„Gledaj me, draga,
nagledaj me se.
Danas sam ovdje,
draga,
sutra odlazim.
Poruči, draga, šta da ti
kupim.
Za uspomenu, draga,
da me se sjetiš.“
„Kupi mi, dragi, crnu
šamiju.
Crno da nosim, dragi,
tebe da žalim!“
Dokopali smo se ceste. I put do Grepka već
mjerili minutima. Prestali smo pričati. I šaptati. Ćutali smo, sve misli
sjedinjujući u jednu. Kako se nas dvadeset osam ponosno vraća. Riješeni, da to
ne kvarimo, da su suze suvišne. Više se ništa ne može desiti!?
Bar bi trebalo da je poigravanju sudbine kraj.
Moralo bi biti da se i ona nekad umori. Iako se s njom nikad ne zna, iako su
naši živci još uvijek spremni. Da reaguju na prvu neobičnu sliku, prvi neobičan
zvuk. Nema nas šta takvo iznenaditi, samo je potrebno vrijeme da mi prestanemo
slutiti...
Biće da nam se učinilo da nam u susret ide neko
vozilo!? Teretno! Kamion, ili nešto slično. Na trenutak smo zbunjeni. Zašto bi
bilo neobično da se vozila kreću. Duboko smo u slobodnoj teritoriji. A naše
sumnje? Pretjerujemo? Nismo trebali ni zastajati...
Stopedestka. Malo nas je zbunila, iznenadila, ali
nije prepala. A i ona je prepoznala nas. Zato se i zaustavila.
Ne poznajemo vozača. Niti momke u kabini.
Svejedno, oni znaju ko smo mi. Zato odmah i izlaze.
Dva vrijedna momka. Vidi se, pravi borci. To je
Bosanska armija, kojoj i mi pripadamo. Milina je sresti se. Još bi bila šteta
da smo naišli kasnije, da smo se mimoišli!?
Pogledima traže glavnog među nama. Mišo im
prilazi. Izgleda jadno, kao i svi mi. A i kako bi drukčije izgledali, deseti
dan?!
Ne smeta nam. Dovoljan je naš ponos. I što nam se
čini da smo konačno iznad sudbine.
Rukuju se. Samo kratki zagrljaj, bez i jedne
suze. Kako smo se i dogovorili. Nešto Mišu govore, nešto on njima šapće. Ne
čujemo, bar mi koji smo bliže začelju. Mi nešto mrmljamo, sebi u brade. Kao da
se nešto događa, što nam je nekako samima dokučiti.
Nešto su dogovorili. Mora biti, čim je nastao
tajac. Kroz koji se kolonom probija to što su dogovorili. Do nas stiže u obliku
Mufovog imena, uz poziv da odmah krene čelu.
Iznenađen je. Svi smo. Ja i Faruk polazimo za
njim. Mozak mi je blokirao, ali osjećanja ubrzano rade. Oni me tjeraju za njim,
a ne to da sam razumio o čemu se radi.
Uspavani osjećanjem slobode, nismo znali odmah
mućnuti glavom. Jedan od ona dva momka mu zagleda ruku. Vrti glavom, a nama sve
postaje jasno.
-
Pomozite mu da
se popenje na kamion – bio je pošao sam to učiniti, ali je želio prekinuti
tajac.
Produbio ga je. Tajac je još dublji. Toliko, da
niko od nas nije kadar ni riječ izgovoriti. Ni prošaputati. Ni ćutke učiniti to
što nam je rečeno.
Vojska smo, samo smo to bili zaboravili. Ipak,
shvaćeni smo. Ne može se ni njima žuriti da ne mogu sačekati još tridesetak
sekundi. I više.
Mišo je bio vođa a Faruk je sve vrijeme bio uz
njega, ja sam mu brat, nas trojica mu i trebamo pomoći da se na kamion popne.
Čim shvatimo da tako treba, mora. Čim shvatimo da je ovo zbog njega, i da je
važnije od toga šta mi trenutno mislimo i osjećamo. Jesmo htjeli svi zajedno
ući na Grebak, tri dana se zajedno odmarati od svega, jesmo vjerovali da na Grepku
ima doktora, ali smo zaboravili kako je Mufova rana teška.
Niti imamo vremena više razmišljati, niti od
emocija možemo. Mufo čeka da mu pomognemo, da ga podignemo. Teško je.
Nije problem u njegovoj težini, smršao je ovih
dana puno više nego je ikad mislio. Nije problem ni što je pretijesno na
kamionu, već će se nekako pomjeriti. Sva je tuga u tome što se rastajemo.
Prije, nego smo željeli.
Evo suza. Koje nismo htjeli, očekivali, ali koje
se ne mogu zaustaviti. Koje mu ne daju odmah na kamion. Svi prilaze, svi ga
hoće zagrliti, poljubiti. Zaželiti sreću, brz oporavak. On svima uzvraća, kaže
da je nama potrebnija. On je svoju potrošio!?
Prepoznaju ga i s kamiona. Dozivaju ga, dozivaju
i nas. Mufu će već napraviti mjesta, s nama se žele pozdraviti. Od suza, od
tuge, teško prepoznajemo glasove.
