Soko vija, traži srcu
mira,
neće gori na visokoj
jeli,
već u dolu, gdje se
šator bijeli.
Pod šatorom delija
djevojka, 30. oktobar 1992.
vino pije, ni
brige je nije.
Pjesme pjeva, a od
glasa mila;
čisto rastu na sokolu
krila...
Leha je tražio da se povuče. Njegov je zadatak
bio da nas pojača za slučaj četničkog napada, koji se nije dogodio te se može
reći da je zadatak izvršen. Još je i susjedno selo sravnjeno sa zemljom, samo
se može očekivati da isto čeka i Kolakoviće, u koje se morao smjestiti.
Nije vidio svrhu daljnjeg ostajanja, samo je
nepotrebno izlagao ljude, kosa koju je prema toj novoj naredbi zaposjedao
nalazila se praktično ispred nas. Mene ne čudi što se takvoj naredbi protivi,
naredbi po kojoj smo mi njima došli kao rezerva, kad nam je jedina briga kako
razvući pršutu koju smo ponijeli.
Mislim da je i ova dva dana istrpio zbog nas, a
sad popušta pod prigovorima onih koji se bune. Znam ga dobro, znam da mu se
nikako samovoljno ne napušta, ne vjerujem da je bio ozbiljan šaljući ultimatum
“smjena ili povlačenje“.
Zna ga i
Musa, zna da je to volja voda, ne njegova lična. A zna i kako mu je, i koliko
još može vladati njima. Znajući sve to, vjerujem da će znati i kako da postupi.
U jednom se Leha nije šalio, spremni su za
pješadijsku borbu, nikako za nepotrebno stradanje pod četničkim granatama. Otud
je išao i njegov prijedlog da budu vraćeni i ponovo smješteni u Dragomiliće,
odakle bi ako zatreba ponovo mogli priskočiti, bilo gdje i bilo kome u pomoć.
Ja sam smatrao kako je to jedino ispravno, dok je
Komanda očito kasnila. Lehini su čekali, koliko sam shvatio još danas su tu u
selu, ali na položaj ne namjeravaju izlaziti, sem valjda par osmatrača.
Četnici, međutim, nisu čekali. Nedugo poslije
doručka su počeli, a već prva zviznu ispred sela. Dovoljno daleko da nikom ne
naudi, ali s vrlo jasnom opomenom da nisu odabrali baš najpogodniji dan za
izležavanje po veoma starim i slabim kućama. Mislim da su veoma brzo svi bili u
potrazi za sigurnijim, prirodnim zaklonima, a u mislima još rješeniji da pokušaju
iznuditi što su uputili Komandi kao svoj zahtjev, odnosno prijedlog.
Mi nemamo ni jednih ni drugih briga, čak mi je
bilo drago da smo jutros na vrijeme ispratili Mešu i Zemiru. A opet smo svi na
položaju, i nama je tu sigurnije.
Druga je pala blizu najniže kuće u Kolakovićima,
opominjući sigurno i one koji su se kolebali i previše junačili. Ne mogu biti
siguran kao u slučaju diverzanata, ali ni njima previše ne vjerujem da bar
prethodnu noć nisu iskoristili za pokušaj snalaženja kako bi ovaj svoj kratki
boravak ovdje, ipak malo duže pamtili.
Ne znam da li su baš imali sreće, ipak su ova
sela poodavno napuštena, sve kuće već više puta pretrešene, kao i bašče, vrtovi
i hambari. Ali, sudeći da se iz par kuća jutros dimilo, biće da su nešto
pronašli. Morali su, hrana koju su ponijeli već je pojedena, iz inata nisu
htjeli od nas tražiti, lakša će im savjest biti ako budu primorani da se
povuku, zbog čega sam i pokušavao shvatiti te upornije.
Ipak, već treću granatu mogu očekivati ravno u bilo koji
dimnjak, odnosno lonac. Život je, još
uvijek, najpreči, a - potok i Gradina nisu im predaleko.
