22 - Sada se ljudi dijele tako

Sa Gradačca, bijele kule Zmaja od Bosne,

sokolovi zakliktali kajde žalosne:

Umrla je vjerna ljuba Husein-begova

jer izgubi gospodara srca svojega.

Osedlo je vranca svoga Husein-kapetan,

odjezdio Romaniji, podijelit mejdan.

Na čardaku vjerna ljuba - Allah, Illa-llah,

klanjala je, plakala je, haber čekala.                    

                                                      24. oktobar 1992.              

Pod pendžere glasnik stiže, srca slomljenog:

„Udaji se, vjerna ljubo, nema bega tvog“.

Od sevdaha i žalosti, kraj pendžera svog,

prepuče joj bolno srce: neće za drugog.

Sa munare Huseinije uči mujezin,

sa čardaka, sa bedema, plaču sokoli.

Do Stambola odjekuju kajde žalosne,

puste osta bijela kula Zmaja od Bosne!

    /Husein Šehić Ahmedov/

Crv sumnje me je najedao. Čak sam razmišljao i da ne doručkujem, da budem još ljući, odnosno da makar tako izgledam. Vrijeme je, svakako, bilo da odem do Dragomilića.

Ono što nisam želio je razgovor motorolom. To mi se činilo nedovoljno ozbiljnim i odlučnim, a ja sam bio više nego riješen da Tita dovedem među nas.

Jutro mi reče da strpljenja imam više nego mi se noćas činilo. Nikakva žurba neće ništa izmijeniti, a sjetih se i da bih prije odlaska u Dragomiliće trebao još jednom popričati s Džekijem.

I nije mi to slučajno palo na um. Džeki je imao prijedlog koji bi mogao pomoći da jedan od razloga moga odlaska tamo donese očekivane rezultate. On je u zadnjoj posjeti Musi nagovijestio kako će naš bataljon na ovom području, i bez obzira što se osjetno smanjio, morati preuzeti veći dio linije. Sad, našim dolaskom, i prihvatanjem tog jednog, bočnog rova, za tim i nema potrebe. Ponovo se složih, a klimajući pokazah kako sam razumio da bi to trebalo da izvuče otud bolju logističku podršku. Na Džekiju sam vidio i da je to jedino što je ovim momcima potrebno pa da cijelu ovu liniju brane do zadnjeg. U svoje, nisam ni sumnjao!

Taman htjedoh poći odličnog raspoloženja, a ono se još popravi. Na polasku, sretoh - Tita! Naravno, da me Dragomilići vide, sad mogu još pola sata sačekati.

Jasna mi je bila ova mala Sutkova igra. Obični revanš za Ćasaru, odnosno što im nisam htio javiti tu vijest, nikako manje važnu od Titova prelaska nama.

Uzalud sam pred ostalima glumio ravnodušnost, od ovog sam trenutka drugi, raspoloženiji ja. Nije važna toliko pobjeda mojih principa, odnosno što su neki očekivali da će me Sutko izraditi, a o čemu sam ja noćas i razmišljao, kolebajući se i ne odlučivši da li bih se i sam u tom slučaju povukao.

Nešto je drugo važnije, od danas je uz mene jedna mi od najdražih osoba. Sad kad Mufo nije tu, možda i najdraža! Za sad ću prešućeti, ali već u glavi imam i večeras sijelo, da se tradicija ne prekida, pa ma kako ko gledao na to. Znao sam da ostali ni blizu na Tita ne gledaju mojim očima, on je za njih još uvijek prije svega samo jedno, malo odraslije dijete. Sem Enesa, koji je od Tita i nešto mlađi.

Umotaću to na poseban način, za što mi je trebala samo Kukova reakcija, a koja nije ni mogla izostati:

-          Eto ti Tita, jeb... jel ti duša sad rahat!?

-          Kuko, nemaš se razloga sikirati, Tito će biti u našoj smjeni. Moraćeš ga gledati i trpiti samo noću, a i tada kad ti dosadi, samo odeš na spavanje. Pošto će i on, a na tvoju radost, biti smješten u veliku sobu!

-          Pametno, inače bi spavao za vratima, na onom đerizu. Mada mi se čini i da je ovi tvoj krevetac pretijesan, da vas primi obojicu!?

-          Nemoj se ti sikirati, nećeš ti na njemu spavati. Ali, kad smo već kod toga i da te obradujem, večeras ne bi trebalo biti mjesečine, a i tabani će te vazdan svrbiti. I tebe i ono kljuse. Evo, i da odmah znaš šta će tvoj zadatak biti dolje: Naći dva najudobnija divana, jednog za komandira, a drugog za ovog lijepog gospodina kovrdžave kose!

Čim sam pomenuo mjesečinu Kuko je bio na nogama, oponašajući tako da jedva čeka da krene, kako me ne bi morao dalje slušati. U tome ga podržavaše ostali iz njegove grupe, a svakako im je bilo vrijeme na položaj.

Kao i meni u Dragomiliće.                            

