20 - Sarađivaćemo

Sunce zađe, a mjesec izađe.

Softa Mejru za vodicom nađe.

„Daj mi, Mejro, studene vodice.

Daj mi, Mejro, iz tvoje ručice!

Daj mi, Mejro, tako ti dušice!“

„Bolan, softa, da nije grihota?“

„Daj mi, Mejro, vode iz bokala!

Daj mi, Mejro, tako ti imana!“

„Bolan, softa, da nije grihota?“

„Daj mi, Mejro, vode iz perdeta!

Daj mi, Mejro, tako ti dženneta!“

„Bolan, softa, da nije grihota?“

„Nije, Mejro, nije nam grihota!

Ti si bula pa ćeš naklanjati!

Ja sam softa, ja ću odučiti“

Počeli smo sijelima. Najprije Ćasarini, a večeras nam Himzo dovede Dževada.

Ta dva se sijela ne daju porediti, ali oba znaju zbog čega su se dogodila. Prvo je jedinstveno, kakvo se doživljava rijetko ili jednom u životu, samim tim i pamti do kraja života, a drugo je došlo da u potpunosti ispravi dvije pogrešne slike, našu o njima i njihovu o nama.

Rat je, nije bogomdano da neko selo mora ostati negranatirano, ma koliko ko doprinio tome. Osim toga, mi smo i u gostima. Dok ne budemo shvaćeni i prihvaćeni kao domaćini, kada ćemo se tako i ponašati.

Himzo je nagovijestio, Dževad potvrdio da tako treba i da će tako biti. Postigli su to predstavljanjem cijele družine, a jedva ih je dvadesetak, slogom koja među njima vlada, poštenjem i međusobnim povjerenjem, ukratko harmonijom koja će se u ovim vremenima teško gdje naći. Kao najprostiji primjer su naveli da među sobom već imaju jednog Fočaka, prezimenom Komar, ali jedino svima poznatim po nadimku Žika. To kako je dospio među njih objasniše neuvjerljivom pričom kako im je trebao kuhar.

A kao opravdanje za početni negativan odnos prema nama naveli su primjer naših prethodnika, odnosno pekara, koji su se sami prema njima tako postavili. Pominju Zija Loja, komandira te grupe, kao krivca, njegovu nespremnost da bolje sarađuju. Admin šuti, možda je čuo drukčiju priču, mi ne znamo hoćemo li provjeravati, ali ćemo se truditi da iza nas ne ostanu nikakvi slični povodi.

Mi smo se na samom početku predstavili drukčiji, upornošću i voljom kojom smo opravili kuću koja je već bila osuđena da u ovome ratu neće nikakva doprinosa dati. Ipak je neophodno bilo i jedno ovakvo sijelo, naše još drukčije predstavljanje, potvrda da smo spremni na svaku moguću saradnju!

Jedino što mi imamo, sem već pokazanih, jake volje i upornosti, te priličnih radinosti i snalažljivosti, to je ono kljuse. Sigurno je kako oni moraju imati više za ponuditi, podijeliti.

Nije dugo trebalo da shvatimo kako su oni na razgovor došli spremni. Ni mi nismo bili nespremni saslušati ih.

Sve je potvrđeno u tih četiri-pet sati, u početku sijela, potom razgovora, na momente sastanka, i na kraju opet sijela. Sarađivaćemo. Bez ograničenja, bez sumnji u međosobno povjerenje. Jedni drugima na raspolaganju, od pomoći, logistički i na svaki drugi način. Odmah tražimo rješenje i za problem koji nam ne žele stavljati na teret, taman su prištedili nešto brašna, bili spremni uvesti treći obrok s hljebom. Nije da to hoće po svaku cijenu, ali zašto ne pokušati. Obećao sam popričati sa Sutkom i Pelom, tražiti nešto jača sljedovanja.

Malo izlazi iz okvira mog strožijeg dijela shvatanja morala, ali pred njima imah pravo reći nešto što mi se već duže vrijeme motalo po glavi:

-          Obraz mi je izgorio s kućom. Ostavio sam samo dva prsta, za dženaze. Kako pred ovaj rat čuh od nekoga na televiziji, ne sjećam se ko ono bi, ali je pričao kako mu je komšija, naravno druge vjere, baš tako rekao: Ide rat, gledaj samo da sačuvaš dva prsta obraza, za dženaze.

I nije grijeh. Ovi su momci svakodnevno na položaju, tek su dolaskom našeg bataljona bili malo odmorili. Sad je i nas jedva dovoljno, pa je naš boravak ovdje došao i kao nova nada. 
To sam odmah prihvatio, naš položaj će postati i jedan, prvi pješadijski rov. Uz prihvatanje i njihovog sistema držanja linije, danju svi na položajima, a noću istureni osmatrači i straža, koja je zapravo spona između tih osmatrača i ostalih koji odmaramo. Sve u svemu, ne izgleda kao nešto što se neće dati izdržati.

Uz to, još jednu pomoć vide u nama. Njihova je jedina veza s našim bataljonom bila kurirska, sad ima naša motorola.

Neće ostati dužni. Bez obzira kako ja prošao u priči sa Pelom i Sutkom, ovdje će nam na raspolaganju biti sve što imaju. Dijeliće s nama sve, do posljednje kapi ulja!

Sem toga, dali su nam i savjet kako da još popravimo uslove boravka. Ispod nas, ne mnogo daleko, dva su napuštena a još ne popaljena muslimanska sela Popovići i Varoš, puni svega. Imamo konja, samo trebamo izabrati noć bez mjesečine. Nema veze, nek i to malo sačeka.

                              konji na pašnjacima Jahorine