25 - Sada ih je kao mrava

Šećer-ago, ne dolaz mi često,

ne lomi mi lale i zumbule,

i ne gazi pod ćoškove travu.

Zbog tebe sam bita i karata,

i sinoj sam izagnata bila,

čak sam bosa pod tvoj ćošak došla,      26. oktobar 1992. 

sve sam čula što ste govorili.

Majka veli: „Mahaluša, sine!“

Ti veljaše: - Smoriću je, majko!

Babo veli: „Maloljetna, sine!“

Ti veljaše: - Porašće mi, babo!

Spavao sam duže neg je bilo planirano. Kao i ostali, ja i Omer smo se bili dogovorili da stražarimo po sat, a on je izabrao biti prvi.

Budan sam. Vidim, peć gori, ocrtava mi Omerovu figuru, ali kroz prozore već ulazi zora. Saljino mjesto je još prazno, bez obzira na Omerovu mirnoću mala me sumnja pritišće. Opet, vjerujem kako bi me Omer budio da je bilo šta otišlo po zlu.

Prenese me ponovo. A kada se trznuh, Omera više ne bi kraj peći. Izašao je vani, može biti da se Salja vraća? Svakako, vrijeme da ustanem.

-          Šta je bilo – pitah Omera, našavši ga odmah ispred vrata.

-          Ništa. Šta je trebalo biti!?

-          Nisi me budio.

-          Reko sam ti, Božji čovječe, da ja malo spavam. A vidim, ti baš uninio, pa mi te bi žao, a i nemam rajšta.

-          Dobro, hvala ti. Nisi trebo, sad ću ja gledati da ti vratim.

-          Ne moraš ti meni vraćati. Kad god nas zapadne od četiri do šest, ti se ništa ne sikiraj.

-          Šta je sa Saljom?

-          Sad su došli, čuli su se!

-          Kako „sad“, šta su radili cijelu noć!?

-          Šta ja znam, idi pa ih pitaj.

-          Znači, nisu se ni javili. Je li se konj čuo?

-          Sve je doli.

Bilo je prilično hladno, tako da odlučih vratiti se unutra. Bilo mi je i glupo sada silaziti u podrum, ni oni se ne bi trebali zadržati.

Iščekivanje se malo oduži, ali je vatra dobro grijala. Vidjelo se to i po Omeru koji se zadovoljno smješkao. Sve ovo mi se činilo njegovom namjerom da mi se dodvori, ali su me sad više zanimale vijesti koje Salja donosi.

Usput nam je i donio doručak, iako nije bio njegov red. Izgledalo mi je kao da i on ima razloge da me odobrovolji, jesam pristao da se na smjenu ide tek pošto doručkujemo ali nisam volio kad se baš oklijeva.

Odmah se vratio i po spužvu. Objasnio je kako je ona stigla još s prvom turom, dodavši da su išli dva puta. Jedna je krava dotjerana mještanima, druga nama, s tim da je on već obećao kako će im i sutra večer pomoći, imaju oni još mesa za istjerati.

-          Vi niste normalni – malo je Kuko kvario ukupno raspoloženje, vrativši se iz podruma – imate li uopšte dušu, i kako vas nije stid: zar niste vidjeli da je ovo izrabana, iskorištena raga!? Dabogda da on noćas mogne maći. Ja da sam komandir, ne bih vam to dozvolio. Nije bilo priče da se jadno konjče pretovara, bolje je više puta ići nego... nego da sutra mi minobacač nosimo na svojim leđima!

-          Hajde ba, Kuko, što je konj nego da tegli – Salja raširi ruke, osmijeh još više – razumijem se i ja fino u konje, da nije mogo nositi ja ne bih tovario.

-          Vidim... Vidim, ali... Radite što vam je volja, tu je komandir!

-          Večeras ćemo, na sastanku, o tome. Mene sad zanima kako ste smjestili meso u podrumu.

-          Šta smo ga smještali, stoji onako u vrećama. Njega treba što prije, najbolje odmah vi što ostajete, da se iznese na tavan. Neka ga još malo, na dimu, jeste i ovako dobro, ali će za par dana biti još bolje. Osim toga, nije ni dobro da je na vidiku. Treba tamo otići, usijeći koju pritku... Malo i tavan očistiti, moramo i ovima osloboditi pola tavana, rekoše kako su u onim kućama tavani skučeni. Koliko se ja sjećam, skoro sve smo snijeli odozgo, sad ima sasvim dovoljno mjesta za dvije krave. Eto, ako hoćete vi očistite tavan, a mi ćemo iznijeti i objesiti meso.