A tamo, doček preko očekivanja. Kao da su znali s kakvim prijedlozima dolazim. A što će i moj boravak učiniti ugodnijim.

Najprije sam uvratio do Sutka. Zadržao sam se samo koliko da popijemo kahvu i da ga upoznam s onim što smo do sada uradili. Bio je zadovoljan, posebno kada sam ponovio kako je položaj prilično zaklonjen. Kad je došlo vrijeme da iznesem ono u čemu nam još mogu pomoći, zadovoljstvo da to čuju trebalo je pripasti i Musi i Peli.

Znao sam zbog čega sam s njima, pa sam jednako prihvatao Pelino dobro raspoloženje, kao i Musino, trenutno nešto nadmenije ponašanje. Pri čemu mi se nije mijenjalo mišljenje o njemu, ipak je sad komandant bataljona, i samo se tako ponaša.

Odlučih se i ja postaviti kao komandir voda, da me Sutko ne preduhitri. On uze muštuluk od Muse.

Važno je da mi nismo ostali bez njega. Kahva mi dva puta nije mogla sjesti u samo pola sata, manje mi je nego obično značila boca koju je Pela iza pasa izvukao, nestrpljivo sam čekao da i na riječima bude otvoren.

-          Rođak – ton mu je bio takav – tvoje je samo da utvrdiš koliko vas tamo tačno, ukupno ima. Gladni ne smijete biti, niti vam čega smije faliti. Ni vama ni nama, bar dok je, nažalost, situacija ovakva. Postoje neki koji bi rado ovaj bataljon ugasili, ali zahvaljujući takvima kao tebi, a, Boga mi, kao i mi što smo, to se neće dogoditi! Fala Bogu, svaki dan se po neko vrati, nigdje nema obješenih - što bi nane rekle, a i ovi što se ne vraćaju, još ih vodimo na stanju. Zapravo, uvijek ćemo prijavljivati pedesetak ljudi više, nikad ne znamo koliko će i kad ljudi doći. Razumijemo se, uglavnom sve što bude ovdje dolazilo imaćete i vi tamo. Naravno da ne morate dolaziti svaki dan, već po potrebama. Dakle, sve - redovna hrana plus ostalo što stiže, znaš već: hurme, razni keksovi, konzerve, šta ja znam... duhan i cigare, kafa, čarape, majice, sve, sve... Osim, razumije se, je li, rakije. To ne dobijamo, to se i mi snalazimo. Ono, ti kad god dođeš, uvrati, možda budeš nafakali kao danas, možda pokvasiš grlo.

Slušah ga klimajući glavom, i ne dugo razmišljajući da li trebam pomenuti kako Mojkovićani već dobijaju nešto hrane iz Trnova, trebalo bi da to znaju kao i koliko je sve to skromno. To što je naša Komanda tražila da privremeno budu na našem spisku, svakako bi trebalo značiti da im sljeduje i naša podrška. Nije isključeno kako će se to uskoro desiti, kad Trnovljaci riješe da se rasterete. Do tada, koliko ja shvatam ovakvo Pelino raspoloženje, imaćemo duplo sljedovanje. Nek traje koliko traje, nek neko poslije kaže kako tu ima i moje odgovornosti.

Ono što sam mogao, pokazati bar toliko obraza i ne sačekati da baš ugledam dno flaši. Ne bih sebi oprostio da boravak ovdje ne iskoristim i za posjetu mojim Trošnjanima.

Ni s njima ne ostah dugo, nikakvih novosti nisu imali, a radovalo me da su onako složni kao kad se zadnji put vidjesmo. Složni kao što i trebaju biti, što i sam nastojim uzeti za uzor i slično ostvariti u Mojkovićima.

Vjerujem da ću uspjeti, nešto novo sam ovdje osjetio. Sada se ljudi djele samo tako, jesu li ostali u bataljonu ili su ga napustili.

Razmišljajući tako pitah se zbog čega se ja onoliko založih za Adila Kovačevića, a sam tako Trošnjanima okrenuh leđa. Sebi priznajem kako se jutros više obradovah njegovom dolasku u Mojkoviće, nego svojoj posjeti Dragomilićima. Ovo su vremena u kojima se čovjek mora u potpunosti posvećivati svakom njihovom trenutku. Kad se o Titu raspravljalo, mjesta za Trošanj u mislima mojim, nije bilo. Tek mi kratki boravak ovdje probudi uspavana osjećanja.

Stigao sam još uvratiti do diverzanata, upitati se s njima, skinuti im s očiju kako nakane ne mijenjaju. Također, velikim bih grijehom smatrao i da nisam dva minuta odvojio kako bih pronašao Ćasaru, neka i nisam sumnjao da se sasvim oporavio, uklopio.

Iz svega izlazim s jednom riješenošću, bez obzira na sve - za posjete Čelika kući, ali i cijelih Dragomilića, vremena moram iznalaziti. Ne smijem postati kakav tvrdim da ne mogu biti.

