2 - Riječ

Nađoh jagluk u dragoga svoga,

baš ko da je iz sanduka moga.

                                      15. decembar 1992. 

Iskah mu ga, ali mi ne dade,                                     

drugi davah, promijenit ne htjede.

Pare brojah, prodati ga neće.

Bože mili, od čijih je ruku?

Tek sam pomislio da nešto shvatam, zatekavši kod Sutka, među ostalima i Šeksa. Da je rano da mi baš sve bude jasno pobrinuo se Džo, izvinjavajući se na bihuzurluku on lično, a ne Sutko ili Šeks. Ili Zijo Džamalija, koji je tu došao s Džoom.

Remzija Hajdarević Džo, čovjek o kojem sam slušao još u selu, a koji je brat Remze, udate za Husu Barlova rahmetli, već tada je na neki način postao moj sinonim za pravog borca, patriotu. Za Majora, u to vrijeme nisam još čuo, nisam siguran i da je pominjan, sem jednom kada su pobrajani svi Bošnjaci iz naših krajeva koji su bili u JNA, bilo kao oficiri, podoficiri ili građanska lica.

Slušao sam o Džou i na Trebovoj, nerijetko u mislima zamišljajući, želeći trenutak kada ću ga upoznati. Iz njegovog privatnog života sam znao da je oženjen, da živi u Sarajevu, te da ima još jednog brata, za kojeg se stidljivo šaputalo da je još u JNA, a što nikako nije umanjivalo sve što se o samom Džou pričalo. Nisam čuo ni da je iko tražio neke posebne razloge da objasni zbog čega i kako se našao na ovim terenima, odnosno izvan grada. Znali smo da je sada komandir ovdašnje Vojne policije, a što sam smatrao dovoljnim razlogom da ne insistiram na njegovom upoznavanju prije nego to sudbina preporuči.

A što se, evo, dogodilo kada sam najmanje očekivao, i kad mi je posebno drago. Neka sam i zakasnio na prvi, važniji dio ovdje vođenog razgovora, u kojem je Džo stigao otkriti, za mene sigurno, vjerovatno i za većinu, nekoliko nepoznatih, ali vrlo značajnih informacija.

One manje bitne su kazivale kako više nije komandir te policije, odnosno da je došao priključiti se našem, kako je rekao - i svom bataljonu. Pri čemu bi nešto moralo značiti to da je prilikom nedavnog susreta s Majorom odbio prihvatiti biti mu zamjenik, tražeći isključivo da bude - samo diverzant!

Značajnije što nam je imao reći jeste da je naš silazak ovdje, daleko od želja i namjera da se dobro odmorimo, jer nam, svakako prije proljeća predstoji jedna široka akcija, u kojoj se na naš bataljon ozbiljno računa. Što je usput i jedan od razloga njegovog priključenja.

Izvinio se što nam ne smije reći više, slažući se s našim željama da bi bolje bilo ako bi nas se slalo prema Foči, Jabuci i Miljevini, ako već snijeg ustavlja razmišljanja o Zelengori, što bi, jednom se pokazalo, bila jednaka pomoć kao i kada bi direktno išli prema Goraždu.

Sve ovo sam pohvatao u narednih desetak minuta, a u kojima se i vodila diskusija o svemu što je Džo do tada rekao. Zato sam svjedočio priči povezanoj s mojim pozivanjem, postajući odmah i prilično zbunjen.

-          Eh, znači, ti si taj! – ipak je Džoov osmijeh govorio da nikako ne misli u nekom negativnijem kontekstu.

-          Jeste, to je taj – Šeks stiže odgovoriti prije nego ja pokazah da nisam zbunjen toliko da i ne razumim da je pitanje meni upućeno.

-          Ne boj se – tako i Džo nastavi – nije ništa strašno, samo sam slušao puno o tebi, i želio sam da te upoznam. I da ti čestitam, čuo sam kako si gađao s Vučeva!

-          Nisam gađao, nego smo gađali – nisam više imao nimalo razloga da brinem, strahujem, ali sam postao zbunjeniji, skromnošću sam nagovijestio naredno što htjedoh reći – ako si od Šeksa čuo, onda je sve malo i pretjerano.

-          Ne samo od Šeksa, svi s kojima sam pričao, isto govore. Pa, velim, daj da i ja upoznam to čudo od artiljerca!

