Ravno polje, žao mi je
na te,
što mi dragi prošeta
niza te.
Ne reče mi: „Ejdovale,
draga!“
Ni ja njemu: „U dobri
čas pošo!“ 6/7. oktobar 1992.
Kad je bio na sred
polja ravna,
desnom rukom fesić
pomjerio;
To je reko: „Ejdovale,
draga!“
Nije mi se više htjelo pričati, ali se ni spavati
nije moglo. Nakon dvadesetak minuta, u kojima sam odmijenio san, čuh kako se
ponovo prepričavaju dešavanja po dolasku odabranih na brdo iznad Hrčavke. Za
držanje odstupnice, ali i za eventualni prihvat nas.
Ponovo smo došli do trenutka kada im se
priključila Džemova grupa. Vrijeme da svi saznamo i šta je tome tačno prethodilo!
Džemo je počeo. Ponovio je ono što je njima već
pričao. Ponašanja pojedinaca su bila opasna, nije bilo Ćasare da sve drži pod
kontrolom. Nije mu se ni samome išlo. Porazgovarao je s Mujom Pačom. Pričao je i
sa mnom, a pred polazak mi i išaretom dao znak da ga slijedim.
Ja sam se u svemu složio, sem oko išareta. Je li
ga nije bilo, ili ga ja nisam vidio, tačnije nisam registrovao, razumio, ja na to ne mogu preciznije odgovoriti. Zato, ipak,
trebam ispričati i ja svoju priču.
-
Evo, Džemo, kako
sam ja to vidio – naglasio sam da slijedi priča viđena iz mog ugla – ti si
procijenivo hoću li ja pristati. O tome smo nešto i pričali, to nije sporno.
Ali se i vidjelo da si se malo ko plašio, ako ne htjednem da ću te ocinkati
ostalima. Ćim nisi bio direktniji! Vidiš, ja te nisam odmah ni razumio. Tek
poslije. Kada smo vidjeli da vas nema. Da ste otišli. Ali sam shvatio, sjetio
se da si to nabacio. Ja moram sumnjati da ti nije bilo mnogo mrsko kad si
skonto da se meni ne odvaja. Prije svega zbog Mufa, da ga ne bi imali na
teretu. Nisam ni siguran da tako i ne bi bilo. Isto kao što se ja ne mogu
zakleti da te ne bih ocinko. Ne znamo šta je moglo biti drugačije. Uglavnom,
tačno je da nisi baš pobjego. Popričali smo, nismo se razumjeli. Sad kad se sve
dobro završilo, možda je ovako i bilo najbolje. Da znaš, ja ti ništa ne
zamjeram. I dalje cijenim, i uvijek ću cijeniti sve što si uradio one noći kad
je Crni pogino a Mufo ranjen. Bilo je i došlo vrijeme da svako sebe gleda, tako
se činilo. Ja sam morao biti uz Mufa, i držati se većine. Meni se tako činilo.
On meni nije smio biti teret. Jesam sve vrijeme morao raditi sve duplo, jesti i
pitati njega, nositi svoje i njegove stvari, možda ga jedino nisam trebo
krijući pojiti vodom. Izdržo sam, izdržali smo, i to je jedino bitno. Jest mi
bilo krivo što nekako nam hljeba ne dadoste, možda sam se najjadnije osjećo kad
sam hljeba prosio, ali... Opet, sve ispade dobro. Zahvaljujući Pohari, Laciju,
i ostalima. Šta još da kažem... Ne znam koliko ti može značiti, svi smo
odahnuli kad smo procijenili da ste uspjeli proći. Kad nismo čuli da se pucalo!
Kao što smo tužni bili shvativši da ovi drugi nisu. A opet, bezbeli da u oboma
ima i osjećaja zbog nas samih. Ja se ne bih više vraćo na ovo. Samo ću još
dodati da sam i ovo više ispričao zbog drugih, ja hoću da vjerujem da se ti i ja
i dalje dobro razumijemo. Kad stignemo. A kada ne uspijemo, da bar znamo da je tako
bilo bolje.
Odslušao me pristojno. Nije upadao, sem što je s
par gesti pokazivao kako ostaje na tome da je išareta bilo, i to dovoljno
jasnog. S reakcija Zaima i Salka nisam ni pokušavao bilo šta zaključivati.
Možda se očekivalo da će se sad pokrenuti
diskusija u kojoj bi svi učestvovali, ali su se ostali odlučiti držati po
strani. Zapravo su priče toliko slične, a jedina razlika bi samo potrošila
vrijeme. Pa svi zajedno nastavljamo slušati njegovu priču, od trenutka kada smo
se već razdvojili. U koju mi je svakako vjerovati. Saznajem da ni
njihov poduhvat nije bio nimalo lagan.
Sišavši Sutjesci morali su puna dva sata
provesti ležeći, skoro umrtvljeni. Sve je vrvilo od četnika. Zbog čega su se
oni našli zakovani između dva straha.
Magla još nije bila skroz spuštana, pa je jednako
opasno bilo i vratiti se nazad, kao i produžiti naprijed. Spuštali su se niz
maglu, ali se ona sporije spuštala. Dva sata su čekali da se to desi. Gatali su
kad je postala najgušća. Kaže, još dugo će se ježiti svaki put kada se toga
bude prisjećao. Donekle mu i sad nije jasno kako da ih nisu primijetili. On će se
ježiti, a razumije ga svako ko je slično proživio.