-          Ništa se ti ne sikiraj. Idi sad na položaj, osmatrajte dobro, a popodne ti slobodno odspavaj, valja tebi i noćas do Popovića!

Kuko i Salja su svoju polemiku nastavili putem, vjerovatno i na položaju, dok se Omer odmah prihvatio da on pribavi pritke.

Mi ostali smo brzo očistili tavan, pa je za manje od sat vremena sve bilo i obješeno. Vatru smo malo pojačali, prethodno smo izabrali dvije ponajsuhlje vješalice i već pomalo mezili.

Meso je bilo ukusno, tjeralo je osjećaj trenutnog zaboravljanja na rat, odnosno da je jedino što nam sada nedostaje koja boca rakije. Također, postajem siguran kako će i Kuko, čim ga proba, manje žaliti konja...

Kad je Enes uletio u kuću, prva misao je bila da će se to desiti još ranije.  Da nije bio toliko zadihan, vjerovatno bi bili i sigurni u to.

Samo, Enesa nije spremio Kuko već Admin, s vijestima koje će i nas prestići u mezetluku:

-          Osija su puna četnika – povrativši dah, više nego ozbiljno prenese poruku.

-          Šta rade? – pitao sam zbunjeno.

-          Ko zna. Al nešto spremaju, sigurno. Ima ih preko stotinu, dvije stotine. Izgledaju kao da odmaraju, kao da će večeras napasti. Tako Admin kaže, al nije nemoguće da i odmah udare, negdje. Sad, Admin ih stalno prati dvogledom, još su daleko da ih gađamo, ali ako se pomjere naprijed, mi smo spremni. Tako je reko i da javiš u Komandu. A možda bi i ti trebo doći!?

Razumio sam sve šta mi govori, ali sam se kolebao oko toga šta i kako trebam javiti Musi. Kao i da li trebam ići na položaj prije smjene. Da li bi to značilo da sumnjam u njih?

-          Hajde ti sad nazad, a ja ću sačekati da vidim šta će mi Musa odgovoriti. Ako on odobri da ih tučemo, svi dolazimo gore. Ako dođu u domet... Za sada, samo pratite šta se dešava!

Na Musin odgovor nisam dugo čekao, a i bio je kakav sam očekivao. Nije nama još djejstvovati, pojačaćemo praćenje situacije i o svakoj promjeni izvještavati. U svakom slučaju, ništa ne raditi bez komande.

Razmišljao sam, činilo mi se da slutim, ovo je prvi put da se javljam telegramom od kada smo ovdje, da koristim nove šifre, koje su za razliku od onih prije brže, većinom šifre zamjenjuju cijele riječi. Slutnja ili nešto drugo, mira neću imati dok svi ne budemo na položaju. Priznajem i grešku, s Adminom sam trebao slati i motorolu.

Pred polazak dođe novi poziv iz Komande.

-          Pitaju ima li šta novog – uz tihi osmijeh pojasnih ostalima.

-          Šta ćeš im reći? – Tito je tražio objašnjenje mog osmijeha.

-          Sad ćeš da vidiš – okrećem se potom prema Omeru – idi pred kuću, vidi kako su ovi naši gore raspoloženi. Jesu li spremni za pješadijsku borbu, ili samo češkaju muda.

-          Češu muda, eto šta ti rade – Omer se brzo vratio.

-          Odlično. Sad ću i ja Musi javiti da je sve pod kontrolom, da su četnici još na Osijima ali da nema novih pokreta.

Na položaju smo bili oko pola sata ranije nego je bilo uobičajeno. Dovoljno vremena da me Admin precizno upozna sa svime što su od jutros upratili. A i ja sam stigao poslati malo opširniji telegram.

Vjerovao sam kako ćemo se na položaju zadržati i poslije akšama, ali se nisam nadao odgovoru iz Dragomilića kakav je stigao.

-          Jebiga, izgleda da smo zabrljali – vrteći glavom iznosio sam ostalima svoj zaključak – nećemo više biti sami. Sjebasmo ovaj rahatluk, koji i ne potraja. Od sutra će ovdje, tamo u Kolakovićima, boraviti jedan vod pješadije. Vrzmaće se ovuda, sigurno će i oni raditi u dvije smjene. Helem, eto nam gostiju non-stop. Tutnjaće to, navraćati, taman da nikad ne budemo smirni. Ali, jebem li ga, ne mogu sad javiti da to nije potrebno. Eto, hoće i žičnu vezu da sprovedu. To je dobro, ali me nešto strah da nismo bezveze digli paniku.

