eksplozija bila. Jedino sam ja u sebi
ponavljao kako se ni ovaj put ne radi ni o kakvoj šali.
Za svaki slučaj oči jače otvorismo, nije bilo isključeno
da se eksplozija ponovi, odnosno da se još nešto dogodi.
Pridružiše nam se odmah i ostali, očekujući da tako
saznaju nešto više. Ipak im je jedino preostalo da s nama nastave pojačano
osmatrati, svi sigurni da se nešto uskoro svakako mora dogoditi, a što će na
neki način i ovo pojasniti.
Ne bi to nova eksplozija, a niti četnici.
Dvogledom uhvatih najpoznatije nam lice, Himza Mešića. Nije se štedio, iz
Varoši jureći ka nama.
Išao je sam, što pomože da konačno mućnem glavom:
-
Neko je stao na
minu!
-
To sam ja odmah
pomislio – Admin se prvi složi – čim ste rekli da plamena nije bilo, niti dima.
Nosila nisu ponijeli, garant je Himzo pošo po njih!
-
Ili po konja – i
Kuko je klimao glavom.
-
Šta mislite da
javim našoj Komandi? Uz svu ovu maglu mogu i cestom, ako nemaju auta na
raspolaganju imaju i oni konja, a i doktora.
Već mi je motorola bila u rukama, a ružno vrijeme
pokaza svoju drugu stranu. Uspostavljanje veze nije išlo lahko, još nam se teže
bilo sporazumjeti. Zapravo sam jedva uspio objasniti da nekoga treba uputiti u
Varoš, po mogućnosti doktora.
Stalno ponovno prozivanje od Adema Durića jasno
kaziva da nije razumio da bi to trebali uraditi čim prije, te da ni sam ne znam
više. Umjesto toga, dade mi nekog drugog na vezu.
Još uvijek je bila sasvim loša, ali prepoznah
Pelin glas. Njega je i inače bilo teško razumjeti, pri ovakvoj vezi i nemoguće,
stoga se trudih da bar on mene razumije.
Koliko shvatih, zanimalo ga je ko je ranjen i
kakve su povrede. Hem što nisam znao hem što nisam mogao reći.
Baterija
je pokazivala da je pri kraju, ali je izdržala da Pela potvrdi nešto. Nadao sam
se da je to značilo da će najbrže što može, biti na putu prema Varoši. To bi
trebalo biti dovoljno, sigurno su i ovi krenuli, negdje bi se morali sresti.
Sve uz nadu da neće biti kasno, u suprotnom će mi halaliti.
Vezu sam prekinuo i priključio se ostalima koji
su sad i golim okom imali Himza na horizontu. Samo su mene i čekali da mu
krenemo u susret.
Usput sam razmišljao kako u Dragomilićima s
nestrpljenjem čekaju da se ponovo javim, za šta ću sačekati susret s Mešićem.
-
Zovi svoje,
treba nam pomoć! – čim je glasom mogao doprijeti, Himzo je doviknuo.
-
Već sam zvao, trebalo
bi da je doktor već krenuo. Nego, šta je bilo?
-
Mina! Mujo. Noga.
Strašno! Dževad ga je previo, ali nam treba još ljudi da ga iznesemo. Šta će mu
doktor, on od noge nema ništa!
-
Ne znam, ne
smijem povlačiti sve ljude odavde, ako će šta značiti možemo poći nas
četvorica. Reko sam ja tamo da povedu konja, ako su me razumjeli, ne znam da
sad ide neko po našeg... Ako je kao što kažeš, nije ni žuriti s njegovim
iznošenjem, bitnije je da ga Pela dobro previje, ispere mu ranu. Evo, sad ću
ponovo da pokušam, možda je ovdje prijem bolji, samo mi je i baterija tanka.
Motorola je bila s Pelom, veza toliko bolja da
sam shvatio da galopira konjem, i to gdje i treba, poslije čega je baterija
rekla kako je izdržala koliko je mogla, koliko je minimalno trebala.
Himzo je sve slušao, pa se sam složi da nije ni
nužno da svi idemo, ali za svaki slučaj upita makar za dvojicu.
Odluka da to budemo Tito i ja bi spora za Kuka:
-
Dobro je, komandiru,
ne možeš sve ti. Može nekom pasti na um da nešta gađamo, a tad je najbolje da
si ti ovdje. Što ne bi mogli ja i Enes poći?
-
Niko nije rekao
da ne možete, brzi ste i vi, a niste ni lohotniji.
-
Mogu li i ja? – u
Titovom glasu se dala osjetiti jaka volja, želja.
-
Možeš, Tito.
Znam, da se tebe pitalo, ne bi se ovoliko pričom ni zadržavali. Ali, vidiš da Himzo
treba da povrati dušu. Taman da ga upitam kako ih četnici časprije stigoše
postaviti, i kako da niko ne primijeti nikakve tragove.
-
Ko ih je
postavio!? Koga?
-
Mine. Koliko ste
nas uvjeravali kako nema te četničke guzice koja će u Varoš sići dok je nas
ovdje!
-
Ama, kakvi
četnici! Nije u pitanju njihova već naša mina.
-
Čija „naša“?
-
Naša. Dževad ih
lično postavljo. Sa Zekom, čija je i kuća u kojoj smo bili.
-
Kako onda da
jadni Mujo nabasa na nju!? Što mu Dževad nije reko za nju?
-
Eh, što?
Nesporazum. Mi nismo bili ni planirali u Zekovu kuću ulaziti, zato za te mine
Dževad nije ni kazivo. One su i bile nemijenjene četnicima. Jebiga, ne znaš ti
Muja, tvrdoglav momak, uvjeren je bio da njemu niko ne mere minu postaviti a da
je ne otkrije... Džaba, sudbina!
-
Sudbina i hoće
one koji se s njom inate... Zapravo, ne znam šta bih reko.
-
Nešto je on htio
uzeti iz Zekove kuće. Ukro nam se dok smo se mi bavili onim zbog čega smo i
sišli. Ušli su oni oprezno, kroz prozor, on i ovaj još jedan, oprezno su i
hodali po kući. Zaviriše u drugu sobu, tamo bio prostrt luk, na papiru,
stavljen da se suši. Konto je da bi mina mogla biti baš u luku, zato ga je htio
prekoračiti. Al širina papira taman tolika, tako su to Džeki i Zeko bili i
skontali, ako četnici dođu da pljačkaju neće smjeti po luku, nego će probati da
prekorače... Tako i s njim bi. Dva su tu papira, jedan uz drugi, a mina taman
na sastavku. Luk je tako i prostrt, da haman tu i moraš stati.
-
Prstima ili
petom?
-
Petom!
Himzo se ispuhao, mogli su trčati bez novih
zaustavljanja, a mi smo o svemu mogli nasamo nastaviti pričati.
Nismo dugo. Ne mora biti da je sve bilo kako nam
je predočeno, ali niko nikom ne treba ništa ni da predbacuje. Svi mi ponekad
prkosimo sudbini, a ona je ta koja bira.
Dosta je što će Komandu zanimati zašto su uopšte
silazili dolje, dosta je što će njih morati ubjeđivati.
Možda će oni tražiti nečiju odgovornost, ali je
nama u svemu makar jedno odgovaralo, i bolje je što četnici nisu upetljani. Dan
ćemo moći završiti prema ranijem planu, s mrakom povlačenje, po jedan na
straži...
Od sijela smo i tako odustali, ostao je još jedino u mom rasporedu. A i
da nismo, noćas ga ne bi bilo. Muja smo jedva poznavali, ali smo ga poznavali.
