Tri djevojke bostan posijale.
Dolom dinje, brdom lubenice.
Navadi se jangin momče
mlado,
pokida im zelena bostana.
Naturi se straža djevojaka,
uhvatiše jangin momče mlado.
Vezaše mu ruke naopako.
Tvrdim lancem, koncem ibrišima.
Šibaju ga strukom bosioka,
sprovode ga sebi u odaje.
Kremenac pao, Kljuna se povukla, kahvu popismo,
Ramo Kršo se ispsova...
Na tome se sve
zaustavi. Novi dan podsjeća na ono staro vrijeme, kao da jučerašnjeg ni bilo
nije. Samo ga Đuderija nikad zaboraviti neće, ako kojim čudom preživi.
Ode tako i priča o
našem postupku. Danas je jedino važno hoće li Leha preseliti u Kolakoviće, ili
će se pokušati smjestiti u kući u kojoj su do jučer bili pekari. Mislim da bi
se to završilo na pokušaju, tako da sam siguran kako će narednih dana njegov
vod četnicima da prkosi više nego ikad. Nakon jučerašnjih granatiranja Vujnovići
više gotovo da i ne postoje, a ništa drukčija sudbina ne čeka ni Kolakoviće.
Ali dok se to ne desi, još mogu ruke dati.
Od novog se dana
traži nešto novo. Da se, recimo, brže zaboravi i na junaštvo Rama Krša. Koje će
se najduže zadržati u mom dnevniku, u glavama našim je takvim događajima
trajnost ograničena. Ili, da bilo kako uzvratimo četnicima za jučer.
Svi smo izašli na položaje,
spremniji smo nego dan ranije, ali se četnici nešto ušutjeli. Za ne povjerovati
da su napad ograničili na Kremenac i Kljuna, još manje da su se nas uplašili.
U razmišljanjima nam dan prođe, a završavamo ga
još jednim pitanjem, da li i noć isto nosi. Da li su četnici stali, spremaju li
negdje nešto drugo, znaju li, slute li da nas nema dovoljno, hoće li nastaviti
s čarkanjem po bokovima, jesmo li mi sljedeći na redu... Pitanja mnogo,
odgovora toliko, ali svi trebaju vrijeme.
Ipak se povlačimo ranije, s akšamom. Leha se želi
zavida smjestiti u Kolakovićima, a i mi nastaviti gdje smo stali, osjećamo
mirnu noć, što se za naredne još ne usuđujemo pretpostaviti.
Zadržali smo duplu stražu, ali je sišla s kose.
Ako je iko Lehin budan, nema potrebe da mu leđa čuvamo. Još kad znamo da jedna
grupa ima skroz u Popovićima, skoro pa smo mogli i bez straže.
Salji i, noćas ipak ovećoj grupi, zaželjesmo puno
sreće. Popovići i Varoš su ničija teritorija, mogu lahko biti sljedeća meta
četničkih nauma. Ali se ne želimo ni tek tako odreći tolikog truda, niti
pomiriti da ih bar ne možemo preduhitriti kad je meso u pitanju.
Njih jesmo, ali ne i nekog drugog. Priča koju je
Salja donio vrijedna je da se malo pozabavimo njome. Jedna je sušnica pružila
što se od nje htjelo, ali druga...
Druga je ponudila iznenađenje. I to ona, za koju
smo mislili da je sigurnija. Mi ne znamo priču kako se ispričala, ali nam nije
teško da je sastavimo.
Kuća je na kraju sela, zapravo i najbliže
četnicima. Velika, lijepa i bogata, za ovo mjesto za ne povjerovati – i s
kaminom, tako da je na svom prostranom tavanu, ove godine služila i za sušenje
dvije krave. Očekivano je bilo da bi je četnici mogli prvu posjetiti, zbog čega
je posebno obezbjeđena. Ulazna su vrata minirana, svako ko bi poželio tuda ući,
s tim bi se morao suočiti. Taj neko ne bi trebao biti lukaviji. Ipak...
Ipak, našli se i
takvi. Nisu Mojkovićani morali kazivati na koga sumnjaju, znali smo i mi ko je
jedini kadar nešto takvo izvesti.
Naši diverzanti su, da li čuli, da li samo
predosjetili da dolje mora biti nešto vrijedno takvog truda, tek odlučili obići
Varoš i Popoviće. Njihovim „njuškama“ ta kuća nije mogla promaći. Međutim, nisu
zanemarili ni moguće zamke postavljene u cilju zaštite iste.
Zato su i odlučili
ne ulaziti na glavna vrata, već su negdje našli merdevine. Otvorili su prozor
na spratu i tuda ušli, opet se i unutra pažljivo krećući. Tako su otkrili i
skinuli mine postavljene na ulazna vrata. Ali, i meso na tavanu.
-
Nikad ne možeš
zajebati lopova većeg od sebe – riječi su jednog od svjedoka onog što je ostalo
poslije posjete Popovićima naših divarzanata.
Može biti da su ovi našli i ostavljenu poruku. To
bi ličilo našim diverzantima, ali bi bilo previše da Mojkovićani priznaju. Ono
što je također za prećutati, sve to se dogodilo u noći poslije pada Kremenca.
Što je ostalo, noćas je dotjerano u dvije ture. Što nije na konja stalo, moglo se
iznijeti na leđima. Bolje nego da naši diverzanti odluče još jednom prošetati.
Razmišljajući o njima, njihovoj nestrpljivosti da
meso u Dragomilićima bude suho, dodajući na to i moguću želju da se čim prije
ode do Trebove, nekako će me san prevariti. Nešto slično tome ću i sanjati, biće
mi malo i žao što to bi samo san, ali vrijeme kad se treba okretati novom danu
se ne bira. Bez obzira da li će ličiti jučerašnjem, prekjučerašnjem, nekom
mnogo ranijem, ili će biti sasvim poseban.
Jahorina,
Ravna planina
