Bogata sam, imam
svega,
još da mi je ljubit
njega.
Dala bih mu svakog
sata,
bijele ruke oko vrata.
Recite mu, ja vas
molim,
recite mu - da ga
volim. 23. oktobar 1992.
I da ću ga ljubit
slađe,
ma od koje cure mlađe.
Ja ću njemu ljubav
dati,
nek je primi, da ne
pati.
Jer, bez dragog srce
neće,
mada sam ja i bez
sreće!
Ako se mogućnost već pruža popravit ćemo uslove boravka, ali je trenutno dakako važnije ono zbog čega smo ovdje. Već danas smo, kada i mještani, i mi krenuli na liniju. Tačnije, mi smo se podijelili u dvije grupe, jedni
do ručka a drugi poslije.
Uz osmatranje ćemo pomalo dorađivati položaj, poslije
nam ostaje sasvim dovoljno vremena za odmor. Sve ako ne bude četničkih
djejstava, zbog čega je i dobro da smo u svakom trenutku odmorni, ako zatreba
za par smo minuta svi na linijama.
S ukopavanjem, odnosno izvještavanjem da smo
spremni i nije nam žuriti, ionako smo ograničeni na svega trideset pet mina, pa
ćemo kao artiljerci i biti upotrijebljeni samo u najnužnijoj situaciji. Tako i
svoju posjetu Sutku još jednom odgađam, a ovaj dan osim za držanje položaja
pristajem posvetiti još nečemu. I to, prema onome kako smo se podijelili.
Najprije smo na položaju nas trojica: Omer, Ferid
i ja, računam da se Tito kada dođe priključi nama, dok su se ostala četvorica
dala u obilazak šuma i potoka oko sela. Cilj nam je pretražiti okolinu, ne bi
li već u blizini našli nešto od onoga što će nam koristiti, te da bi se tek
poslije, ako bude potrebno, spuštali u sela ispod.
Određena iskustva svi već imamo, bilo je lahko za
pretpostaviti gdje bi se sve moglo naći zakopanih stvari. Adminovi su odabrali
najbliže srpsko selo, pa iako smo znali da su isto područje mještani već
pretraživali, od čega je bilo dosta vidljivih tragova, ni oni se nisu vratili
praznih ruku. Više od nešto malo posuđa, te nekakve odjeće, a koja će nam
ponajprije služiti za čišćenje minobacača i pušaka, nismo ni očekivali, ali je
Kuko bio posebno sretan zbog šargije koju je našao. Jeste on vičniji harmonici,
ali nisu ovo situacije u kojima se može birati, važno je da ćemo, čim nam ta
želja još naraste, imati uz šta zapjevati!
Nama je danas manje vremena na raspolaganju. Ipak
smo nešto nanjušili, istina tu negdje u susjednim Vujnovićima. Opet, radilo se
skoro o bezvrijednim stvarima, inače bi u međuvremenu bile vraćene u kuću.
Jasno je da su i ovi, stvari zakopavali još na početku rata, za čim sada već
nema potrebe, pa je ono najpotrebnije vraćano da koristi. Baš kao što sam i ja
naredio da uzimamo samo što nam doista treba, nikako ono što će nam biti
suvišno. Mi ostavljamo posuđe i odjeću, uzimamo samo jednu prekrasnu serdžadu,
koja će moj položaj na krevetiću učiniti udobnijim.
U jednome sam popustio, mada sam neko vrijeme
odgovarao Omera. Nisu bile sporne neke lične stvari, to smo razdijelili tako da
sam ja uzeo kožni novčanik, oni ostalo, a lulu, duhansku kutiju i čakmak smo
namijenili Kuku, sve kao uspomene. Izvjesno da su vlasnici još s prvim
ispaljenim metcima otišli što dalje odavde, a kad smo ovo već izrovili nije
bilo moguće da vratimo kako je bilo, uzeo bi neko drugi.
Problem je
bilo ono što smo našli u maloj seharici, uz mnoštvo slika, pisama i drugih
dokumenata, a što smo prepoznali kao nakit koji su ovdašnje djevojke nekad davno
nosile oko glave. Činio ga je jedan veći i šesnaest malih novčića, od čega sam
ja bio protiv samo tog većeg. Napominjao sam da je zlatan, vjerovatno ga s
pravom prozvasmo dukatom, a moje raspoloženje prema zlatu, posebno tuđem, i posebnije
u ovim vremenima, suprotno je bilo kojoj želji da ga imam. Međutim, nisam htio
Omera previše ubjeđivati.
