Neće Meho da posluša
majku,
već on skiće noću po
sokaku.
Majka Meha jutro-veče
kara:
„Slušaj, Meho,
ostarjelu majku:
Nemoj, sine, noću po
sokaku,
hel ćeš, sine,
izgubiti glavu.“
Kad ujutru danak
osvanuo,
Majka Meha u dućanu
traži,
ali Meha u dućanu
nema,
već se Meho po Gusinju
šeće,
i on kupi kićene
svatove,
da dovedu lijepu
đevojku.
Goste ispratismo. Žurili nisu, ni žalili što je
sve ovako ispalo. Mi, još manje.
Samo po njihovoj želji nismo u Komandu javljali
za njihov dolazak, ni noćas, ni jutros. Pokušavam ih razumjeti, iako znam da je
još onih koje će vijesti o njima obradovati. Objašnjavaju, hoće da osjete sve kako su zamišljali,
posebno zbog tih nekih priča.
Djelić sekunde sam pomišljao pitati da tome i
lično prisustvujem. Povukoh se, svjestan kako bih narušio to što očekuju.
Zadovoljih se scenom kojoj pripadamo. Sva
sedmorica, i Admin se priključio, ostajemo ispred kuće dok njih trojica ne
zamakoše. Malo prije toga, podigli su po ruku u vis, bez okretanja.
Malo nakon toga, zapišta mi motorola.
-
Braco zove
Amidžića – poznajem Sutkov glas.
-
Amidžić na
prijemu.
-
Ima li išta
novo?
-
Ništa! – spremno
odgovorih, nije bilo prošlo više od desetak minuta od Ćasarina odlaska.
-
Dobro. Nastavite
po planu.
-
Bez brige,
Braco.
-
Čujemo se
kasnije, Amidžiću. Zapravo, kad prvi dio završiš gledaj pa dođi do mene.
-
Dogovoreno!
-
Vidimo se!
-
De mi reci, komandiru
– Kuko je jedva iščekao da isključim motorolu – kakvo vam je to tepanje: braco
i amidžiću?
-
Ne sviđa ti se?
-
Šta znam, nekako
mi...
-
Glupo, misliš.
E, vidiš, meni je ovo ljepše nego kad jedni druge zovemo Drina, Bosna, Vučevo,
Zelengora. Ono je svejedno, sve su ovo tajne šifre, motorole rade na određenim
frekvencijama, koje četnici ne mogu lahko uhvatiti, ali mogu... Zato se ne
zovemo imenima, mada meni ni to ne bi smetalo. Inače je ovo Sutkova ideja, a ja
da se pitam ne bi ih mjenjao do kraja rata, čisto da odmah znaš o kome se radi,
da ne moraš stalno u razgovornik gledati. A i za slučaj da koji poginemo.
-
Pomjeri se s
mjesta, gluho bilo!
-
Ne valja ni kad
se imena ne bi mijenjala, četnici bi brzo skontali ko je ko – Salja je sasvim
drukčije razmišljao.
-
Ne mora značiti,
kad su švabe skontale ko je Valter?
-
Pusti Valtera,
nisam na to mislio. Evo, recimo, čuju jednom da Braco zove Amidžića, pa granata
bub! Poslije bi odmah znali, čim se zovne Amidžić da je to. Još skuže da je
odavde... Razumiješ!?
-
Ima i toga,
slažem se. Kad se tako što desi, onda i nek mijenjaju imena. Ali, zar nisu ova
bolja? Pogledaj u naš razgovornik: Bosna, Drina, Neretva, Bistrica... Čuj
Neretva, zamisli da je bio Ivo Neretva Ribar, ili Fadil Jahić Hercegovina,
Vladimir Perić Trebević. Ja bih sve davao ovakve nazive: Prle, Tihi...
Sandokan, Janošik... Braco, Amidžić... Nećak...
-
Nemoj Nećak, to
je „paski“ – Kuko se namršti.
-
Jebla vas imena,
ko da ćemo njima rat dobiti – Admin skoči na noge – nego, hajte Amidžiću,
Sandokane, Tarzane, da šta radimo!
-
U pravu si, neće
ovi dok Dževad ne dođe – ustah i ja – samo sačekajte jedan minut...
Ostavih ih u šutnji i kratkom razmišljanju, dok
se iz podruma ne vratih s krampom i lopatom:
-
E, ovaj put
idemo po starini. Omere, reci jedan broj od jedan do šest!
-
Jedan!
-
Bravo! Idemo dalje,
Salja?
-
Šta? Jedan broj?
Svejedno mi... Eto, šest.
-
Ko prstom u... Pošto
si stariji, biraj šta ćeš tegliti: kramp ili lopatu?
-
Jebe mi se... Hajde,
daj lopatu, lakša je.
-
Dobro, drži.
Feride?
