27 - Tako se u napad ne ide

Sastavi se momče i đevojče,

u jacije kad zemana nije.

Niti hoja ići, ni ne ići.

Nit ostati noći pod mjesecom.

Tu se momče đevojci kunaše:
„Draga moja, tek je akšam pao,

u ponoći doma ćemo poći!“

Đevojka mu tihom odvraćala:

„Nije, dragi, tako mi živio,

akšam bio, pa akšam prošao,

ponoć došla pa i ona prošla,

zora rudi a varoš se budi!“

Znati da ti u pomoć stižu iskusniji borci čini i nas hrabrijima. Mudrosti nije manjkalo.

Znao sam šta radim. Kad smo već stigli na vrijeme, zašto se ne poslužiti i malim trikom. Opet se podijelismo u dvije grupe. Koji smo i trebali biti na položaju, izašli smo skroz na kosu, ostali su ostali uz minobacač.

Tek što se smjestismo vidjesmo iz potoka veću grupu. Čeonog sam lahko prepoznao, a njega sam i očekivao. Nekako mi se Senad Leha Hjadarević čini predodređen za ovakve zadatke. Nije bilo neočekivano ni što njegov vod nije bio sam. Mojkovićani su ih pratili, ni Himza Mešića nije bilo teško prepoznati.

Sljedeće što je upadalo u oči, žurili su. Tako su pomalo ponovo budili neke sumnje u nama. Pogotovo kad su selo prošli bez zadržavanja. Na izlazu su malo usporili, dakako su nas već morali primijetiti, i biti bar sigurni kako je ovdje zasad sve u redu.

Stadoše sasvim, očito da je Leha počeo s raspoređivanjem, odnosno dijeljenjem uputstava pojedincima.

Pozvao sam Admina da me zamijeni na kosi. I uskoro sam hitao Lehi u susret.

Bio je izuzetno inteligentan momak, slutio je da mu imam nešto reći. Zato je na kratko prekinuo raspoređivanje ljudi, možda sugerišući nekome drugom da nastavi, kako bi me presreo. Možda ono što mu imam reći i nije za sve uši.

-          Kakvo je stanje? – mirno pita.

-          Pod kontrolom, što se nas tiče!

-          Šta je s Kremencom?

-          Ja ništa ne znam, sem ono što mi je Musa javio. Da je situacija stabilna.

-          Stabilna je moj kurac, haman je pao bez ispaljenog metka. Sve su prilike! Daj Bože...

-          Ne znam. Nama je rečeno da ne napuštamo položaj, i evo... Mada, iskren da budem, da su nam se četnici primakli prije vas, nisam siguran kako bi i mi ispalili puno metaka. Vjerovatno bi ja i Tito, pošto smo najbrži, samo neko vrijeme štitili ostale. Ovako je, ipak, bolje!

-          Kako?

-          Kad ste i vi ovdje. Tek sad sam siguran da ova linija neće pasti bez ispaljenog metka.

-          Jah, ali opet nas nema mnogo. Evo gledam, kako da se rasporedimo.

-          Ja što ti mogu pomoći jedino je, vodi sve ljude gore, mi pokrivamo ovu kosu. Svakako treba oči dobro otvoriti, ako je Kremenac i pao još se nisu povukli, a vjerovatno će naići nekim od ovih puteva. Ne bi bilo dobro...

-          Znam, ali bi, možda, trebalo još malo pojačati vašu stranu?

-          Nema potrebe. Da smo se plašili i nas bi našli u potoku. Osim toga, ova kosa je idealna za odbranu. Gori je zajebanije, šuma, gustiš, mogu se svakako privući. Nama je dovoljno da pratimo potok. Ma kažem ti...

-          U redu, ako si siguran.

-          Siguran. Samo, daj da odaberemo jednu internu frekvenciju, na kojoj ćemo, za nedajbože, nas dvojica komunicirati.