-          Nismo mi digli paniku – Tito mi odgovori – drugo je ako su oni uspaničili. Je li bilo dosad da na Osijima, vi ste to govorili, nije se dao četnik vidjeti. A sad, gledajte ih, kao mrava. Garant da nisu tu bez veze, a još me nervira i što se onako komotno kreću, baš kao da ih i nemamo čim gađati. Da se ja pitam, navezo bih koju kesu više, ne bi se oni ovako šepurili.

-          Nerviraju i mene, Tito, ali je problem što su ova kineska punjenja previše čudna – dok je Tito govorio ja sam već pripremao šta imam još reći – nisu im kao kod ostalog svijeta. Ovdje su neke kese u bojama, s različitim vrstama baruta. Skontali smo ih ja i Admin, ide nekako ovako: jedna crvena, dvije crvene, jedna žuta, žuta i crvena, pa plava, pa žuta i dvije crvene, plava i žuta, i na kraju sve: plava, žuta i obje crvene. Mislim, ako sam dobro... Uglavnom, mi sve što ćemo gađati gađaćemo maksimalnim punjenjima, a ono što je problem, sem što bi nam moglo nestati punjenja, jeste što još nemam predstavu koliko bi bilo opasno, koliko sam pratio rast dometa, dodavanje ovih crvenih „jada“ i ne bi bogzna šta povećalo, a da žutu dodamo... Ne bih provjeravo izdržljivost cijevi!

-          Ama, ja ih ni ovako ne mogu gledati!

-          Onda, daj dvogled nekom drugom.

Pomenuo sam im kako postoji mogućnost da ostanemo duže, pa niko nije zamišljao da bi se moglo desiti suprotno - da se povučemo ranije. Do nas su dopirali pješadijski pucnji koji se brzo pretvoriše u huku, meni dobro poznatu s Vučeva. Ipak je sam početak borbe bio dovoljan da je i lociramo.

Bez ikakvih dilema, četnici su silovito napali naše na Kremencu, a nema spora ni da im je snažno uzvraćeno.

Ovim i uloga četnika na Osijima postaje jasnija. Podrška su tim tamo, a pitanje je kada će i oni krenuti ka svom cilju napada. Manje je vjerovatno da su im zamjena, još manje da su samo markiranti, s ciljem da odvlače pažnju našim snagama koje bi eventualno odmah krenule pomoći Kremenčanima.

Kako god bilo, vremena za sva ta nagađanja nije bilo. Kako je huka naglo se javila, naglo se i stiša.

Nas četvorica se sagledasmo, znali smo kako postoje samo dvije mogućnosti. Jednoj smo se nadali, strahovali od druge. Strahovali više, izgledalo nam je prebrzo za četničko odustajanje. Ipak, mi smo na vrijeme javili našoj Komandi, trebalo je da su oni prenijeli dalje, moguće da smo ih na Kremencu iznenadili spremnošću.

Moguće bi bilo, da je na Kremencu više od jednog voda! Teško se otimati utisku kako je sve izvjesnije da je Kremenac, ipak, pao.

Ako se nekad radovasmo četničkoj artiljeriji, to je sad. Grmilo je svuda, iz svih kalibara, na i oko Kremenca, tu pred nama, ni Dragomilići nisu obiđeni, a put Grepka su letjele tone olova. Ono što znamo, obično tako rade kada dobiju po nosu, odnosno kad im kakav napad ne uspije. Još je bunilo i što su odstupili od prakse, uglavnom su napadali frontalno.

Ipak, samo je potrebno malo mućnuti glavom, uzimanjem Kremenca odsijecaju i Kljuna!

Može biti kako su to naši mještani shvatili prije nas. Doduše, od njihovih se položaja Kremenac dijelom vidio. A mi, ako nismo ništa vidjeli, razumjeli smo njihov postupak.

Taman kad sam se spremao javiti Musi kako se ovamo ništa ne mijenja, oni me iznenadnim postupcima upozoriše da ne žurim. Iz šume, niz livadu upremase nas, trčali su bezglavo. Bježali. Kao sumanuti, kao izgubljeni.

                              Unukovići