Pade još nekoliko granata, zatim utihnu. Za to
vrijeme mi nismo ni provirivali na kosu. Toliko smo makar naučili, ni četnici
ne napadaju pod svojim granatama. Tako i nismo imali predstavu šta se u selu
događalo, pa i vremenom smo morali izaći, osmotriti malo.
Tišina me nije čudila, ali nikako nisam vjerovao
da su svi već podno same Gradine kad je toliko bilo i bližih mjesta za
skloniti, poslije granatiranja bi se bilo brže i lakše vratiti u kuće. Sam prestanak
granatiranja je mene na neki način nervirao, nisam volio razmišljati jesu li
stali ili će ponovo tući.
Ono na šta sam potrošio prve minute osmatranja i
osluškivanja već je bilo jasno, među Lehinima stradalih nema, i iz razloga što
bi zasigurno čuli zapomaganja, ali bi o tome svakako i Komanda već bila izvještena.
Kao što bi i da se odlučio već povući. Ipak me
tišina koja potraja, još dodatno zabrinu.
Odlučio sam prošetati, spustiti se do sela. Ne
sam, ali mi se ni dobrovoljac nije tražio, svejedno bi mi bilo ako se niko ne
bi javio, ili ako bi ih se javilo više. Vodio mi se samo jedan, i toga sam ja
trebao odabrati.
Nisam puno razmišljao. Prvo sam odustao od Tita,
nije mi se on uvijek držao uza se. Admina nisam htio, za svaki je slučaj jedan
računač potreban na položaju. Enes je bio još prilično mahmuran, kao Kuko
potresen. Salja je prethodnih noći hodao i previše, a Omer je cijelu noć skoro
sam prestražario.
Ubrzo Ferid i ja zamakasmo za kosu. Iz tri-četiri
se kuće dimilo, može biti iz svake u koju su se smjestili, nekako postah
uvjeren da su se svi vratili, ako je iko i išao gdje.
Zastasmo pred jednom kućom čija su vrata bila
širom otvorena:
-
Halo! Ima li
koga!? – zagalamih.
Odgovora ne bi, tako ni potrebe da u nju ulazimo.
Tu odmah je bila još jedna, čak nam se učinilo kako smo iz nje nešto čuli.
Ono što nam se nije učinilo je eksplozija, mada
je bila sasvim neobična, nije ličila tima što su ovih dana Vujnoviće uništile.
Najprije pomislih, a onda rekoh i Feridu da bi to mogla biti granata iz nekog
od pješadijskih oruđa, poput zolje ili erbejca.
Sam Ferid nije imao drugo objašnjenje, pa
prihvati moje klimanjem glave.
-
Ehej! O,
domaćine! Ima li bujruma!? – ovaj put se on derao, a umjesto odgovora samo
čusmo još jednu, istu eksploziju.
Otklonismo se od kuće, i odmah spazismo gdje je
pala ta druga. Jedva stotinjak metara ispod je gorjelo jedno sijeno.
-
Ovo se naši
zajebavaju – slika koju sam gledao, samo me više uvjerava, ni najmanje mi nije
bio naum da hrabrim Ferida ili sebe.
-
Od budala se
svemu nadati – Ferid me doživljavao kao iskusnijeg artiljerca.
Uglavnom, nijedan se ne uplašismo. Krenusmo dalje
naniže, pred još jednu kuću što se dimila. I mirisala.
Ne vikasmo, ne tražismo bujrum. Uđosmo. Vatra u
šporetu je buktala, lonac na šporetu ključao, kukuruz u loncu mirisao. Podigoh
poklopac, uzdahnuh, samo što nisu bili kuhani.
Kako sam ja volio kuhane kukuruze! Ali, pošto
domaćina ne bi, savladah se i ne kušah ih. Samo mi glavom prođe kako još noćas
moram naći nekog ko će mi praviti društvo u vrljanju ovim selom, mora biti da
negdje još koji ima.
Izađosmo i iz ove kuće, taman kad nova granata bubnu,
odmah iznad. Nekih desetak metara, čini mi se.
-
Jebi me ako ne
misle da smo četnici – još sam imao način da sve objasnim – isto se meni
dogodilo kad sam s Remzijom Čorbom vrljo po jednom našem selu, naši nas primijetili
i osuli, puškama doduše, jedva se izvukosmo.