-          Zašto?

-          Već dugo rabamo ove, možebiti da su ih četnici skužili. A od Majora sam naučio da se u direktnim borbenim djejstvima priča otvoreno, bez šifriranja. Tako, ako bude šta hitno prozovemo jedan drugog i kažemo „idemo na onu našu“, a onda na brzinu kažemo šta imamo. Interne ćemo i nazive uzeti, ti budi Leha, šta fali, a ja ću Raveli.

-          Đe toga nađe?

-          Golman Švedske reprezentacije, prvi mi pade na um. Što, nije ti teško upamtiti!?

-          Samo pitam. Reci, onda, i frekvenciju.

-          Svejedno, ali nek bude neka lakše pamtljiva. Recimo: dvije šestice, dvije petice i nula.

-          Šest-šest-pet-pet-nula. Može! Dogovoreno, nego - jel baš nećeš nikog u ispomoć?

-          Nemoj me i ti sikirati, vjeruj mi da ni četnici nisu baš toliko ludi da ovuda udare. Ono što je mene sikiralo je da mi ne prođu iza leđa. Sad sam miran, po dvojica ćemo na osmatranje, jedan potok, drugi da vi ne razgulite.

-          Obojicu ti okreni naprijed! Idem, javim se čim izađem na kosu i malo snimim situaciju. Ostajemo na ovoj, i ako bude sve u redu samo se javim, ukoliko bude nešto posebno reći ću da pređemo na ovu našu.

-          Vazda si mi bio pametan, kano i sam što sam... Hajde, sa srećom!

-          Sa srećom!

Toliko očiju je ovo vremena motrilo samo nas, iz većine je ka meni dolazilo i poštovanje, divljenje, ipak je ovo istina koja će jedina ostati, da smo mi minobacačlije, nas svega osmorica, hrabro i odlučno ostali braniti pješadijsku liniju. Na sve sam dodao i ovaj razgovor s Lehom, s kojim svjesno nismo žurili. Što nas dvojica već shvatasmo, malo bi više vremena iskalo za pojedinačna pojašnjenja. Našu smirenost i sabur svakako bolje razumiju, samoj panici mjesta nema.

Malo mi bi žao Mojkovićana, znam da nisu pobjegli od četnika već od granata. Ulje, šećer i brašno ne vjerujem da će primijetiti, a što se tiče kafe, keksa i duhana, ne žalim. Ako je bilo dogovoreno da sve dijelimo, čak i ako to nije baš sve podrazumijevalo, mogli su biti širokiji, makar jednom nas na kahvu zovnuti. Ne brinem ni da će nam prigovoriti, sigurni nisu da to ne učiniše Lehini, išli su ispred, a može ih samo biti stid što kahvu i duhan onako ostaviše. Još će biti sretni što mi nećemo prvi o tome, a kasnije i zahvalni da nismo bili previše bezobrazni. Da su Lehini nabasali...

U zadovoljnom razmišljanju me prekinu Leha. Učini još zadovoljnijim, nije tražio da prelazimo na „našu“. Najvažnije i jeste da je stigao na vrijeme zaposjesti kosu iznad. Na ono što se već dogodilo, i tako nije mogao uticati.

A da nešta jeste, svjedočila je grupa ljudi koju domalo uočismo. Prema našim procjenama moglo ih je biti oko pet puta više nego nas. Raširismo se kosom, pri čemu ja trpih upitne poglede na sebi, kao i nestrpljive na motoroli. Javio bih ja odmah Musi, samo kad bih znao šta. Nekako sam i osjećao kako je njima tamo ovo poznatije, već da su o svemu ćutali kako bi uščuvali moral!

Nama bi lakše bilo da nam je istina rečena, makar bi nam teže bilo glumiti junake, više bi razmišljali o današnjem nego o sutrašnjem danu. Ovako mi se učini kako na ovo ne bijahosmo spremni. Između ostalog, što smo i izvlačenje Kremenaca očekivali visočije, prema Lehinima. Opet, sad ovo povezah s njihovom procjenom kuda bi mogli biti teže primijećeni.

