Puče puška ledenica,
sa čardaka Đečevića.
Te pogodi dilber-Anđu,
dilber-Anđu kovačicu.
Pogodi je u desnicu,
đe šiljaše košuljicu
za jarana kalištana.
To začule nizamice:
„Ko te ubi, kovačice?“
„Ja ne žalim desne ruke,
već ja žalim belenzuke!“
Dan ranije su četnici žestoko napadali Kljuna, i susjedni Kremenac, kakav je odgovor bio najbolje svjedoči to što danas miruju. Postajemo i mi svjesni toga, a naši nenadani domaćini da će nama prijati još malo odmora, i da će nam taj odmor biti ugodniji uz još poneku informaciju.
Nije bilo neophodno, pa i nisu svi odmah otišli. Uspjeli smo neke zadržati,
bilo je još toga što smo morali čuti. Prije svega, zbog Mufa i mene.
Zato se
Ada Barlov nije žurio.
-
Svašta se priča,
teško je razlučiti šta je istina – naravno, prvo je trebao ispričati ono što se
u međuvremenu čulo za naše, što nam je pomenuo još na početku – uglavnom, sve
je ovo čula-kazala. Ali, kako da kažem, ono što puno ljudi priča, može biti da
je istina. Sigurno je da su neki razmijenjeni. Sad, niko sasvim tačno ne zna da
li su svi. Navodno je na radiju javljeno, puštani su razgovori s nekima. Ja,
doduše, ništa svojim ušima nisam čuo. Zapravo, jesam jednom, ali kad su pričale
Hamdije Bećkovića žena i djeca, te
Šerifova žena. I neka Džinuša, ako nije Ibrova šćer, onog što je imo pansion.
Uglavnom, sve s kojima su tada pričali su s Trnovača. A, koliko znamo, one nisu
ni bile s našima. One su sada u Skoplju... Odakle se, to su mi drugi pričali,
jedne noći javila Dina Ramova. Onda, Munta, pa Behka, navodno i Ramiza. Opet,
za neke kažu da su čuli da se javljaju iz Sandžaka. Iz Novog Pazara, valjda.
Znate, nešto su slušali ovi odavde, a oni samo pamte da je pominjano da su iz
Trošnja. Ja, kažem, ni za jednu našu nisam lično čuo. Ali, toliko je ljudi
pričalo...
Ada je ovdje zastao, pustio da se javi jedan koji
je nešto od toga i sam čuo. I poslije toga, najviše vjerujemo Adi. I vrlo je
moguće, pa i realno, dovoljno je da se prisjetimo pominjanja posjete Međunarodnog
crvenog krsta Partizanu, u kojem su bili zarobljeni.
Dovoljno da Mufo i ja današnji
dan duplo po dobrom pamtimo. Šta ljepše smo mogli očekivati, od saznanja da nam
je i porodica na slobodi. Za više detalja, sigurnijih potvrda, možemo i
pričekati. Grebak nije daleko.
Adu za više nećemo pitati. Nije da mu se žuri,
smjena je otišla, kašnjenje njih nekoliko je već shvaćeno. Nego, svjesni smo da
puno više i ne zna. Da je išta, bilo dobro ili loše, o našima direktno čuo, to
bi nam rekao i bez da pitamo.
Nažalost, isto znamo i kad je u pitanju porodica
Čorbo. Iz dana u dan je izvjesnije kako niko od njih više nije živ. Svjesni
smo, ali nećemo pitati. Hoćemo se još nadati, da baš odmah ne pokvarimo ovako
divan dan.
Ima ono što svi znamo. Pa možemo čuti i koju
riječ više. Sudbina onih Trošnjana koje smo na Trebovoj ostavili.
Azem Barlov je zaslužio da od njega počnemo. Azem Barlov je zaslužio da od njega počnemo. Očekivali
smo da će jedan govoriti, ipak se to ne događa. Najprije se sagledavaše, još uvijek
nama postavljajući neka pitanja u vezi našeg proboja. Mi im odgovaramo, i u sebi
se pitamo za razloge odugovlačenja s pričom o Azemu. Dojam, da bi moglo biti nešta
tajnovito.
Konačno kreću s tom pričom, ali dojam ne mijenjaju. Govore o njemu, njegovoj
hrabroj pogibiji, a rečenice ne povezuju. Herojski, na položaju, s puškom u
ruci... Kao da traže kako nastaviti dalje.
-
Bilo ih je svega
pet-šest – reći će jedan.
-
Na cijeloj čuki
– nastavi drugi.
-
Upustali se
nisko – dodade sljedeći.
-
Pred njima
čistina...
-
Mljelo je pola
sata...
-
Četnike su
odbili...
-
Azem je
pretrčavao...
-
Znate, kako ide
Oštra glava...
-
Ima jedna
uvlakica...
Možda, ostalo trebamo sami da doslutimo. Nije ih
bilo dvadeset, ni pedeset, pa da se imena nisu odmah mogla pobrojati. Zašto sad
detaljišu o mjestu na kojem se to dogodilo, kad gotovo niko od nas više od približno ne zna. Oštra glava,
zapravo jedna od susjednih čuka, zar je to važnije od...
Pratim Adu, samo želim uhvatiti šta će on reći.
Za sada se nadopunjuje s ostalima. Slušam pažljivo, možda će pričom navesti da
shvatimo.
Okolišavali su. Ako je bilo sumnji, nisu se mogle
skriti. Možda je bio ranjen, pa mu neko nije htio pomoći?
