Kopčić kuje kraj mora
alata.
Kopčić kuje, daleko se
čuje.
Karala ga ostarjela
majka:
„Šta je tebi, moj jedini sine,
„Šta je tebi, moj jedini sine,
zašto kuješ konja od
mejdana?“
24/25.
oktobar 1992.
„Prođi me se,
ostarjela majko,
udala se moja
jauklija!
Zato kujem konja od
mejdana.
Ne bil mogle noge
alatove
dosegnuti Zlatine
svatove!“
Himzo i taj drugi momak su bili dobri vodiči.
Doduše, i put je bio prost. Upečatljiva je bila njihova smjelost, kao da su
bili sigurni kako na četnike ne možemo naići. A ja sam bio sigurniji kako i oni
imaju svoje debele razloge da nam pomažu.
To će nam i sami priznati, tražeći da im sutra
večer posudimo konja. Nisam mogao odbiti, već smo se dogovorili da se međusobno
pomažemo koliko možemo.
Ono što nisam očekivao je izbor sela. Varoš je
bila poznatija, Popovići ni imenom nisu privlačili. Ipak su oni bolje znali.
Kako nama rekoše, bogatiji su. A i oni su većinom
odatle. To drugo smo odmah vjerovali, a u prvo povjerovasmo čim nas uvedoše u
jednu kuću. Sem nje pokazali su nam još jednu koju možemo slobodno posjetiti,
mada nam prvi utisci ne pokazivaše puno potrebe za tim.
Još prije ulaska su nam dali bitne savjete. Da
idemo isključivo za njima, i da iz kuće ne izlazimo dok oni ne dođu po nas. Zbog
mina. Selo je minirano, glupo bi bilo da strada neko od nas - kad su mine namijenjene
četnicima, ukoliko se odluče oni sići u ovu međuzonu.
Također, prije
pretraživanja kuća, odnosno paljenja lampi, sve prozore je trebalo zamračiti.
Kako ne bi bili primijećeni s Krbljine zvijezde, odnosno izazvali četničku
artiljeriju.
Samo je treći savjet bio bezopasan. Slobodno
možemo uzeti sve što nađemo i poželimo, do granica izdržljivosti našeg konja.
Vlasnici su, po tome, zasigurno negdje u Sarajevu, bez puno vjerovatnoće da će
se skoro vratiti.
U kuću smo ušli tiho. Nismo je morali
zamračivati, već je bila. Samo smo se uvjerili, i bacili na posao. Oči su nam
govorile kako ovo ne mora biti i jedini put da silazimo.
Bila je puna, svega, i onog što nam treba i onog
čemu nije lahko odoljeti. Sve je bilo novo, najteže će nam se biti ograničiti.
Prioritet su bili jorgani i jastuci, mada smo se
i tu morali suzdržati, zbog težine jorgana. Svega uzimamo tri, ostalo
namirujemo dekama „ambasadorkama“. Birali smo i nešto manje jastuke, kako bismo
sve lakše upakovali. Slično se ophodismo i s posuđem, samo par šerpi i lonaca,
dovoljno tanjura i escajga, te par kompleta čaša i fildžana.
Uzimamo i jednu veliku, udobnu spužvu. Planirao
sam je sebi, nekako bih produžio krevetac, a dobro će doći da sav teret poklopimo.
Ostalo je dovoljno mjesta i za nešto od onoga što
nije neophodno. Ja se prvo odlučujem za jedan veći sto, ali koji će
najizraženije našu kuću približiti kasarni, bolje rečeno našu sobu - kancelariji.
Opet uzimam i jedan tespih, zamjenu za onaj što sam prosuo probijajući se s
Vučeva.
Tito uzima neke vjerske knjižice, te komadić zelene
tkanine, potvrđujući treći savjet da možemo uzeti sve što nam se svidi. A kako i
oni rekoše, ne krademo već posuđujemo, spašavamo.
Admin je pronašao pisaću mašinu i paket papira,
što bi bio grijeh ne ponijeti. A ko zna koliko će još biti prilika da se
snađemo za nove vešove, čarape i druge slične sitnice, prazne smo rančeve
upravo iz tih razloga i ponijeli sa sobom.
Dodijeljenih dva sata su nam proletjeli kao tren,
zatražismo dodatnih desetak minuta, makar iz radoznalosti da pogledamo i drugu
kuću, ponesemo - ako nešto baš...
Tih smo deset minuta uduplali, ovdje prozori nisu
bili zamračeni. A nije ni bilo uzalud, posebno su nas obradovali flaša gasa, te
paket šibica, mada smo usput pretrpali i rančeve i džepove, a sve vrijeme
jačajući želju zvanu „doći ponovo“.
Sad smo morali nazad, prije nego se počne
razviđati.
Bili smo prezadovoljni, konj se jedva kretao. To
nam neće smetati da, odmah po silasku s ceste, odnosno pri penjanju naviše, na
njega prebacimo i rančeve. Opet će ih on lakše iznijeti nego mi pojedinačno!?
Obećali smo mu da će ga Kuko sutra voditi u Kolakoviće, gdje smo jedno sijence
već kaparisali!
Pričali nismo, šaptali pomalo. Tako sam objasnio
kako ćemo po dolasku sve istresti na kamaru, računajući pražnjenje rančeva kao
i izvrtanje džepova. Svakako, nismo svi mogli ići.
