Kad se Ibro iz
Stambola vrati,
srete majku u starom
sokaku.
On ne pita „Kako si
mi, majko?“
Već on pita: „Gdje je
moja Zilka?“
21/22. oktobar 1992.
„Dragi sine, tugo
materina,
Zilka ti je prava
bjegunica.
Pobjegla je za Mujagu
mlada,
jer Mujaga ima dosta
blaga,
jer je Mujo sitan
kujundžija!“
Ulazimo u verandu, pada mi na um još nešto čemu
je koristilo današnje cjelodnevno čišćenje. Ovaj jedan drveni basamak, za kojeg
se s početka pitah kako nije kravama smetao, napamet smo naučili. Snalazili smo
se kao da mjesecima tu živimo, ne kao da smo tek danas doselili.
Red je bio Ćasarinima ponuditi da se ne moraju
izuvati, makar znali da su oni to poželjeli. I u tome smo se dobro
snalazili, a bez prethodnog dogovora, željeli smo sačekati vidjeti hoće li makar doslućivati gdje zapravo ulaze.
Pomislio sam to onako, prisjećajući se da sam
nedavno slično i sam proživio, brzo mi postaje jasno kako su oni zaboravili za
tu vrstu osjećaja.
Jedno ih je moralo začuditi. Vani jeste pohladno
i vjetrovito, nikako toliko da bi peć trebala biti usijana. Možda su najprije
imali nijet sjesti do nje, sada su rado prihvatili ponudu da sjednu na kauč,
koji je Ferid već oslobodio.
Vidim na Ćasari kako je spreman izviniti se,
pošto postaje jasno da je soba jedva komotna da svi posjedamo. Vidi on na nama,
da takvom pitanju mjesta nema.
Kuko i Enes su čuli larmu, došli su i oni
povjerovati. Nije problem, i moj krevetac i Saljina slamarica su u osnovnoj
funkciji, taman da se niti ko širi, niti tijesni.
Dok se smještamo, pomjeramo, svak na svoj način
osmjehuje, svi zajedno pokušavamo mislima objediniti ono što ćemo kasnije
riječima.
Njihov osjećaj znam, nije stran ni ostalima, razumiju
i oni nas. I nama se neko prvi našao pri ruci kada smo stigli, i mi smo jednom
ovako bili sretni.
Uz ove prve sekunde noćašnjeg nam druženja idu i dvije
razlike, makar jedna i nebitna bila. Samo je ja znam, jedino je grupa u kojoj
sam ja došao učila ponovo glasno govoriti. Ovi ranije nisu imali vremena, biće
da Ćasarini nisu imali potrebe zaboravljati. Mogu i zamisliti, ipak ću pustiti
da oni to sami kasnije kažu.
Kao i kako su se oni osjećali sigurnim idući kroz
selo. Koji su prvi dolazili znali su šta je naše, mi smo sumnjali i oprezno prilazili,
provjeravali. Biće da Ćasarini nisu znali za strah, dovoljno im je bilo što je
selo čitavo, što se iz jedne kuće dimilo.
To što su samo dozivali, ne pokušavajući nazor da
budu primljeni na konak, već je stvar naših karaktera.
Jedna sličnost mora ostati kod svih ovakvih
susreta. A noćas smo mi domaćini.
-
Nije kome je
nijećeno nego kome je suđeno – izgovorih ovo čim mi pade na um da se zarovim u
ruksak, a pošto sam Feridu već rekao da pristavi kahvu, čime sam pokrenuo i
razgovor, zamjenu za misli i uzdahe – neki dan bijaše razrez, dijelili po
dvadest deka duhana, ja ne pušim, bio ostavio za ponijeti Mufu u posjetu. Ako
ne lažu nadamo se još kojem djeljenju, a znam bogzna odkad vi niste zapalili.
Evo, pušite dok vas uši ne zabole!