Taman kad im se učinilo da su uspjeli, pojavili
su se novi problemi. Morali su proći kroz četnike koji su upravo napadali na
naše diverzante, te se potom sporazumjeti s diverzantima. Prethodno im nije
bilo lahko ni da shvate situaciju. Zatim su uvrebali kad su četnici napravili
predah, te to iskoristili. Kad, naravno, više nisu smjeli dozvoliti da zapnu na
posljednjem koraku. A tu je Džemo lično najviše rizikovao. On im se prvi
približio, dovoljno blizu da ga čuju, a dovoljno oprezno da ga prije ne osjete.
Javio im se, predstavio, i zatražio potvrdu njihovog predstavljanja.
Pozvavši i ostale, svi skupa su shvatili koliko
su imali sreće. Stigli su u zadnji čas, prije nego su ovi kanili promijeniti
čuku. Do kraja dana su ostali na istoj, sve da bi četnicima držali pažnju tu,
znajući kako smo mi promijenili svoje nakane. Ovaj dio je potvrdio i Dževad,
nakon čega skupa nastavljaju opisivati daljnje, zajedničko napredovanje.
Zastali su na Trebovoj, odakle su se javili
četnicima s nekoliko različitih mjesta. Kada su se i sami počeli izvlačiti
preko Videža, niz Mladi gaj, preko Bistrice i uz Mrežicu. Put koji im je prošao
bez problema, kao i većini ranije.
Najzanimljivije što s ovog dijela ističu je da
su kroz Mladi gaj osjećali prisustva drugih ljudi, kojima se nisu javljali, ne
znajući da li se radi o četnicima, odnosno da četnici ne drže neke zarobljene
kao mamac. Dok su poslije prelaska Bistrice već počeli sustizati cijele grupe.
Cijelim putem su i sami nailazili na leševe,
onima na Videžu i prilazili. Uz dosta životinjskih, samo oni su nabrojali i
dvanaest ljudskih. Za jedne procjenjuju da nisu stradali od granata, već da su
naletjeli na četnike. Već tu ih je mrak sustizao, pa ni oni niti jedno tijelo nisu
identifikovali. Ali su i sami posebno dirnuti stradalom cijelom porodicom, među
kojima je bila i jedna djevojčica.
Dok sam i sam potvrđivao dijelove ove njihove
priče, sjetio sam se da pitam za sami početak četničke ofanzive. Zanimalo me
koliko je doista bilo u planu da mi prvi napadnemo. Ono što je bilo jasno već
nakon nekoliko njihovih rečenica je da niko pouzdano ne zna šta se sve i kako
rađalo u Majorovoj glavi. Jedni su procjenjivali kako su planovi o našoj
ofanzivi bili sasvim ozbiljni, dok su drugi, a što je i mom razumijevanju bilo
bliže, držali da je sve bila samo zamisao da se jača moral, pred četnički
napad, koji je Major predosjetio.
Taj plan, ma kako bio planiran, u najvećoj je
mjeri sprovođen. Diverzanti su pripremali teren, kada je dio odmah povučen sa
zadatka „plinska boca'“. Postavili su par mina, izviđali puteve kojima su
trebale biti uvođene jedinice koje su trebale napadati. Između ostalog, izviđeni
su i Prijeđel i Maluša. Tu su još akcije paljenja onih par srpskih seocadi, a
što je imalo za cilj skretanje pažnje četnicima od naših stvarnih namjera.
Možda je najznačajnije to što su ponovo bili
zaminirali tunel prema Gacku, bez obzira što je to četnike samo nakratko i
nedovoljno zadržalo.Tome je dodato i nekoliko odglumljenih napada.
Jedno, ipak, ima posebnu težinu. A u šta najmanje
imam pravo sumnjati. Ako je ofanziva doista spremana, odgođena je zbog
iznenadne pogibije Seja Prazine. Sabirajući u glavi mogućnost da vjerujem u to,
zaključih, ali i zadržah za sebe, kako je Sejova pogibija, možda, spasila mnoge
druge živote!
U četničkoj su samoj ofanzivi izginula još
trojica, dok je teško vjerovati da bismo u našem frontalnom napadu tako prošli.
Kad se sjetimo koliko su samo dovlačili vojske i tehnike da napadaju, lahko
možemo zamisliti da bi četnici za odbranu bili još aktivniji. Pri čemu se već
može postaviti pitanje koliko bi naša ofanziva uspjela. Ako se još doda, prema
ovome što ću čuti, da smo i ovako brzo ostajali i bez municije i bez hrane.
Tačnije, hrane smo imali za najviše dvadesetak, a municije tek za još
četiri-pet dana onakvih borbi.
Izvjesno, ako bismo četnike u početku malo i
pomjerili, sad se možemo pitati čime bi smo dostignute linije branili. Tako
gledajući stvari, može se reći da smo ovako bolje prošli. Naravno, to se ne
odnosi na Seja, Liku, Azema i Crnog, na njihove porodice, kao i na one što su
stradali pri povlačenju.
rijeka
Hrčavka