U narednih je petnaestak minuta sva pažnja okrenuta prema meni, gdje je moja zbunjenost išla i do granica neprijatnosti, ponajviše zbog neskrivene nelagode koju je Sutko pokazivao. Mada je iz neprijatnosti prelazila i u samodivljenje, upravo iz istih razloga, držao sam da Džo i ne može iskreniji biti, nego što je u Sutkovom prisustvu. Pomišljah da je flaša koja kruži, ono što Sutka tjera da lično ni jednom riječju ne komentarisa Džoovo i Šeksovo, na momente i pretjerivanje, gdje ponovo slušasmo priče o „ubacivanju u sulunar“.

No, i ne mora biti tako. Ova druga misao me ustavi da sam ne pomenem posljednje, ne toliko dobre pogotke. Ako bijah skroman za Vučevo, normalno bi bilo da se za ovo ovdje pravdam. Kontam, da bez ovog drugog može.

Ma koliko mi bilo neprijatno, koliko mi više godilo, želio sam da čim prije razgovor prijeđe na neku drugu temu.

To je i počelo dok još pričasmo o meni:

-          Koliko je tebi godina? – bilo je jasno da ovo pitanje prethodi nekom drugom.

-          Dvadeset dvije – mirno odgovorih.

-          Au, pa mlad si ti. Mislim da se ne bi trebo ljutiti, ako ne znaš - ja sve pričam što mislim, izgledaš mi starije, ozbiljnije. Nisam još popio, ali sam ja konto, negdje bar blizu trideset. Dobro, to može biti zato što ni tebe, kao ni mene, život nije mazio.

-          Može biti, mada ja rađe kažem: kako, zapravo mi nismo mazili život.

-          Možda ima i toga, ali ja znam da - mene život nije mazio.

S Džoom se nije prepirati. I dobro je što prebacujemo na druge teme, i neka ranija vremena. Sada mi je manje bilo važno ono šta će upitati poslije, a odnosilo se na neki događaj kojeg sam se ja kao trebao sjećati, jer misli zadržavah na iskrenosti, na spremnosti da uvijek kaže ono što misli i osjeća, bez obzira što bi to, kao i svaka istina, nekad nekog i moglo povrijediti, što mi se posebno ureza kao njegova bitna karakteristika, pošto smatrah da sam i sam takav, ili se bar trudim biti.

Nisam se našao uvrijeđenim, ja sam znao za njegovih blizu četrdeset godina, a u nekim podsvjesnim zamišljanjem njegovog lika, svakako da očekivah izgled koju godinu mlađi, gdje opet držim da je podjednako uticaj imalo to što život nije njega, odnosno on život mazio. Kada bih nekako to dvoje izbio, rekao bih kako se radi o jednom, prirodno nešto muževnijem licu.

U ovom dijelu razgovora razbih sve predrasude o Džou kao čovjeku kojeg sam samo poznavao iz priče, i koji je za mene mogao ostati samo legenda. Radilo se o sasvim normalnom, običnom čovjeku, kakav sam i sam, kakvi su i Šeks, Šefa, Ćuza... Samo, možda malo još hrabrijem i životno iskusnijem, ili luđem borcu.

Gledajući legendu u lice, gledah i momka pored njega. I taj se u moju glavu uvlačio kao legenda. Tačnije, ono što sam došavši s Vučeva slušao da je radio na Trebovoj tokom ofanzive. Možda sam dijelom sumnjao u njegovo herojstvo, do noćas. Kada razmišljam tako da njih dvojica nisu sada slučajno zajedno.

U momentu razmišljanjima dotakoh brid koji se činjaše granicom legendarnosti. Šeksa i Ćuzu, kao i Musu, najprije vidjeh, upoznah, pa slušah o njima. Kod njih dvojice situacija je obrnuta.

Opet, Major i Ćasara su neka zasebna priča. A sve skupa znak da se i ja dodatno opustim, sasvim predam ambijentu.

Dok oni priču konačno premetnuše na ta neka ranija, ljepša i sretnija vremena, na događaje o kojima sada pričamo kao što ćemo nekada o ovim ratnim, ja ispod jednog smiješka i uzdaha skrivah rečenicu koja kovitla dimom koji ispustah iz cigarete. Legenda je došla upoznati nekog ko je slušao tu legendu.

Kada je već krenulo svitati i kako se naše druženje završavalo, trudih se uhvatiti još koju crtu Džoovog karaktera, vjerujući da ću ih moći i popamtiti, već riješen da u dnevnik upišem jednu jedinu rečenicu, zapravo samo to da sam upoznao Džoa!

Sjetim se polsije, valjda, svih njegovih osobenosti, dok se nadam kako će biti druge prilike da i Zijov lik bolje uokvirim u svoje pamćenje. Za dnevnik je sasvim dovoljno to što sam već čuo. Zbog čega računah kako će ona jedna rečenica biti i sve što će se u dnevniku naći kao podsjećanje na ovu noć.