Vrtio sam motorolu, još ne znajući da li da je uključujem. Lehi bih trebao javiti, mada bi i njegovi krajnji uskoro trebali isto vidjeti, a to i neće uticati na ono što je nama činiti. Musi bi možda bila obaveza, ali ako mi glas zadrhti umanjiću do sada urađeno.

Bez panike, još sa saburom, otklonih motorolu od sebe te se ponovo hvatih dvogleda. Možda je u početku malo podrhtavao, ali ne i kada sam vidio što me najviše zanimalo. Uočena grupa ne pokazuje namjere za raspoređivanjem u strijelce. Za takav sud mi je bilo dovoljno što sam jasno vidio trojicu koji su bili zagrljeni. Tako se u napad ne ide, izvjesno je jedan od njih teže ranjen i druga mu dvojica pomažu.

Kako sam jedini bio s dvogledom, još uvijek sam imao četrnaest očiju koja su čas, ne znajući ništa, gledala naprijed, a čas u mene, čekajući da šta saznaju.

Današnji dan mi se nekako cio pretvara u glumu. Jedna scena manje ili više. Rukom ostalima kazah da provjere još jednom koliko su zauzeli dobre odbrambene položaje, te da više gledaju naprijed nego prema meni. Želio sam da shvate kako sam ja uvjeren da ispred imamo četnike, a ne baš suprotno, kako bih situaciju iskoristio da se jače uvjerim u njihovu stvarnu spremnost za pješadijske zadatke.

Ne mogu reći da je za povlačenje bilo kasno, ali još manje da su me mogli prokužiti. Za sumnje bih im se trebao izviniti, ne samo da su se trudili zauzeti još bolje položaje nego su radili i sve ostalo, provjeravali su puške, okvirove, čak su i refuznu municiju vadili iz rančeva. Ni truni panike, bez povraćanja pogleda meni, jedino što ih je u ovom času zanimalo se polagano kretalo prema nama, pri čemu je to kako su oni mogli vidjeti, svakog momenta moglo biti razvučeno u strijelce.

U momentu mi prozuja glavom kako bi se moglo dogoditi da Omer ne čeka da mu se da znak za otvaranje vatre, te shvatih kako je vrijeme da se ponovo dohvatim motorole:

-          Drina 1... Ovdje Amidžić, idemo na onu našu... Leha!?

-          Na prijemu... Reci, Raveli!

-          Vidimo neke ljude. Najvjerovatnije su naši, ali smo mi spremni, za svaki slučaj. Ima li kod vas tamo išta novo?

-          Ništa, za sad. Ako bude ikakvih promjena, čujemo se.

-          Važi!

Vratih se na redovnu frekvenciju. Meni najbliži su me čuli i sad ostalima prenose, dok se ja još mislim bih li se trebao i Musi javiti. I ne moram, siguran sam da će zvati, zanimaće ga šta i zašto smo Leha i ja pričali nasamo.

Nisam dugo čekao. Poziv je uslijedio, ali za Lehu. I bolje je tako, neka on objašnjava.

Ja htjedoh pratiti njihov razgovor, ali četnici bijahoše brži. Aktivirali su ponovo artiljeriju, i to su počeli baš područjem ispred nas. Dok se nekako dogovorismo da bar polovina uđe u sklonište, i posljednjem je postalo jasno da su ispred ipak naši. Ne bi četnici gađali svoje, čak ni da ih tako tjeraju u napad!

Iznureni borci su zaklon potražili u jednoj šumici. Teško sam pogled zadržao na njoj, laknulo mi je tek kad je granatiranje prenešeno Grepku. Sreća je bila uz njih, niti jedna nije blizu pala. A dovoljan bi bio samo jedan precizan plotun, pa  da svjedočimo tragediji.