-
Eno ih! – Ferid
skoro poskoči, rukom mi pokazujući desni kraj Gradine, odnosno njenu najveću
izbočinu – ispod onog velikog kamena, moreš li ih vidjeti?
-
Jesu, vidim. No
se još čudim što su pomahnitali pa nas gađaju!?
-
Daj da im se
kako javimo!
Mislio sam da nije potrebno da se trzam za
motorolu, već sam počeo objema rukama da mašem kao brodolomnik ili pustinjak
kad ugledaju brod ili avion, ukazujući tako na svoje postojanje.
Mahali su i otud, samo drukčije nego ja. Pozivali
su nas sebi.
Učinićemo tako, mada previše i ne žureći. Više
nismo imali puno do potoka, a odatle ne bi smjelo ni bogzna koliko da nam
vremena treba za ispeti se gore.
Susret je bio neočekivan za obje strane, nas je
čudilo što su njihova lica blijeda, a njih što smo mi jednako nasmiješeni, kao
i što smo ikako dolazili u selo.
U međuvremenu je prošao još jedan krug
granatiranja, neke granate nismo čuli od potoka a ove zadnje nam se učiniše
sasvim normalnim.
-
De nam najprije
odmah otkrijte ko se to pravi tolika budala! – moj glas, izraz lica još više,
pokazivali su svu moju trenutnu ozbiljnost.
-
Šta budala?
Kakva budala? Ko se pravi, zašto? – dvojica-trojica nama najbližih odmah
reagovaše.
-
Ko nas je gađo?
-
Kako, ko?
Četnici. Eh, ko je od njih danas na smjeni poimenično, to ti ne možemo reći –
Ferid Felga Hajdarević bi najbrži odgovoriti.
-
Ono maloprije
što nas u selu gađa, što zviznu odmah iznad nas, je li i ono bio četnički
projektil?
-
Nego čiji je!?
Sjedoh. Još mi se nije prihvatala takva istina, u
ustima sam ponovo držao spremnu priču o Kršovini, odnosno sličnom iskustvu s Remzijom
Čorbom. Samo sam čekao da pogledom nešto skinem.
Kružio sam njime po njih sedam-osam čija sam lica
jasno gledao, povremeno ga okrećući i Feridu Bešireviću. Riječi nevjerice nekako
zadržavah u grlu, ali polahko počeh mijenjati raspoloženje. Možda malo i zbog
uspona i znoja, te laganog vjetra, poče mi koži biti hladnije. Ali sam svakako
osjećao i leden Feridovih, sada već prijekornih pogleda, skoro bez ikakva
razloga obojicu nas dovedoh u koliku opasnost. Koju tek ponovo proživjeh.
Ustah, i ponovo sjedoh. Izvukoh nekakav
tihi osmijeh, valjda kao znak sreće što se, ipak, na kraju sve srećno završilo.
I tako nismo znali zbog čega smo došli, te niti bilo kakav plan, koji bi nam
jasno kazivao kada bi se trebali vratiti.
A nastavi se i granatiranje, sada svi znamo kako
nije bilo naše šale, već samo četnička zbilja. I dok je tako, ni nama nije
nigdje ispod ove stijene. Pogotovo, sad kad vidimo da su sa sijena prešli na
kuće. Već ih je nekoliko izgorjelo, a među Lehinima je trajala igra pogađanja,
koja je sljedeća na redu. Meni se ta igra nije igrala, radije bih o nečemu
drugom.
-
A baš u onoj
kući i bih u najvećoj dilemi – ovako sam počeo priču – mirišu brate oni
kukuruzi, sve me neki đavo tjera da ih probam.
-
Joj, ja sasvim
zaboravio, ako odmah ne odemo izgorjeće nam – Ada Barlov se već podigao, a
obraćao se Feridu Pekasu i još vjerovatno nekima s kojima su bili u istoj kući.