Čini mi se kako sam razabrao glas Latifa
Odobašića. Ali sam bez snage da mu odgovorim, da mu se javim, zamolim da
nastavi brinuti o Mufu. Nije potrebno, znam da hoće. Svi će, siguran sam da je
na kamionu još onih koji ga poznaju.
Još se ne odvajam od njega. Čekam da završi s
ostalima, pa da se još jednom izgrlimo nas dvojica. Nadam se kako će nam do tad
ponestati suza. Nije nam prvi put da se rastajemo! A bili smo obećali da više
nećemo. Nedavno, kad se automata odrekao da bi bili skupa. Zbog čega je i pošao
na Vučevo. Gdje je i ranjen. Sad ide da bi liječio ranu. Da spasi ruku, ako je
još moguće.
Zbog toga, ovaj rastanak nije ni zaslužio suze.
Ali, otkidaju se i na kamionu. Svi znaju šta su emocije, svi shvataju da mi ne
plačemo što se rastajemo, što Mufo ide da se liječi, već što ne znamo kada ćemo
se ponovo vidjeti. Hoćemo, pa ma koliko nas sudbina držala razdvojene!
U ovom trenutku primjećujem još dva kamiona, a
čujem i koji su razlozi. Dio naše brigade odlazi na desetodnevni odmor. Kad se
vrate, ići će sljedeća grupa. Odmah ću početi o tome razmišljati, možda se
nađem u toj grupi. Možda, vrlo skoro se opet s Mufom vidim.
-
Hajdete, niko
nije poginuo – onaj momak smatra da je pet minuta dovoljno, te nas podsjeća da
je rat.
Potpuno je u pravu. Rastati se teško, ali se
mora. Mogli bi čekati još satima, ali jednom moraju poći. Osim toga, i ovim se
ljudima žuri. Njih čekaju njihove porodice, mnogi ih dugo vidjeli nisu. Ovakvih
je rastanaka bilo, ali su dolazili i ponovni sastanci. Samo što jedino sudbina
zna kad je čemu vrijeme.
Tačno je tako odredila kad ćemo Mufa konačno
predati u ruke onima na kamionu. Da bi usput još jednom pokazala svoju
nepredvidivost. Oni momci su već bili u kabini, a kamion je kretao. Mufo je zakačio
ivicu karoserije, pantalone su mu pukle. Cijelom dužinom, po desnom šavu.
Presvlaka nema. Sve je u mom ruksaku. A vrijeme
smo potrošili. Samo je on stigao meni predati klipaču. Donio ju je. Da bi je ja
sada čuvao, da bi meni bila uspomena. Da me podsjeća na želju da se čim prije
ponovo sretnemo.
-
Imam ja iglu i
konac – tek sada prepoznajem i glas Alije Čorba.
To je i posljednje što uspijevam čuti, ali i što
me riješava jedne krivnje manje. Da bar to sebi ne predbacujem. Da se ne
pravdam time što se sve odigralo suviše iznenada, suviše brzo. Da u trenutku
razmišljam kako je, možda, ovako i bolje.
Kamioni odlaze. Čuli smo pozdrave i sa zadnja
dva. Iako su nam misli, i još će dugo, biti samo na prvom. S Mufom. Pozdravili
smo se, a možda i nismo. Poljubili se, ili nam se čini. Pustili poneku suzu,
ili se samo osjećali tako. Poželjeli jedni drugima sreću, ili smo to samo
mislili učiniti.
Išao je s nama Grepku, jednako mu se radovao. A
ode Igmanu...
Mi ćemo na Grebak. Bez njega. Kao da nije ni bio
s nama. Da ne držim klipaču, još bih i u to sumnjao. Opet mi se plače. Ali
neću. Nije meni najteže.
Mufu je, sigurno, još teže. Puno teže. On će više
da brine za mene. Njegovo se zna, bolnica. Zatim liječenje, pa oporavak. Što
može potrajati ko zna koliko dugo, ali, nadati se, ipak onoliko koliko je
potrebno. A i za to vrijeme će biti na sigurnom. Ako se danas u Bosni ijedno
mjesto može takvim zamišljati.
Proganjaće ga i obećanje. Trebali smo se više ne
rastajati. A on je kriv! Nije, ali se tako osjeća. Da je mogao odbiti ići na
Igman, ionako je šaku izgubio. Sve najgore je već iza njega. A svaki sam taj
trenutak bio uz njega, zbog čega me nije trebao napuštati.
Ja mu ne predbacujem. Ali, znam da on to sam sebi
radi. Iako mu ja nisam pomagao, već samo radio ono što mi je bila dužnost. Što
bi i on radio, da su nam uloge mogle biti zamijenjene.
Tu je vrijeme da zaustavim misli. Ja sam njemu
pomagao, samo zato što je on bio kadar sve izdržati. On bi meni jednako htio
pomoći, ako bih ja bio kadar izdržati što je on! Zato je o ovome glupo dalje
razmišljati. Bilo je kako je bilo, kako je moralo biti. Kako je bilo suđeno.
Do Grepka nam je još dvadesetak minuta. Koji su
trebali biti najveseliji. Da su se naše želje podudarile s tajnama sudbine.
rijeka Sutjeska