-
Ovo ti nikad
nećemo zaboraviti. Odužiće se Ćasara kad-tad – odgovorio je glasom koji kaziva
kako je ova nevjerica takva da su odmah mogli prestati razmišljati o tome zbog
čega usijavasmo pećicu.
-
Nema potrebe,
ovo se ja odužujem za ono što ste vi meni učinili na Vučevu. Posebno, na odnos baš prema Mufu, pa sam siguran kako on neće zamjeriti kad čuje
ko mu je popušio duhan.
-
Vala, komandiru,
da ja znadoh za tu kesu... – na Kukovom se licu vidjelo da najozbiljnije ne
misli tako, kao što se i na licima Dževada Veja i Muja Vreve ocrtavala ista
zahvalnost koju je Ćasara već iskazao.
-
Nije vam loše
ovdje – uslonjen na kauču, a pošto je povukao dva dobra dima, Ćasara požuri sa
zaključkom kome se mi svi nasmijasmo.
-
Nije da se
žalimo, ali bih opet volio da sam imao fotoaparat. Sad mi nešto pade na um,
slično kao kad sam s Buljanom zaluto na Orufi, i tad bih volio da sam usliko
neke prizore, a i par puta dok mi prelazismo otud, koje sad da vam pričam ne bi
vjerovali da su se dogodili, baš kao što nećete vjerovati kad vam kažemo kako
je ova soba jutros izgledala. A jedva čekam da čujem i nešto što biste vi
voljeli da ste mogli snimiti. Prvo, da vas pitamo, na šta vam se soba čuje?
-
Da se govnima
čuje, ja ne bih osjetio – Ćasari se nije dugo razmišljalo, niti obaziralo na
naš pojačani smijeh – i bolesni smo, čujemo se sami sebi, koliko ima da se ni
okupali ni presvukli nismo... Važno je da vatra gori, da je kafa zamirisala, da
me je cigara obandračila... Da se ponašate kao da su Murto i oni stigli bez
problema! A ti me pitaš da li šta čujem, bježi se čovječe!
-
Taman sam to
htio reći, Murtovi su haman nas stigli... Pričaću, niko nije dugo putovao kao
mi, deseti dan smo stigli. Ali, prvo ćete vi ispričati svoje dogodovštine,
pošto se malo odmorite, popijete kahvu, smotate još koju...
-
Zanosi na nešto –
Vejo je vjerovao u svoj osjećaj – ne mogu baš tvrditi, ali baš kao kad se đubre
isparava!
Još jednom se glasno nasmijasmo. Poštujući
njihovu potrebu za predahom od uzbuđenja i napetosti, za početak razgovora i
smatrasmo najboljom priču o današnjem danu, odnosno o tome kako smo ih i
predosjetili.
A da su se sasvim povratili pokazali su vađenjem
flaše iz ruksaka, posljednje koja im je preostala, koju su i sačuvali za ovu
noć. A ona je popravila i naše raspoloženje.
-
Sad ću vam
ispričati šta se o vama ovdje pričalo. Najprije ću ispričati jednu anegdotu o
srbijanskom pjesniku Jovanu Dučiću. Njega su kao zajebavali da nikako ne može
od posla do kuće doći a da ne svrati u kafanu. A do kuće - devet kafana. Riješi
on jednom da svima dokaže kako je to kadar. Prvih pet-šest je prošo bez
problema, kod sedme je okreno glavu, kod osme je zasto...
-
Hoće li u devetu
svratiti?
-
Sad ćete čuti,
nije. Došo je on do vrata, kolebo se, uzeo za šteku, a onda sebi opet kaže
„Hajde, Jovane, dokaži svima da si karakter“. I vrati se. Ali, kad je uzeo za
šteku od kuće, kaže „Bravo, Jovane, svaka čast, dokazo si da možeš - zato te
sad odmah častim pićem“. I vrati se u onu kafanu... Tako su o vama pričali da
otud nećete sve dok i kapi rakije ima!
-
Zaboli me... za
te priče – taman je bila Ćasarina reda da potegne iz flaše – a znam otprilike i
ko je zaturio te priče.