A Himzo nam je objasnio razloge njihovog silaska,
odnosno za šta će naredne noći konj trebati. Ovdje suše meso, tačnije pri kraju
su. Noćas su ložili vatru, ali i sortirali i odvajali suho meso od onoga koje
se treba još sušiti.
Naravno,
dio mesa će pripasti nama. Razlog da konja uopšte ne žalimo. Ni konjovodca,
ukoliko im bude trebao. A, zašto nam sve odmah ne otkriše, razlog je što su
smatrali kako smo se ovako osjećali lakše, sigurnije, nego da smo znali kako
samo par metara od nas gori vatra, u jednoj od koliba, sušnica, ili mljekara -
kako ih oni ovdje nazivaju!
Zlobnik bi sad dodao kako se njima, samim našim
dolaskom, odnosno shvatanjem kako konj ostaje s nama, tek i javila pokazana
gostoljubivost. Već su debelo brinuli i razmišljali kako će i s koliko znoja i
napora svo to meso iznijeti.
Nisu bili precizni, ali je doslutivo da će naš
konj dobro upamtiti ovaj put. Sada smo dobili dvije vješalice, da imamo sutra
na položaju, a kad se sve završi čeka nas cijela krava, planirali su tako.
Za razmišljanje. Za lijepo razmišljanje. I ne
treba nas zanimati koliko toga oni imaju dolje, sigurno tu ima i krava, teladi,
ovaca, janjadi. Pa makar nas došla najmršavija i najmanja kravica.
Na sumnju nemamo pravo, ali imamo razlog
nastaviti sijelo. Ionako do zore nije puno ostalo. Pozvao sam i Kuka i Enesa,
bez obzira što su me izneadili neraspoloženošću. Na sijelo su ustali, ali im se
nije učestvovalo u podjeli donešenog iz Popovića. Prije nego sam povjerovao
kako je jedini razlog što su od početka odvojeni, što osjećaju malo krivice što
nam ne pomogoše u čišćenju velike sobe, Enes mi otkri kako nije to u pitanju.
Kuku su misli sve vrijeme više okrenute ka nazad,
ka Trebovoj, odnosno putu kojim mu nisu došli srednji brat Mehmed, mlađa i
jedina sestra, te majka!? Malo se i zacrvenih, bio sam nešto od toga već čuo,
čak se negdje šaputalo da mu je neko majku i vidio pogođenu, mrtvu. Nisam
zaboravio da smo i mi prema Zavidežu vidjeli mrtva tijela, po prilici jedne
porodice, gdje su bile dvije žene i jedna djevojčica, da sam tada pomislio na
njegove. Nisam zaboravio, nisam ni siguran, smatrao sam da je bolje da šutim.
Vidjevši Kuka veselog, sa šargijom, nesvjesno sam
potiskivao sjećanja, kao što je on tako sabijao tugu. Samo on zna kako mu je,
kada se osami.
Enes ga najbolje razumije, kaže mi kako kada pali cigaretu na
cigaretu da to čini zbog tog iznutra. Da nije takav, po prirodi veseo i radin,
i da stalno ne traži načine da od tih misli bježi, a koliko je privržen sestri
i majci, teško bi sve ovo vrijeme ostao pri pameti. Priča, mnogo puta je
pomišljao da se vrati, da ih potraži, ali opet sluša taj neki unutarnji glas,
koji mu govori da povratkom ne može ništa promijeniti, učiniti. Osim što bi,
možda, vidio nešto što ne želi da vidi.
Brine se i nada. Za njima. I njima. Ali se brine i
o svome ponašanju, ne radi mu se ništa što bi bilo kada sebi predbacivao.
Dovoljno da shvatim njegovo ukupno ponašanje
tokom dosadašnjeg boravka ovdje. Da razumijem i njegove prigovore u vezi mojih
otvorenih simpatija spram Titu. Lakše mu je duši kada sve okreće na šalu.
Nenamjerno u sve uvuče i malo zbilje, na što mu nemam pravo zamjerati.
Imam mu pravo pomoći u njegovom načinu borbe sa sobom, uvjeravati ga da popusti kada je
odbijanje bilo čega u pitanju. Šta je bilo izmijeniti se neće, a ako ne može
drukčije nek i ovo shvati kao šalu: nas, s ovim preozbiljnim, preteškim
vremenom. Tako, ako pokušamo sve strpati u našu sobu, više toga ćemo morati
izbaciti od onog što je već unutra. Neka bar prihvate taj višak, u njihovoj će
sobi svakako koristiti više nego napolju.
Prihvatio je, čak je zatražio i onu spužvu.
Zauzvrat je obećao, a objasnio sam mu gdje se nalazi druga, nešto manja, ako
sljedeći put on bude išao a ja jok.
Niko drukčije ne razmišlja nego da nam je
koristiti svaku noć bez mjesečine. Lijepo će sutra biti vidjeti njihovu sobu
kako pristojno izgleda, naša se već može zamisliti kao iz neke filmske vile,
neko joj već dade ime „karingtonka“. Samo još ta mala spužva...
Biće. Najvažnije je da smo na kraju ovog dana svi
zadovoljni, da niko ne žali što ovu noć probdjesmo. Postajemo sve bolja klapa,
a za spavanje će se vremena već naći. Bilo noću, bilo danju, uhodavamo se radu
u dvije smjene.
Također je važno da svi u mislima, a uskoro i
naglas, sve češće ponavljamo „Bože, udulji!“
Varoš i Popovići