Ali, sudbina se potrudi da se desi nešto što neću moći a ne zabilježiti, Džo je primijetio što ja nisam za dva mjeseca. Enes Ćedić je na ruci nosio srebrni prsten, ali izuzetnije vrijednosti nego je i sam znao.

-          Mogu li pogledati taj prsten? – Džo je reagovao tako da se i u glasu osjećala ta vrijednost.

Enes nije mogao odbiti, mada je reakcijom pokazivao da već predosjeća u kojem bi pravcu tok razgovora mogao dalje ići. Što sam i sam počeo slutiti prateći i način na koji je Džo zagledao prsten, dok je svemu doprinosila i tišina koja je potrajala dugu minutu.

-          Odakle ti ovaj prsten? – novo pitanje je samo produbilo sve osjećaje.

-          Još kao dijete, igrali smo se, gore na Gradini.

-          Tođevačkoj?

-          Jah, jah.

-          Jeste, sjećam se i ja da je neko gore našo, bar se pričalo, ćup zlata, čega li.

-          Pričalo se – ubaci se Šeks – sjećam se i ja, pa smo i mi poslije, kao djeca, tražili i rovili gore. Bilo je toga, svašta se nalazilo.

-          Znam i ja, moglo se gore svega naći – ovo je Džo izgovorio razvučeno, izazivajući tako nekoliko sekundi nove tišine, nakon kojih će prema Enesu početi biti direktniji – znaš li ti koliko ovo vrijedi?

-          Ne znam.

-          Znam da ne znaš, kad si ga našo i nije puno vrijedilo. Bi li ti ovo prodo?

-          Ne znam, nisam razmišljo... Ne bih.

-          Ja sam pošten, ja ti kažem da ovo nije nešto vrijedilo, i da tek sad ima vrijednost. Jesi li ti uopšte vidio žig?

-          Jesam, gledo sam.

-          I, šta si vidio?

-          Malo liči na ljiljan, zato ga i nosim.

-          To i jeste ljiljan. A ovo je pečatni prsten. Mislim, iz doba Tvrtka Kotromanića! Zato te pitam, koliko tražiš za njega!? Nemam sad pare kod sebe, ali ću donijeti, ovi me ljudi znaju, neću pobjeći. Samo nemoj ni pretjerivati s cijenom, je li!

-          Ne znam... Ne bih ga ja prodavo, ne znam šta će mi sad pare.

-          Mali, babo ti je bio fin, zbog njega te nikad ne bih zajebo. Evo, evo ti ovaj moj prsten. Zlato je, krupan je, vidiš, sigurno da i on mnogo vrijedi. Baška što je meni i uspomena. Hoću da kažem da i jedan i drugi više vrijede nego sami materijali. Recimo da nikad nisam pomišljao da bih ga prodao. Ali, mogu ga dati u zalog. Pa ću ga ja nekad otkupiti. Pošteno?

-          Ja zlato ne nosim.

-          Mali, kažem ti... Ovo će tebi neko oteti, ukrasti...

Jedna rijetko prijatna noć, koju hoću pamtiti do kraja života, koja je došla neočekivano, rekao bih još neočekivanije ponudi pomalo teške, neprijatne trenutke. S jedne strane je Džo, sa željom da ovo ne bude samo meni noć za pamćenje, a s druge Enes, s teškim teretom izbora: ispuniti Džoovu želju ili ne. U svakom slučaju jedno je jasno, šta god na kraju Enes odabrao on je gubitnik. Ili će ostati bez prstena, ili će propustiti priliku da na jedinstven način obraduje, zaduži čovjeka kakav je Džo. 

Suvišnim bi bilo trošiti misli kako bih ja postupio na Enesovom mjestu, ali sam sve vrijeme potajno navijao da popusti, odnosno da Džo dođe do prstena koji toliko želi. Što će postati izvjesnije kada su se u njegovo ubjeđivanje uključili i Šeks i Sutko, kasnije i Kuko, kao najjači adut navodeći kako Enes sam nije ni znao da je taj prsten tako vrijedan, zapravo da mu je tek Džo i dao punu vrijednost.

Enes je poduže djetinjasto ostajao uporan, i do mjere da mu je Džo već bio vratio prsten.

Kad je konačno popustio, iako se dirketno nisam miješao, bio sam još sretniji. Sada i zbog korektnosti koju je Džo pokazao. Ali i Enes, davši prsten na riječ!

                                                         jedan od pečatnih prstena iz doba kralja Tvrtka