-
Jeb'o pečenjke –
Ferid Pekas nije pokazivao ni najmanje žala, još manje volje ili hrabrosti da
bi rizikovao za lonac kuhanih kukuruza – ti ako si lud, ja, Boga mi, nisam!
-
Tražićeš ti,
Feride, večeras jedan!
-
I ovo je Ferid –
i moj se partner ponovo osmijehnu – kud prije ne znadoh mogli smo halvu
praviti, a možda nam ni večeras nije kasno.
Ali je svakako bilo kasno da bilo ko pokuša bilo
kako Adu zaustaviti. U nekoliko koraka i skokova već je bio u potoku.
Ponovo smo ga pogledima prihvatili po izlasku iz
potoka i šume, stotinjak metara podno „svoje“ kuće. Pratili smo ga, zanimalo
nas je šta je tačno spreman učiniti.
Živ i zdrav je ušao, i izašao iz kuće. Vidjeli
smo kako je iznio lonac i sklonio ga u kolibu pored, koja je možda malo
zaklonjenija.
Ne vjerujemo da su ga četnici vidjeli, ali je
svejedno imao puno više sreće nego što je prethodno pokazao gluposti. Minut mu
je trebao da ponovo bude u potoku i ne čuje granatu koja je pogodila sljedeću
kuću. Baš tu, njegovu!
Pratili smo kolibu, još je bila čitava kada smo
Adi objašnjavali za koliko je uspio spasiti kukuruze.
Ali je igra postala nezanimljiva, više od pola
kuća je pogođeno, četničke su namjere sada više nego jasne. Granata im neće
nestati, a kaniti se neće dok sve jednu ne unište. Možda neki njihov mladi
računač, ili nišandžija imaju danas obuku, koja će trajati dok između
Kolakovića i Vujnovića više ne bude nikakve razlike.
Ponovo shvatih šta znači dosada, ali i
strpljenje. Odavde nam nije bilo prije mraka, prije nego se makar toliko
nasmijasmo, četnici nisu sasvim uspjeli, dvije su im kuće pretekle za sutra, a
ostalo je i nekoliko koliba. I Adini kukuruzi!
Pozvani smo svi na gozbu, a ni po Kur'anu se
poziv u goste ne odbija. Ah me je prošao, a nekako se opravdah što ove dane ne
iskoristismo za više druženja, posebno među nama Trošnjanima.
Usput sam iščekao i vijesti iz Dragomilića. Leha
se odmah povlači!
***
Opet se situacija vraća na staro, u Mojkovićima
ostajemo mi i vod Dževada Smječanina. Kao nikad, na samom prednjem kraju
linije.
Razloga za sijelo večeras nismo imali, ali ga je
svejedno bilo. Lehini su dobili dozvolu da se povuku, ali im niko nije strogo
naredio do kada.
Jedna je grupa, predvođena Nedžibom Kovačevićem
Džibsonom, svratila do nas. Željeli su se uvjeriti kako smo se lijepo
smjestili, čuti priču o Meši i Zemiri, Ada vidjeti tačno gdje sam, za slučaj da
ga borbeni zadatci ponovo nanesu ovuda...
Ponudismo ih čime imasmo, morah uzvratiti za
kuhane kukuruze. Ne zaboravih ih pomenuti u dnevniku, napomenuvši kako je zbog
njih Ada Barlov glavu rizikovao. A na nagovor ostalih moradoh to podvući, to je
bilo makar nešto, dok smo se Ferid Beširević i ja opasnosti izlagali samo zato
što nam je nepoznati huk probojnih pojektila činio se malo šaljivim.
Možda razloga za sijelo nismo imali, bez šargije
smo, ali bi neki od nas ovaj dan trebali pamtiti kao onaj u kojem su radili
sevapi, nekad negdje zarađeni.
Ferid Beširević je to posebno pokazivao, u kući
su sjedila tri Ferida, a ono brašno, ulje i šećer nismo imali više razloga
tajiti.
Nisam mu bez razloga pomagao. Nakon što sam na Sniježnici
od Mufa naučio hljeb umijesiti, sada znam i halvu napraviti.
Kolakovići,
pogled s Gradine (Mojkovići, preko kose)
