Čep, čep, u slavinu!
Nož, nož, u kaniju!
Mili Bože, a što mi ga nema?
Sigurno se zadržo
U selu kod žena!
„A šta ćemo za
večeru?“
„Hljeba, sira, i
krompira!“
Mili Bože, a što mi ga nema?
Sigurno se zadržo
U selu kod žena!
Ljepša udovica,
nego djevojčica!
Mili Bože, a što mi ga nema?
Sigurno se zadržo
U selu kod žena!
Za nas, pomalo i nerazumno, ipak se u blizini
nije čula niti jedna puška. Da li su mogli na Kremencu vidjeti nešto toliko
strašno da ih ovako prepadne? Nisu, pa nam je teško doći do drugog objašnjenja
do da su im rovovi loši, ako ih uopšte imaju. I mi smo se uvjerili da ni naši
nisu puno bolji, jedva da smo nas četvorica mogli ući unutra, ako kad budemo
sva osmorica...
O njihovom preuređenju ću sutra ozbiljnije
misliti, sad mi je javiti nešto Musi.
Bijah najkraći što mogoh. Javih da je Kremenac
bio kratko napadnut, da je vjerovatno pao, te da su Mojkovićani već napustili
položaj. Na kraju, naravno, pitah je li se i nama povlačiti.
Kao da su i četničke granate utihnule, dok
čekasmo odgovor. Omer i Ferid to iskoristiše da pojačaju nagovaranje da se i mi
povučemo, makar do potoka ispod sela. Nervoza zbog kašnjenja odgovora natjera
me da popustim, bez obzira što i dalje nisam vjerovao da je to pametno, odnosno
da je potok sigurniji od ovih skloništa. Nije mi se položaj napuštao, mine i
minobacač ostavljali, bar dok to Komanda ne odobri.
Pred kućom zastajem da primim telegram, u času
kad iz nje izlaziše Admin i njegovi, za koje nam se čini da su na Kremenac
prestali misliti čim smo ih smijenili, ne obaziravši se ni na granate. Omer i
Ferid koriste moju zauzetost telegramom, te i njih lahko pokreću niz selo.
Ipak ih stižem kod kuhinje, odnosno najdonje
kuće. Zapravo, tu su nas čekali.
-
Vraćamo se, tako
je naređeno – rekao sam što mi je bila dužnost – Kremenac nije pao, još su naši
tamo. Što je najvažnije, Musa nam je već uputio pojačanje, zamjenu za ove što
su pobjegli!
Gledajući ostale, počeh i sam sumnjati u
istinitost, dok su oni zalud čekali moj iznenadni smiješak kao potvrdu da ono
što sam rekao nije sadržina toga što mi je javljeno iz Dragomilića.
A ja sam i dalje čekao da pođemo nazad. Na
položaj, minobacaču i minama.
Minut zna biti jako dug. Kada u njemu nema
nijedne riječi, a mnogo pogleda. Njih prema meni, svih nas i gore i dolje. Svi
pogledi upitni, ni jedan s odgovorom.
Granate ne padaju, ne čujemo ni da se puca. Svi
naši rovovi stoje, kao da smo još u njima. Da vidimo, tako bi nam se činilo sve
prema Kremencu.
Mojkovićani su u potoku, sklonili se od
granatiranja. Nisu nas zvali, računali su da ćemo za njima. Ili da ćemo mi
vjerovati svojim rovovima.
Iz Dragomilića bi trebalo da je krenuo vod.
Trebalo bi... Trebalo bi i da je istina da Kremenac nije pao.
Sve su ovo nagađanja, sigurno je samo to da od
Kremenca pa dovde sem nas osam nema više nikoga. I da nam je naređeno da
ostanemo.
Držim pogled desetak sekundi prema rovu, osjetim
kako ostalih sedam upire potoku. Hoću da ih razumijem, nije problem da
ostanemo, sačekamo, ali to možemo izvesti i dolje, zajedno s Mojkovićanima.
Ne mogu. Zbog tih momaka koji ovamo žure.
Zaustio sam to reći, ali zastadoh. Salja okrenu
pogled ka kuhinji. Nešto ga je tjeralo da uđe unutra. Nije odolio.
Admin mu se prvi pridruži. Brzo se i vrati,
pozvavši nas sada sve unutra.
Ja sam bio treći koji sam ušao. Ostali se
naguravaše, dok je Salja uveliko radio. Njega je unutra uvukao miris kahve. Provrela
i zasuta, tek jedan fildžan nasut. Vratio je i njega, pa počeo sipati redom u
sve pripremljene fildžane. Šest, poslije čega iz vitrine izvadi još dva.
I bila bi šteta da ostane četnicima, u najcrnjem
slučaju. Dobra je da nas malo smiri, da se lakše predomislimo i vratimo.
Sjedamo. Metnuo sam motorolu na sto, puštam i ja
osmijeh kao ostali. Nismo to vidjeli, ali jasno nam je. Nas četvorica smo se
malo iščuđavali bezglavoj jurnjavi pored nas, potom se raspitivali o situaciji.
Druga četvorica također nisu žurila, više su vjerovali našem ponašanju nego
ovih. Dočim, kuhar Žika i petorica njihovih koji su odmarali, jedino su
razumjeli tutnjavu. Nisu imali vremena ni o čemu drugom razmišljati. Ni gdje im
je ključ od kuhinje.
Stigli su puške ponijeti, sve drugo je kako je
jurnjava zatekla.
Merak je to ovako gledati. Sva ujdurma je
spremna, kao da je baš nas čekala. Tu je bio nekakav slatki keks, kakav u ovom
ratu još jeli nismo. Pušačima su posebno godile dvije neotpakovane košulje
duhana, neće biti bezobrazni a opet će dopuniti svoje skoro ispražnjene
duhankese. I zamezićemo, ne što smo sad i toga željni, već da kompletiramo
događaj. Na tome će nam ionako najmanje zamjeriti.
Kahva se s ćeifom pije. Ko duhani, voli i to oćeifiti.
Koliko god koga da je bilo strah, zanemario je ili ćeifom razbio.
Sad je već postalo jasno da ćemo ispošovati
naređenje. Ferid rukama pokazuje kako nam makar nije žuriti. Potom se daje zaviriti
u jednu manju prostoriju, nekada špaiz, koja
također bi otvorena.
Pridružio sam mu se bez razmišljanja. Nisam
pronašao to što sam ja tražio, ali će biti da on jeste što je njega zanimalo. U
posebnu je flašu odlio malo ulja, u nekakav papir umotao malo šećera, u drugi brašna,
sve - kako bi večeras pravili halvu. Ako sve hairli prođe!
Ovih nam je pola sata prijalo. I odmorili se,
počastili, čak i redom povjerovali da je u Musinom telegramu dovoljno istine.
Potrošili smo i vrijeme, svakog bi momenta
trebali stići, ti što nam dolaze u ispomoć. Red bi bio da ih dočekamo na
položaju!
Rataji