-
Mmm... Jedan!
-
Ne može, bio!
-
Onda, pet!
-
Pet! Prošo! Idemo
dalje, Kuko, lutko!?
-
Daj krampu.
-
Ne može nazor.
Ako pogodiš broj.
-
Dva!
-
Drži kramp!
-
Znao sam ja to,
komandiru, samo mi sad reci što si nas bezveze zamajavo, kad si ti već znao ko
će šta nositi!
-
Mlađi si, lažeš!
Nije se znalo. To je moj način još iz one vojske, i tad sam mrzio
dobrovoljnost, vjerovo jedino u one takozvane „kineske“: Zgriješio si, slijedi
kazna. Što se vas tiče, još ni jedan niste ni imali kad zaraditi kakvu kaznu. A,
vjeruj, svi ste mi isti, a najsretniji bih bio da sve dok smo skupa samo igramo
ovako, igru brojeva, vremenom ćete naučiti da mi vjerujete, da nema potrebe da
brojeve pišem.
-
Samo, nek je
šest brojeva u bubnju!
-
Neće uvijek tako
biti. Ovaj put jeste, jer su meni dosta busola, dvogled, motorola, digitron,
karta. A i najviše ću hodati.
-
A, de mi reci,
ko će ono kljuse vodati?
-
Ne sikiraj se,
kad ono bude išlo s nama tebe neće biti u bubnju. Danas nam nije potrebno, za
danas je dosta ako stignemo naći dobre položaje. Golema je livada o kojoj je
Himzo govorio.
-
Znači, kad
htjednemo položaj postavljati, ipak će kljuse nositi minobacač. Ne mogu još da
vjerujem, a ja se već vidio s onom cjevčinom o ramenu!
-
Ništa nije
isključeno, šta ako večeras nazovu i zatraže kljuse nazad!?
-
Ama, to ti i
govorim, volio bih ja da smo mi njega danas vazdan vodali...
Već je vrijeme da se prestanemo baviti
glupostima, pred nama se pružala dolina koju je Himzo pominjao, jedina ovdje,
prostranija nego se meni na karti učinila. Izvlačila se iz sela i uvlačila
skroz daleko naprijed, svojom lijevom stranom vidljivo praćena šumom, dok je
desnom pravila horizont koji se tek pri dnu naglo izdizao praveći stijenu koja
se već na prvi pogled doima kao stvorena za osmatračnicu.
Svi zajedno smo ćutke prešli negdje skoro do
polovine udoline, do mjesta gdje je bila najšira, najravnija. Zastali smo, par
puta se osvrnuli svud okolo, dok Kuko na moj znak ne baci kramp na zemlju. To
je bio znak i ostalima da posjedaju.
-
Ovdje se
razdvajamo: ja i Admin idemo tražiti osmatračnicu, a vi se još malo provrtite
ovuda, vidite gdje je najmekše, najlakše kopati. Ovo nije loše, ali je zgodno i
da četnici nas gađaju. Kako mi kartom djeluje, Osija su skoro naprijed a
Krbljina zvijezda haman nazad, oboje ovamo desno. Nemam vam šta više reći, u
dometu su nam, računajte da tu stranu pokrivamo, biće da je Himzo sasvim u
pravu da drugo mjesto za naš položaj i nema.
-
Meni se,
komandiru, svejedno ne sviđa.
-
Sviđalo ti se,
Kuko, ne sviđalo, gdje god da bi otišli dalje, teško bi obje linije pokrili. A
ja i nisam reko da kopate baš u ovoj rupi. Evo Ferida, ima ovih grmenčića, pa
se zaklonite za jedan koliko se mogne, ja se neću petljati... Admine, biraj,
hoćeš li pogledati ovu kosu odavde ka vrhu, ili onu stijenu?
-
Moramo li se
razdvajati?
-
Ne moramo, ali nam
je bolje, nije ovo blizu koliko izgleda. Ne boj se, ja ti vjerujem, pa bez
obzira što imamo samo jedan dvogled i kartu, zajedno ćemo rastabiriti ono što
zapazimo. Dakle, ko bude išao na stijenu on nosi i kartu i dvogled, da sad ne
objašnjavam, iako je pogodna za osmatranje neće biti lahko naći mjesto s kojeg se
oboje vidi, a već sam ti otprilike jutros objasnio kako izgledaju.
-
Onda, ja idem
kosom!
Vidio sam na njegovom licu mrzovolje, sujete, ali
nisam htio popustiti. Odmah sam stao grabiti uz brdo. Koje je bilo još strmije
nego se iz podnožja činilo pa nije dozvoljavalo puno koraka bez predaha. Svaki
sam taj predah koristio i da se okrenem, uglavnom sam tražio Admina koji je
znatno brže napredovao. Ubrzo sam vidio kako se ostali nisu puno vrtili, počeli
su kopati na mjestu gdje sam ih ostavio.