Znali su to i ovi borci. Moraju rizikovati, bolje nego mrak čekati na tako nesigurnom mjestu. Razbijaju se, ponovo, na manje grupice, i nastavljaju daljnje probijanje. Vrlo im je bitno da se što prije dokopaju sela: Vujnovića, Kolakovića i Mojkovića. Jasno je to nama, još jasnije njima. Zato i rizikuju.

Motorola šuti, znači kako se ni okolo ništa novo ne dešava. Akšam se počinje da spušta, radujemo mu se mi, raduju i Kremenci!

Baš to sam govorio ostalima obilazeći ih, niko drugi ni ne može biti tu ispred. Zapravo je samo Omer i dalje uvjeren kako se radi o četnicima, koji samo to i čekaju, da mrak padne. Morao sam mu i direktno skrenuti pažnju da ni u kom slučaju ne otvara vatru dok mu ne bude rečeno, mada ni poslije toga nisam mogao biti sasvim siguran.

Srećom, nije bilo još dugo do razrješenja svih nejasnoća. Prvi od Kremenaca već stižu u podnožje Vujnovića, a i mrak postaje osjetniji.

Jedino, četničko granatiranje nikako da stane, i ponovo su oni meta. Gađaju Vujnoviće, tek poneka preleti, srećom i preko nas.

Stoji nada da će s mrakom prestati.

Za nekoga prekasno, čuju se bolni povici. Zovem Tita, želim do sela, vidjeti šta se tačno dogodilo.

Bez riječi kreće za mnom, ostali vrte glavom, pokušavaju nas tako odvratiti.

Krijemo se iza kose, bez obzira što je već prilično mračno, a i na svaki zvižduk nove granate zaliježemo. Ma koliko da od nas daleko padne.

Do ceste stižemo u momentu kada na nju iskače i prva grupica Kremenaca. Kroz polumrak vidimo da se radi o pet-šest ljudi, a razbirajući između bolnih jauka i molitvi drugovima da ga ubiju, shvatamo kako je među njima i jedan teško ranjen.

-          Daj, da pomognemo – skoro iskačem pred njih.

-          Ne treba – odgovara jedan, ne pitajući ni ko sam ni što sam – izgleda da je gotovo, a sad je i naniže, snijećemo ga. Nego, ko zna šta je sve bilo još dolje, pa ako bude trebalo pomozite njima.

-          Šta mu je bilo? – pitam zgrčena lica, jedva gledajući u krvavo šatorsko krilo, pretvoreno u improvizovana nosila.

-          Da Bog sačuva, obje ruke i noge – objasni drugi, jedan od dvojice koja trenutno nisu nosila.

-          A, ko je? – nekako promucah.

-          Đuderija.

Prođoše. Četvorica proniješe čovjeka koji ima još samo jednu želju, dvojica idu iza da njima pomognu. Niko, da tom nesretnom Đuderiji ispuni posljednju želju.

Gledao sam, i mislio da je to moglo samo biti u partizanskim filmovima. Razmišljam o tome, ne vjerujem sam sebi a čini mi se kako bi mi bilo lakše učiniti to, nego ga sada pogledati. Nije, zar, stvar samo u tome koliko ga je ko poznavao?

Bez tih odgovora nijemo pratim kako odlaze niz selo, a pogledavši u Tita učini mi se kako i on jednako razmišlja. Tako nam osta samo dilema ostati ovdje i čekati druge da naiđu, ili se vratiti našima na položaj.

Ovo drugo ubrzo osta bez smisla, čujemo da su i neki od njih pošli im bili u susret. Čuli su kraj našeg razgovora, pa se vratiše. Nas se dvojica malo zaklonismo, pošto je još granatiralo, a drugih jauka ne bi. Kad smo već tu, lakše ćemo od sljedećih saznati nešto više.

