Sve đemije moru
potonuše.
Kud odoše, dragog
poniješe?
Za njima se nebo
zatvorilo,
ne ostade traga ni
biljega.
28. oktobar 1992.
Ne ostade na vodi
cvijeta.
Kud da gledam, otkud
da se nadam?
Kad će dragi iz morije
doći,
al će doći, ali neće
doći?
Dan je počeo kako je počeo, još više je
zaboravljeno od onog što se dogodilo Kremencu i Kljunima, odnosno od onog što
je sve to propratilo. Kao i da se sam otimao bliskosti tih događaja, čekajući
neke svoje, koji će ga baš posebnim učiniti.
Možda sam nešto tog osjećaja nosio u sebi, cijelo
prijepodne mi dvogled nije izlazio iz ruku. Upornost koja se i ne može drukčije
tumačiti.
Šarao sam dvogledom gore i dolje, lijevo i desno,
preda se i skroz dokle mi pogled dopiraše, sve tražeći to nešto.
I, ugledah! Ugledah dvije figure koje su mirno
hodale livadom kojom su prekjučer Kremenci jedva koračali. U prvi je mah bilo
teško bilo šta razabrati, sem da bi se moralo raditi o nekome od njih, jali
Kljunanjima, uglavnom o nekome ko je kasnio za ostalima.
U to bih i bio siguran,
da vrlo brzo ne primijetih nešto što mi baš i ne bi sasvim logično. Jedna od te
dvije figure je znatno manja od druge, pri čemu je izgledalo kako ni ta druga
nije naročito visoka. Ako sam dolazio do nekog zaključka to je, da je jedno do
njih - dijete.
Prije nego požurih s narednim zaključcima, a u
situaciji kada su se te figure tako ocrtavale da sam već znao kako se radi o
muškarcu tridesetih, i djevojčici od jedva desetak godina, priznah sebi kako je
najbolje da pozovem Tita.
-
Meša! – skoro je
uzviknuo, nakon što je dvogled u rukama držao tek par sekundi, potvrđujući da
su i moje sumnje bile ispravne.
-
Siguran si?
-
Sto-posto! A ono
sa njim mu je sestra. Nisam ćorav!
-
Vjerujem ti. Ali,
kad je tako, trči po muštuluk.
-
Idi ti.
-
Ne, ja ih nisam
pozno. Ono, nemaš šta očekivati muštuluka, ali rekoh, radi adeta.
Potrčao je, ali i ubrzo stao. Bio je pomislio da
je Kuku nekako javljeno, ali u isti mah shvati da to nije bilo moguće. U
pitanju je bio samo još jedan predosjećaj, zbog kojeg su se i njih četvorica
izšetala na sunce, do minobacača.
-
Muštuluk, Kuko!
Eto ti brata i sestre! – u Titovom se glasu osjetilo sve što je ta vijest
nosila, čak i ono što nas dvojica prethodno preskočismo.
-
Nije moguće! –
još jače je to govorilo iz Kuka.
-
Allaha mi!
Ono što slijedi nisam mogao propustiti, neće zar
četnici baš sad da napadnu. A i Kukov pogled me tražio, trebala mu je još jedna
potvrda. Slegnuo sam ramenima, to je mogao shvatiti kao da može Titu sasvim
vjerovati, ali i da po ostatak odgovora treba sam poći, odnosno još toliko
sačekati.
On i Tito, ali i Enes i svi drugi u trenu trčaše
kosi, dok se ja požurih prije nego stignu, uvjeriti kako se ono maloprije meni
i Titu nije samo učinilo. Više dvogled nije trebao, golim su se okom dali
poznati, ko ih je poznavao.
Zato se Kuko nije zaustavljao, nastavio je
trčati, da ih čim prije zagrli.
Ostalo se zbilo samo od sebe, a bilo je vrijedno
stotinama suza. I pitanja koje Kuko nije postavio, a čiji odgovor mu se otkri
svom svojom tugom. Već je slutio, neko mu je svakako morao provući kroz uši,
ali se do sada nadao. Ovog momenta se gasi i zadnja nada, da mu je i majka
živa, svakako bi bila s njima!
Ne zna se ko je više plakao, Kuko ili Meša. Mala
Zemira je iz osjećaja već izgubila značenje suza. Moglo joj je sada biti
najdraže, ali je najteže već bilo.
Više nisu žurili, a usput je Meša prenio samo ono
što je slika već rekla. Sve vrijeme njih se dvoje krilo po i oko Trebove, od
dana kada su se, poslije majčine pogibije, vratili s Videža. Stigli su je
nekako pokopati, za mnoge koje su još vidjeli nisu imali dovoljno ni ruku ni
alata. Posvjedočili su i oni ubistva zatečenih na Trebovoj, ali sudbinom
bijahoše udaljeni i kada smo mi naišli, kao i Murtovi, odnosno Ćasarini.
Meši
je trebalo vrijeme da Zemira svega postane svjesna, da bi se usudio s njom
ovamo. Sinoć su ranije prešli rijeku, a granate kojih su četnici nekoliko
jutros ispalili podstaklo je i Mešin predosjećaj, tako su obišli i Kremenac i
Kljuna. Jednako su bili uvjereni kako bi moralo biti da Vujnoviće i Kolakoviće
još držimo. Nije im se nikako nazad vraćalo, to bi bio veći rizik nego što je
bilo jednom prijeći Bistricu.