U povratku sam se stigao dobro iskritikovati, ali sam odmah morao i produžiti na položaj. Dočekalo me nastojanje Ferida da drugoj dvojici pojasni tajne bržeg nišanjenja. Ne bih rekao da je Omer pokazivao pretjeranu zainteresovanost, ali ni ja nisam imao razloga previše žuriti. Ne moram ni postići da svi sve nauče, trebam biti zadovoljan s onima koji to budu htjeli.

Već danas im stigoh reći neke osnovne karakteristike snalaženja i rada na karti, pri čemu opet Omer pokaziva manje znatiželje. Ni dalje nisam brinuo, pa ni meni se nikako nije dalo da slušam kad mi se pričalo o postavljanju i razoružavanju protivpješadijskih i protivtenkovskih mina.

Malo rada, malo priče, vrijeme brzo prođe. Danas nas je akšam stigao iznenaditi.

A dok su njih trojica odmah ušli u kuću, ja sam žurio Džekiju. Znam da je očekivao da prvo njemu navratim, ali mi neće zamjeriti što ih cijelo popodne držah u neizvjesnosti, s obzirom na vijesti koje sam nosio. Teško mi se oteti utisku kako je mogući problem s hranom doista jedino što je moglo ubijati moral ovih momaka, a o kojem od sutra niko ovdje neće ni razmišljati. Isti sam osjećaj nastojao prenijeti i na svoju malu, ali zaista odabranu grupu. Nisam nikad sumnjao kako ćemo artiljerijskim zadatcima odgovoriti, ali mi se od danas ne sikira ni za pješadijski desni bok. I to sam Džekiju mogao obećati!

Dva razloga da i večeras priredimo sijelo, mada će Kuko nekoliko puta ponoviti da je ovo večeras samo Titu u čast.

Pa, ipak, opet poče s Kukom i njegovom šargijom, samo sada i uz uvažavanje i Titovih želja. Bile su najsličnije mojima, s tom razlikom da je on puno ljepše pjevao.

Kad povede „Zmaja od Bosne“, meni se učini kako mu je glas podešen baš za tu pjesmu. A pjesma kao stvorena za ovo vrijeme, za ovakve noći. U trenu mi se rodi nekoliko ideja!

Izvadih žilet iz ranca i ponudih ostale da se odluče. Za Tita nije bilo dilema, postajemo prvi „braća po krvi“. Sa strane je dolazilo malo ljubomore, malo nerazumijevanja, ali i divljenja. Dobro smo se porezali, iskreno smo željeli bratstvo, pa krvi nismo žalili.

Jedini koji nam se još pridruži bi Admin. Ostali su isticali kako ne bi bilo pametno da odmah svi krv izmiješamo, jer bi se moglo desiti da legnemo s više tuđe nego svoje, dok su drugi jednostavno napominjali kako je nemaju dovoljno, kako im je slaba, kako nije dobra za miješanje s bilo čijom.

U drugom se svi složismo, naša grupa ili vod, neka nas zove kako ko hoće, dobija svoje ime i himnu. Već sutra ću napraviti i neki pravilnik, raspored rada, a što će uključivati sastanak svake večeri, koji će počinjati na isti način, uz šargiju i Titov glas, i sa „Sa Gradačca bijele kule Zmaja od Bosne...“

U prosjeku smo mladi, a ovo je vrijeme luđe od prosječnih, tako da nam sve ovo izgleda sasvim normalno. Ono što nas iznenadi i prekide je lupanje na vrata.

Ugledavši Himza i još jednog momka s njim, sjetih se da sam zaboravio kako smo noćas planirali sići u Varoš. Trebalo se već znati koji od nas idu, sad mi je brzo donijeti odluku. Jedna stvar mi se nikako nije uklapala, Kuko je narednu smjenu na straži. A nije mi se izostavljao iz dva jaka razloga: najvještiji je s konjem, a prava je prilika da Tita već odmah prihvati. Tito bi mogao biti kao stvoren da ga zamijeni na straži, pa bi u selo mogli nas dvojica, te Enes i Salja.

Iznio sam prijedlog, i već bio na nogama. Komentare nisam očekivao.

Ponajmanje da će doći od Kuka, te da će svoj izostanak pravdati time što treba na stražu. Sve je smatrao samo voljom sudbine, napomenuvši i da - gotovo svi znamo s konjima. Njegova odlučnost je bila presuda za Enesovo žaljenje, i on je morao odustati. Njegova smjena je sljedeća, bez šansi da se na vrijeme vrati.

Nisam ih imao pravo odbiti, ali mi je sad bilo teže odrediti koji će ići umjesto njih. Razmišljajući, pogledom se sudarih s Titovim - molećivim. Bratskim! Ako već ne mora nikog mijenjati...

Bratu to ne mogoh odbiti. Ali, ni ikom drugom. Samo se Omer ponudi da ostane brinuti o kući, tako da će nas put Varoši petorica.   

                                         kalinovački nekropolj stećaka