Lipa je divojka za
gradom omrkla,
dragog čekajući,
prsten vraćajući.
„Na ti, dragi, prsten,
majka mi te neće;
Majka mi te neće,
braća me ne dadu.
Rod mi te ne ljubi, ni
u rodu niko!“
Dragi joj govori:
„Mlađana divojko,
mimo tvoje dvore, s
drugom ugovorih!“
Od jada divojci zlatan
prsten pade!
Nisam se s Lehom posebno ni sastajao. Razumio sam
koje su mu namjere, isto sam i ja postupio. Sve procjene su ukazivale da su se
četnici zadovoljili uzimanjem Kremenca, barem do narednog jutra. Očekivati
teško jutro, sugeriše iskoristiti noć, koliko je moguće.
Da je tražio, prihvatio bih nekoliko
njegovih na konaku. A znao sam da samo za sebe neće.
Odabrali su dvije štale. Nagurali se. Tako da će
uvijek biti onih koji će silaziti vani, odnosno budnih. Uz stražarsko mjesto
mještana, te naše, sasvim dovoljno.
Vjerujem da je već imao neki dogovor s Musom.
Pretpostavljam kako će poraniti na kosu, a u toku dana znati koliko ostaje.
Uglavnom, neće ići odavde dok neko drugi ne dođe. Za Kremence je još rano...
Više pričajući o ovome, nego slušajući tišinu
noći, odradismo i Omer i ja svoju smjenu. Ferid i Tito, također.
U kući je drukčiji osjećaj. Vjeruje se ovima na
straži, ali su oni jedini koji baš vide tu nevarljivu noćnu tišinu. Pa, iako
smo više nespavali nego spavali, bijahosmo prilično mirni, ništa se novo nije
dešavalo.
Do posljednje smjene, Saljine i Adminove.
Nekakva nas galama probudi sve. Izjurismo, onako
spremni. Ne razmišljajući puno o stvarnim uzrocima, odnosno o činjenici da
uzbuna nije izostala bez smisla, u šta nas uvjeriše psovke koje su jednako bihuzurile
i ostatak sela. Psovke, koje su činile pola svađe koja je trajala sred sela.
Tek što krenuh da sam vidim ko u njoj učestvuje,
presretoše me dvije sjenke. Salja i Admin.
A prije nego bilo šta upitah, Saljin me smijeh
upozori da nemam potrebu žuriti. Sve će sam ispričati.
-
Ludilo, ovo
nigdje nema – pričao je, još se smijući – da komandir zaboravi vojnika...
Jebote, Ramo čitavu noć proveo u šumi, a da mu niko nije reko da se povlačimo.
Leha ga poslo kao istureno obezbjeđenje, s mitraljezom. Kad je povlačio ljude,
išo sve čovjeka po čovjeka. Rama zaboravio. Čujete ga, psuje i bogara, ništa ne
preskače.
-
Šta je smiješno?
– Kuko požuri da prekine nas koji smo smijeh prihvatili.
-
Kako, šta je –
Salja se nastavi smijati još jače.
-
Tebi je
smiješno, a kako je Ramu!?
-
Što!? Šta mu
fali, ko da mu je prva, a nije ni posljednja noć što će je provesti vani.
-
Kako, šta mu
fali. Takvi ljudi da komanduju! Reko sam ja, nejma našeg komandira na daleko...
Je li tako, komandiru?
-
Nemoj tako, to
se svakom može dogoditi. Koliko je on imo ljudi, koliki je prostor, noć, cijelo
popodne napeti... Siguran sam da je bio pomislio i Rama povući, samo kako je išo od jednog do drugog, a ovaj bio
isturen, nije mu ni mogao biti usput, zaboravio. Misleći da je to već učinio.
-
Čuj tebe sad,
kako ga nije mislio poslati ispred, pa zaboravio. Ne dao ti Bog, komandiru, da
ti meni tako nešto uradiš!
-
Tako neću. Možda
da te, jedino, namjerno negdje ostavim!
Svitanje smo iščekali pred kućom. Objasnio sam da
niko nije kriv, jer se upravo slično dogodilo Buljanu i meni. U Borču. Istina,
tada su bila dva komandira, Fudo Kovačević jedan, a upravo Ramo Kršo drugi.
Zajedničko je što ni onda, kao ni sada u ovoj prijelaznoj situaciji nema jasnih
odjeljenja. Buljan je, sem Rama, tamo imao još jednog brata, ja Mufa i amidžu.
Svi oni su mislili da smo u onoj drugoj grupi. Nije bilo potrebe da im
pokušavam objasniti kako smo se mi osjećali dva dana lutajući između Zelengore
i Lelije, koliko smo na momente bili ljuti i bijesni, baš na najdraže. Kao, ni
kako smo sve brzo zaboravili. Istog momenta kada smo shvatili da se sve dobro
završilo.
Desilo se, i tada i sada. Tu je sve Ramova
rodbina, komšije, prijatelji. U mraku se nisu mogli ni raspoznavati, a koga god
nije bilo na jednoj, trebao je biti na drugoj štali.
Bilo je još komentara, smijeha. Nije izostao ni
kada je Leha pokrenuo svoje. Još je Ramo bio najglasniji, ali ga se nije moglo
uvjeriti da ostane i bolje odmori.
Mi ostajemo do doručka. Zaključujemo jučerašnji,
za ovo boravka ovdje i najduži dan. Težak je bio. I tužan.
Možemo se samo nadati da ćemo narednih, nešto
novo, dobro o Đuderiji čuti. Jasno nam je, kao i da je Kremenac izgubljen.
Skoro sigurno i Kljuna. I još četvorica ranjena. To je ono što se danas
dogodilo!
Pohvale koje smo kod naše Komande zaradili, brzo
je postalo - ono nevažno, kao i ko popi onu kahvu. To pada u zaborav, a isto
čeka i Ramovo junaštvo. Rama Krša, u kojeg mnogi sumnjaše...
Razmišljajući kojom rečenicom da taj dan zatvorim
u dnevniku, shvatih šta je u njemu bilo najljepše:
„Za ovaj je
dan najvažnije da je prošao!“
vrhovi
Jahorine