Na redu je bilo kratko prisjećanje na zajednički
boravak na Vučevu, a onda su oni sami došli na red.
Počeli su s iznenađenjem koje ih je zajedno s
Murtovom grupom, a čiju priču mi nismo slušali, dočekalo kada su zatekli praznu
Sniježnicu i shvatili da smo otišli. Nije im preostalo ništa nego ono što smo i
mi radili, neprestano izviđanje. S tim da je njih bilo puno manje, otud i lakše
razumijevanje što se nisu ranije usudili na prelazak Sutjeske.
Iako su to
Murtovi zagovarali, nije to jedini razlog da su se i tako malobrojni
razdvojili. A zašto su i kako, za nas i dalje ostaje tajna. Je li baš da su
vjerovali kako po trojica, odnosno četvorica imaju puno veće šanse nego svi
zajedno...
Uglavnom, oni su krenuli tek prije tri dana, istim
putem kao mi i Murto.
Sutjesku i cestu su prošli bez problema, nehtjevši
svraćati ni u jedno selo, dok su Trebovoj prišli oprezno, poput nas. Također su
tu proveli čitav dan, s razlikom što su oni poslije dugog izviđanja, Trebovom i
prošetali. Kako smo mi naslutili, našli su sve zapaljeno i uništeno, a od
četnika ponovo ni traga. Još se jače potvrđuje količina nesigurnosti koju
četnici tamo još osjećaju, osmatrajući su primijetili njihove šatore ispod.
Dalje nisu vidjeli ništa što i mi nismo, sem što potvrdiše više pobijenih
civila, čak rekoše kako su neki od mejtova već pokopani. A onima što još nisu,
nisu se puno ni trudili prilaziti jer nije bilo moguće prepoznati bilo koga.
Dosta sigurno su prošli i preko Bistrice, prateći
i tragove koji su potvrđivali neprisustvo četnika u blizini. Priču su tako i
završili, uvjereni da bismo se po pitanju četnika već sutra mogli svi ponovo
vratiti tamo.
Opštu ocjenu nije teško izvesti, manje grupe imaju
i prednosti i mane. Kao što je lahko za prihvatiti kako je njihov sami put bio lakši
od našega, dočim sve ostalo naše preživljeno treba pomnožiti s nekoliko puta...
Uvidjevši kako njih umor svlađuje, a pošto je i
flaša ispijena, ja sam svoju priču skratio u odnosu kako je obično pričam. Najkraće
smo predstavili i novosti, u i oko bataljona.
Na kraju smo se malo prepirali ko će raspoloživih
sat-dva preležati a ko presjediti. Ne bismo ovo mogli zvati pravim sijelom,
sebe dobrim i pravim domaćinima, da na kraju gosti ne dobiše prednost. Kuko je
napomenuo kako s njim i Enesom mogu dvojica, i ja sam već znao raspored. S
njima su otišli Salja i Ferid, kauč će dijeliti Dževad i Mujo, dok je Ćasara
prešao na slamaricu. Ja sam ostao dežurati s Omerom, objašnjavajući kako sam ja,
kad pred zoru zaspim gori nego ako nikako ne spavam.
Mi smo sjedili, kunjali, bili sretni što smo
njima pomogli, ja još uspoređivao svoju s njihovom grupom. Da su lakše i
sigurnije došli najjasnije je bilo po tome što oni brže počeše glasnije,
normalnije pričati, a nije im više od pet minuta trebalo i da zaspe.
Lahko im je prodrijeti u snove. Rastrgani su,
negdje Sutjeska huči, negdje ih Vučevo skriva, a negdje Grebak čeka. A četnika
u svakom ćošku sna.
Svi smo njihove snove već sanjali. Sad su neki
drugi, tako se u maloj sobi zasigurno sanjaju četke i ćilimi, krave i štale...
Možda smo još Omer i ja sretni što ne spavamo.
suton
nad Vučevom