Nismo dugo čekali, najviše pet minuta. Svjetlost jedne granate, ukaza nam na par metara siluete nove grupe. Po pokretima je bilo očito kako su i oni jednako izmoreni, ali su svi hodali svojim nogama.

-          Kako je, ljudi? – sad je Tito prvi prišao.

-          Dobro je... Sad je dobro...

-          Ima li ko ranjen, pogino?

-          Čulo se negdje... Od nas, hvala Bogu, nije niko.

Ja sam ćutao, i sklonio se da prođu. Ostala bi pitanja bila suvišna, ovi uopšte nisu bili spremni za razgovor.

Odoše niz selo. Ni to nije promaklo ovima što ih ostavismo na položaju, Admin i Salja nam se sada pridružiše.

U međuvremenu je granatiranje stalo, a u susret nam je išla treća grupa. Brojnija od prethodnih, u njoj je bio i onaj prvi ranjenik, kojeg sam uočio još dvogledom i koji je ranjen još na Kremencu, ali i još dvojica-trojica lakše ranjenih. Svi u borbi, srećom ni njih niti jedan geler nije zakačio. Oni su zastali toliko da nam potvrde što smo već i sami znali, na Kremencu nema više naših boraca.

Ni oni od nas ne tražiše nikakvu pomoć, što se ponovilo i s posljednje dvije grupe. Ništa novo nismo mogli ni saznati, sem da se broj ukupno ranjenih popeo na pet. Osim Đuderije koji će teško dočekati novi dan, bez obzira da li mu ko u tome pomogao, i onoga u nogu ranjenog, za ostale se srećom može reći kako su samo okrznuti.

Sve je teško ocijeniti, znajući koliko je malo ljudi branilo Kremenac a koliko dugo su borbe trajale, gledajući broj stradalih, dobro smo prošli, ali gubitkom Kremenca, i Kljuna su odsječena, što nikako nije dobro.

Bilo kako bilo, preživjeli i zdravi su sretni, mi nikog nismo imali pravo ustavljati niti tražiti da nam se pridruži. Naše je da čuvamo svoju liniju, i sada kad je najisturenija. Dokle i kako, već je stvar naše spremnosti.

Malo potresen slikom ovih ljudi, malo uvjeren da ni oni sami ne znaju, a najviše što je to vrlo jasno, njih za situaciju na Kljunima ne pitah. Za to imam motorolu.

Odgovor je bio pozitivan, ali i predaleko od istine. Isti je bio kao i kad smo se raspitivali za Kremenac.

Samo što nam ovaj put ne rekoše ništa u vezi našeg zadržavanja na položaju. Ostavljeno nam je da sami procijenimo i donesemo odluku. S Lehom nisam išao na „našu“, znao sam kako je pročitao moj telegram Musi upućen, te da je i sam, bar dijelom ispatio povlačenje Kremenaca. A prebrzo sam zaključio kako je on već odlučio cijelu noć provesti na položaju. Sa svim ljudstvom.

Kad je noć već puni sat bila mirna, sve skupa mi je bilo dovoljno da ostale iznenadim svojim planom:

-          Večeras nema sijela. Uduplaćemo stražu, obavezno će biti po dvojica, i neće hodati oko kuće, nego ovom kosom. A i spavanje će biti specijalno, u odjeći i obući, s puškama na gotovs... Idemo!

Doživiše ovo na različite načine, ali me poslušaše bez komentara. Znalo se i koja su dvojica po rasporedu da stražare. Samo sam Kuku i Enesu objasnio da će ostati duže petnaest minuta, kako bismo s po jednom smjenom pokrili cijelu noć.

Ipak, već na prilazu kući čusmo kako Enes i Kuko vrše dužnost, jedan je ostao na kosi dok je drugi ustavljao Lehine. I ubrzo Mojkovići opet postaše puni i živahni, a noć se učini slična prethodnima.

                              Varoš, dio