Tek nešto kasnije primjećujem kako se Admin već
dokopao kose i na istom mjestu zalegao, kao da je odmah bio zadovoljan viđenim.
Meni se konačno bližio ulazak u šumu, predio iz kojeg se više neću imati
potrebe osvrtati.
Na samom ulazu bacam zadnje poglede. Najprije na
Admina, koji je još uvijek ležao na istome mjestu, a onda preko doline
preletjeh ka selu, gdje sam jasno vidio čovjeka koji nam se približavao. Samo
na trenutak pomislih da sačekam, vidim koje su mu namjere.
Ne bi bilo pošteno da tako tračim vrijeme, ako
sam ih već ostavio onda u njih i imam potrebno povjerenje. Sem toga, meni je do
vrha imalo još čitav sat.
Kako se više ne okretah to misli usmjerih na ono
što mi nije najjasnije, a što uporno pokušavam shvatiti.
Jutros sam i razmišljao da se konsultujem s mještanima
ali sam odustao. Dževad nije došao, a svi ostali koje zatekoh na doručku ne pokazaše
nikakvu raspoloženost, ni prema nama ni prema zadatku kojim smo došli. Tražio
sam doručak za deset ljudi, očekujući da iznudim pitanje čijim bih odgovorom
objasnio boravak trojice što noćiše u selu a da oni toga i nisu bili svjesni.
Izostalo pitanje, izostalo objašnjenje!
Sada se prisjećam svoje nedavne posjete Grepku. U
očima ovih ljudi osjećah nešto slično. Sve navodi da nismo naišli na
dobrodošlicu, pa vjerovah kako je najbolje odmah se na to privikavati. Zato sve
i otćutah, a Ćasara i njegovi odoše kako su i svratili - skoro neprimjetno.
Takav mi izgleda i naš boravak ovdje. Kako onda
očekivati susretljivost ovih ljudi, lakše je podnositi prepuštenost samima sebi.
I moj večerašnji izvještaj bi trebao biti kratak
kao jučerašnji. Poslije vijesti da smo se smjestili, samo ću još javiti da smo
odabrali položaj i osmatračnicu. Mještane neću pominjati, dok za njih ne
upitaju. Iz tog mi se razloga već večeras ne ide Sutku, kanim to odgoditi dok
ne izvjestim da smo završili s kompletnim ukopavanjem.
O svemu mi se ne mili ni razmišljati, jedva čekam
da se vrha dočepam. Da popravim ili pokvarim, ni ovako dobro raspoloženje.
Teško ga mogu pokvariti, od svega bih jedino žalio trud.
A bio je izgleda uzaludan. To se na karti nije
dalo vidjeti, vrh je previše zarastao. Mada se neću odmah vratiti, izvjesno je
kako ću teško naći što sam tražio. Sama potraga će me brzo umoriti, pa previše
neću ni oklijevati, požuriću što prije provjeriti je li Admin bio bolje sreće.
Umjesto i toga, moj izlazak iz šume po povratku,
samo mi razbi sve iluzije o popravljanju raspoloženja. Na mjestu gdje je
ukopavanje bilo počelo, više nije bilo nikoga. Odmah pogled digoh ka mjestu
gdje sam zadnji put vidio Admina, ni njega nije bilo!
Žurno pogled trznuh nazad, i prostrijeh selom.
Naravno da nisam očekivao da ću onog momka vidjeti kako se još kreće ka nama
ili vraća, ali bi me zadovoljilo da vidim bilo kakve pokrete po selu, bilo šta
što bi me uvjerilo da je kakvim ga jutros ostavismo.
U sekundi osjetih promjene na svojoj koži.
Postade hladna, ohlađena mišlju da se dogodilo nešto neočekivano, loše, a
povezano dolaskom onog momka. Tako u istoj sekundi požalih što onda malo ne
sačekah, sad bi mi bar nešto bilo jasno. Ovako me zbunjuje što ništa nisam ni
čuo, ni jedan jedini pucanj, ni moguće dozivanje mene. A tišina je ono što se
sve vrijeme jedino nije promijenilo.
Zurim u selo, tražim da vidim bilo šta što bi mi
smirilo kožu. Makar jednog čovjeka da hoda selom, kako bih ponovo osjetio kako
nisam jedini ovdje. To da li se dimilo iz kuća ili nije, ono je što nisam imao
kad vidjeti.
Brada mi zaigra, prelijećući s kose, niz dolinu,
do sela, i nazad, nešto mi je ipak zapelo u podsvijest! Da bi prodrlo u
svijest, odmah ponovo potražih to mjesto. Pri samom dnu kose, odmah iznad naše
kuće.