A već mi se dopala simbolika malih, srebrnih
novčića. Ima ih taman po dva na svakoga, kad nam se i Tito priključi, pa sam
već imao ideju da to svi nosimo na kapama, kao neku našu hamajliju. Pored
značaka koje ćemo probrati iz pronađene kolekcije, gdje sam ja kaparisao onu u
obliku flaše, prepuštajući drugima vezane za NP Sutjeska, za Želja i Sarajevo,
Vučka i Olimpijadu...
Bilo kako bilo, ništa posebno vrijedno, ali
sasvim dovoljno za još jedno sijelo. Treća noć - treće sijelo, ovo samo naše.
Kuko i šargija, svi raspoloženi, prava prilika da se još bolje upoznamo, još
jače zbližimo.
Sve lakše se dogovaramo koju ćemo sljedeću
zapjevati. Ako važi da je čovjek i onakav kakvu muziku sluša i voli, razlike
među nama postoje ali nisu velike.
Kuku su najdraže sevdalinke, bećarac bi rado
zapjevao da ima s kim, mada mu nisu nepoznate ni komponovane, a u duhu sevdaha.
Omer i Ferid su najviše za orijentalnu, tačnije repertoar „Južnog vetra“, svima
nam dobro poznat, ali ni njima sevdalinke nisu mrske. I Enes je tome blizak,
ali i uvijek spreman podržati Kuka. Admin je najdalji od svih nas, jedini je
bliži pop-rok muzici nego folku, ali dovoljno spreman da uči nešto od sevdaha.
Meni je tekst najvažniji, a on je najljepši kod sevdalinke, mada sam u stanju
pomoći i Adminu da ni on ne bude sasvim zapostavljen. Salja je najviše za
bećarac, on i Kuko sami ne mogu, njegov repertoar sevdaha je nešto manji, ali i
prvi uviđa da nam skupa najviše liježu poskočice, čiji je tekst bećarski, ali
je muzika lakša, pjevljivija.
Večeras smo, tako, svi voljeli svoga najstarijeg brata jer liči na cara Murata, pozivali
bukovinu da spusti malo hlada da odmori Fočanska brigada, zavoljeli svoju malu
na potoku kad je noge prala, ali i bili u Stambolu na Bosforu, podsjećali kako
se ne može svaka bitka u životu da dobije, te išli preko polja ispred dvije
muzike...
Pjesmom se još zbližismo, što na kraju Kuku,
kojem i jeste bilo najteže da nam šargijom svima udovolji, možda i bespotrebno
ponovo razveza jezik:
-
Pa, gledaj nas,
komandiru, zar može biti da nam neko fali!?
-
Nažalost, bojim
se da nam svima poneko fali, neki i zauvijek!
-
Nemoj o tom,
nisam na to mislio.
-
Nego, na šta?
-
Znaš ti dobro,
samo se praviš.
-
Ne znam za vas,
meni lično, istina je, Tito nedostaje.
-
Tu mi dođi. Ja
stajo ispod kuće, znaš koliko si se dero na Sutka, samo da ti Tita da!
-
Nemoj da lažeš,
nije tako bilo.
-
Ko mu ne bi
šamar svezo sad...
-
Nije tako bilo,
nego sam ja Sutku reko da ja neću ići ako ne bude išo Tito. Ja nisam ni trebo
ići, pošto sam išo na Vučevo, ali znam i zašto sam pošo.
-
Zbog Tita!?
-
Ama... Zbog vas!
Znao sam otprilike ko će ići, ko će ovaj put biti „zavaljen“, a u tom je
slučaju bolje da sam ja s vama. A tražeći Tita, htio sam osloboditi Admina. Sad
je ispalo da sam samo njega, ili Ferida zajebo. Da ja nisam htio ići, jedan od
njih bi vam bio komandir.
-
Neka si ti pošo,
ali još nam nisi objasnio što je Tito toliko važan, što je to bolji od nas.
-
Niko nije reko
da je bolji od vas, ali meni jeste važan. Ako te baš zanima, od neki sam dan
razdvojen od brata Mufa, posljednjeg člana porodice, a neko treba da mi zamijeni
brata. I ja to ne krijem, Tito mi je već kao brat! Naši su stari rekli da ne
može jedna majka sve roditi. Bitna je ljubav. Bratska ljubav. A Jovan Dučić,
čini mi se, divno reče kako je iskrena samo ona ljubav, kad nekoga volimo a ne
znamo objasniti zbog čega.
-
A mi, Jovane, šta
smo ti mi!? – odslušao me do kraja,
šargija je bila odložena, on već na nogama.
-
Ja bih najvolio
da poslije ovoga budem imao sedmoricu braće umjesto jednoga!
-
A ja ovo ne mogu
više slušati. Odoh na spavanje!
I bilo je vrijeme. Znam i da Kuko nije bio
najozbiljniji, ali mi je svejedno dao temu za razmišljanje.
Svakako mi krevetac još ne da odmah zaspati.