Dio priče smo i mi čuli, a večeras ćemo se
upoznati i s ostatkom, najprije im trebamo pomoći da se odmore i povrate. To će
biti briga Kuka i Enesa, a od nas četverice niko neće biti protiv što ćemo i
popodne provesti na kosi. Sve probleme u kojima bi se glad pominjala već smo
riješili, otkako na tavanu imamo kravu. Ostalo što popodne nosi, prevest ćemo
kao sevap.
Kao i uvijek, koristim priliku da o svemu
razmislim sa svih strana. Dolaskom ovdje, nisam ni slutio da isto nosi i taj
djelić sudbine, da oni koji će, baš ovuda moraju prvo naići. Možda još ima
takvih, onih za koje vjerujemo da su mrtvi, a kojima smo mi suđeni da budemo
vjesnici slobode, života
. Istina, među nama više nema onih kojima misli
prijeko i skoro svakodnevno pružaju se tamo, tako da ove misli možda
predstavljaju samo želju da se što duže zadržimo ovdje, kad smo već pred
sudbinom popustili da postanemo najistureniji.
Mogućnost sličnih sudbina tražimo, kao zamjenu za
pokušaj da shvatimo šta su sve njih dvoje trebali i morali preturiti preko
glave da bi sada bili ovdje, s nama. Kakav im je i koliko dug bio svaki dan, a
kojeg će se još duže do u detalje sjećati, imajući o svakom podosta toga reći.
Uvjeren sam kako će, čim odmore i malo odspavaju, i ponovo postanu svjesni da
je sve to sad nepovratno za njima, dio i ovih prvih osjećanja početi da se
mijenja, počevši od jasne razlike između toga da su njih dvoje već znali da im
je majka poginula, a Kuko se još nadao. Smatrao sam to razlogom da prije nego
ustanu, u dnevnik zabilježim kako sam ja sve to vidio.
Poslao sam Tita po dnevnik, ali sam po njegovu
povratku spoznao kako nemam dovoljno riječi. Činilo mi se da su njih dvoje sve
lakše podnijeli, i da je to Kuko još lakše prihvatio. A znao sam da nije tako,
da svako pero teško opisuje tuđu sudbinu, tuđu bol i radost.
Možda sam dio toga shvatio tek kada smo se s
mrakom spustili kući. Mala Zemira je još spavala, stalno se budeći, a Meša je
po ko zna koji put vraćao se na neke detalje. Kuko se još otimao između bola i
radosti, osmjehnuvši se svaki put kada bi pogledom zatražio da Zemira opet
zaspi, a lijući samo suze žala za majkom. Za ovaj je trenutak čuvao suze
radosnice, ali im srce nije dalo iz očiju.
Noćas je ponovo bilo sijelo u našoj kući.
Drukčije od svih prethodnih, kao i straža što bi drukčija. Stražarilo je samo
nas šestoro, dva puta po sat i po. Spavala je samo mala Zemira, dok je Meša već
polahko ubjeđivao Kuka da je sve bilo baš kako je bilo suđeno, kako je moralo
biti.
Kao što bi i suđeno da noć bude mirna, jer se u
ovom danu već dogodilo što je trebalo.
***
Sljedeći dan je nastao kao da prethodni nije
prekidao. Meša i mala su djelovali jednako umorno, Kuko samo za ovaj jedan dan
pomirljiviji sa sudbinom. A meni se učinilo da sam još nešto naučio, nakon što
mi je Enes već govorio o tome, svaki put kada bi se Kuku učinilo da će tuga
eksplodirati u njemu, smotao bi cigar duhana.
Ja sam još od Faruka posudio par kutija apaurina,
noćas sam ih nudio Kuku, odbijao me uvjeravajući da onom što osjeća apaurini
nisu dovoljni. Nisam razumijevao da cigar može biti jači, ali sam znao šta ću
uraditi kada Kuko uskoro ostane bez duhana. Nisam ga žalio ni Ćasarinima, a
neće mi biti prvi put da pamtim kako mi je od Mufa tražiti oprost.
Ali sam razumio Kukove poglede.
-
Nema frke, Kuko,
već sam javio Musi za njih, i rekao sam da će kod nas ostati još dan-dva –
govorio sam uvjeren kako i ostali dijele moje razmišljanje – odnosno dok se
sasvim ne povrate, a siguran sam da im je ovdje bolje i mirnije nego tamo. Opet,
nas šest ide gore, a ti i Enes se dajte na posao, nek vam i Meša pomogne, ima
još one ćebadi viška, kod vas ima dovoljno mjesta, ali nije problem ni da
spavaju ovdje a da neki od nas privremeno pređu tamo. U stvari, sve što je
ovdje, na raspolaganju vam je, i nema tu ništa što je samo moje, tvoje ili
njegovo, sve je naše. Ja ne bih imao ništa protiv da Meša i stalno ostane s
nama, ali mislim kako će gledati prvo da malu negdje prebaci, a kad se vrati ko
zna gdje će ga rasporediti. Plus, ubijeđen sam da Ismet samo što
nije stigao iz Dragomilića, pa porazgovarajte i s njim.
Ismet im je treći brat. Još na Trebovoj se
vidjelo da je najkorisniji pri logistici, jučer je zadatkom bio na Grepku.
Njemu će Musa uzeti muštuluk, čim se vrati.
A koliko god da ima od Dragomilića do Mojkovića,
za barem desetak minuta brže će doći.
Zelengora,
pred suton