Malo mi je slika sad drukčija, ali opet jasno
uočavam jednu crnu tačku. Maloprije mi se učini da ih je bilo više, ali je
najvažnije da se i ova jedna kreće.
Posežem za dvogledom. I dok ga stavljam, i golim
okom ponovo vidjeh još jednu tačku. A dvogled otkriva tajnu, riječ je o
ljudskim glavama. A što ne vidim cijele ljude kriva je konfiguracija terena.
Spuštam dvogled, za dalje mi nije potreban. Samo
da se malo pomjerim i bolje razmislim, i vidjeću grupu ljudi koji dolje nešto
rade. A čim prebrojim sve tačke, sve glave, sve ljude, znaću da su svi tu,
uključujući i onog momka. Još će biti i da je sve njegova ideja, a ostalo ne
bih ni nagađao. Požuriću za tim ostatkom priče, mozak odmarajući a noge ne
štedeći.
Ne marim za kupanje u znoju, samo želim čim prije
nahraniti znatiželju, mada će mi vremena za to trebati i kad stignem tamo.
Bar stižem u vedro raspoloženje, samo jedan radi,
ostali pričaju i smiju se. Pri čemu se ćutke smjenjuju.
Upadam u prepričavanje neke Kukove anegdote. Koja
je svima zanimljiva pa niko ne reaguje na moj dolazak. Nisam u toku pa je i ne
slušam do kraja, a dok to čekam uvjeravam se kako radovi napreduju.
Zadovoljstvo - podijeljeno. Brzo napreduju, ali
mi se ne čine do kraja ozbiljnim. Kao da su skloništa zamišljena samo formalno.
Ipak, ne osjećam pravo na komentar. Što i ne važi, ako se pokaže da su Osija
odavde van dometa. Sačekaću, svakako je Kuko završio s tim nekim događajem,
pošteno se nasmijaše, malo i predugo pa se onaj momak nadoveza nekim svojim,
vezanim za ovaj kraj.
Tek saznajem da uopšte nije iz ovog sela, već iz
susjednog kao i većina. Zapravo je samo jedan, do rata živio ovdje, vjerovatno
onaj što je „minirao“ imanje, a ako sam dobro zapamtio zove se Alija Smječanin.
Ima ih još par koji su tu rođeni, ali su u međuvremenu kuće napravili po
Sarajevu.
Ovdje su iz razloga što ovo selo do sada niti
jednom nije granatirano. Što je poneka zalutala okolo, ne računaju. To
objašnjava i neoduševljenost našim dolaskom. O jednoj tako zalutaloj je i
pričao, tačnije o onome koga je najviše iznenadila.
U nastavku i ja konačno saznajem zbog čega je
Himzo sve vrijeme tu, na neki je način doslutio naš dolazak. Često je baš za
ovo mjesto govorio kako je idealno za artiljerijsko oruđe, a kako dodade ni ne
nada se da će i Mojkovići i tako i tako ostati negranatirani. Ne bismo se
trebali osjećati jedinim uzročnikom, kad do toga dođe.
Priznao je da se u potpunosti ne razumije u
artiljeriju, ali je osjećajem naveo ostale da se ne „ubijaju“ od kopanja. Ja
sam se zadovoljio pronalaženjem istog na karti, odnosno uvjeravanjem da je Krbljina
zvijezda u dometu, a Osija negdje na granici. Što i nije jedino što mi je
povratilo raspoloženje, neka i odnosi s mještanima budu bolji nego se prvim
utiscima pribojavah.
Teren je, svakako, pogodan za ukopavanje, pa
vjerujem i kako ćemo, ako ni zbog čega a ono iz dosade, vremenom rovove
proširivati, i ovaj za nas i ovaj za mine. To ostavljam danima ispred, danas
mogu biti prezadovoljan.
Na Himzovu sugestiju - i mjesto osmatračnice će
biti tu, posebno je ne treba uređivati, isti rov ćemo moći koristiti. A ono što
su zamislili, biće prije mraka gotovo. Da hoćemo mogli bi još večeras minobacač
postaviti, usmjeriti, biti spremni za gađanje. Ne žuri mi se, izvijestiću kako
sam planirao.
Poslije ručka se nećemo vraćati, a jedino me još
zanima kako će reagovati kada zatražimo hranu ne za deset, već za šest ili
sedam ljudi, sve gdje se Admin odluči noćas spavati. Oni su Himzu sve to
objasnili, ali smo se dogovorili da on ostalima do večeras ćuti. Zna i koja su
dvojica trebala biti na straži, ali od kako je naš bataljon preuzeo dio linija
ovdje, tu su noćnu stražu pretvorili u patroliranje.
Po onome što nam do kuće još ispriča, daleko je
od toga da su naši prvi utisci bili tačni, odnosno da samo trebamo sačekati
nekoliko dana, da jedni druge upoznamo.
dio
nekropolja, prema Jahorini