Ako je pretrčavao,
neko od ostalih je mogao pomisliti kako se radi o četniku. Zašto? Ako ih je
bilo samo pet-šest, toliko nisko i toliko blizu četnika, normalno je da ih je
bilo i strah. Jedna takva krilatica već odavno kruži među nama: Samo se budala
ne boji, neko više, neko manje...
Imamo još toga čuti, a ovo sam skontao kako u
dnevniku ubilježiti. Napisati da je Azem poginuo na Oštroj glavi, da je s malom
grupicom branio jedan njen kraj. A kako je tačno poginuo, to jedino Bog zna.
Kao što je Bog dao i da, poslije svega što nam se
desilo, eto ni ova ofanziva ne prođe bez naših, trošanjskih velikih žrtava.
Osim Azema koji je poginuo, te Mufa koji će vjerovatno ostati invalid, još
dvojica naših su ranjena.
Salko Čorbo teže, u nogu. Također u borbi, od
četničkog metka. Bez dileme. O težini njegove rane je dovoljno što smo čuli da
je bio jedan od onih zbog kojih su u povlačenju vođeni konji.
Mada se kaže kako ni jedna rana nije lahka, za
Latifa Odobašića smo sigurni da je dobro prošao. Bio je u vodu koji je branio
prilaz iznad Hrčavke. Prema Borču, odakle su četnici također nadirali. Major je
uputio taj vod, da ih zaustave. Kako bi izašli na dominantnu čuku, morali su
proći jedno srpsko seoce. Za koje ja nisam ni znao da je postojalo. I oni su
očekivali da je napušteno, ali nisu bili iznenađeni pruženim otporom. Iz dvije
kuće je zapucano na njih. Takav otpor su brzo slomili, a u puškaranju su ubili
jednog četnika. Ali, nažalost, poginula je i jedna baba. Od zalutalog metka,
ili... Ni to nisam pitao. Od naših je samo Latif ranjen. Koliko, jasno nam je
pošto je odmah produžio s ostalima.
Ova akcija je značajna zbog onog o čemu su nam
već pričali. Ona je omogućavala držanje odstupanja u povlačenju. Mogla je i
nama koristiti. A ne samo Džemovoj grupi.
Ada neće otići a da ne ispriča i događaj vezan za
Remziju Čorba, koji je bio u vodu što je, poslije odlaska Mišovog, prebačen u
Zamršten. Jedan od prvih zadataka je bio da se zaustavi četnički tenk, koji je
jurišao iz pravca Tjentišta. Pošto se moralo odmah reagovati, Major je lično
organizovao akciju. Iz magacina je odmah izuzet RPG, te ustavljena prva dvojica
koju je usput sreo. To su bili Remzija i Nedžib Džibson Kovačević. Samo im je
predočio da trebaju sići do određene krivine, i zaustaviti taj tenk. Uz,
naravno, da moraju odmah poći.
Skoro pa su bili prošli našu liniju, a tek su
popričali o svom zadatku. Shvativši tek kako ni jedan nikada nisu gađali iz
ovog oruđa. Srećom, tu je bio neko ko im je dao dvominutni kurs. Što je bilo
dovoljno da uspješno izvrše zadatak!
Nije ovo bio zadnji primjer koji će pomenuti, što
će još jednom ići u prilog sumnjama onih koji vole reće kako smo mi Trošnjani
zaduženi za „zavaljivanja“. Isto se odnosilo na Envera.
Poslat je, s još desetak momaka, na jednu od
opasnijih čuka. Negdje, niže Arapova groba. Stigli su na vrijeme, zaustavili
četnike. Spriječili ih da udare s boka na jednu drugu našu grupu. Potom im je
javljeno da se povuku, nazad na Arapov grob.
Vrativši se, morali su izvjestiti o gubitku jednog
borca. Enver se nije vratio s njima! Iako ga niko nije vidio da je poginuo,
pucnjava je bila žestoka a povlačenje na ranije položaje munjevito. Posljednje
čega su se sjećali je da je bio krajnji lijevo, kad su zaustavljali četnike. Da
se njegova puška oglašavala samo na početku borbe.
Stigao je tek sutra. Umoran, izgreban, gladan.
Razočaran i ljut. I, sa svojom pričom. Isturen je na bok, i ostavljen. Niko mu
nije prišao javiti da je povlačenje odmah, pa je čekao cijelu noć. Zorom, kad
je svitalo, primijetio je da su mu četnici već prošli iza leđa. Zbog čega se
više nije smio oglašavati, te morao skriven i predaniti. Pad mraka mu je značio
nadu za spas. Koju je iskoristio, i opet bio na Arapovu grobu...
Svo vrijeme smo iscrpili, Ada i ovih još par momaka su morali
voditi računa i o obrazu. Nije pošteno prema drugima, a ionako je puno toga
ostalo neispričano. Biće još prilika za razgovor s njima, a sada će nastaviti
oni na Grepku.
Bez obzira na neke ružnije vijesti, ljepših je
bilo više. Produžavamo radosniji i srećniji nego što smo došli.
Dva uha su bila
malo da pohvataju sve što smo čuli. Svakako ćemo do Grepka razmjenjivati
zapamćeno. Koliko bi moglo biti četnika da je samo Zijo Džamalija sa svojom grupom pobio? Koliko ukupno?
Ko je sve bio iznad Hrčavke? Jesu li jedini tenk zaustavili Remzija i Džibson,
ili je uništen još jedan? Koliko rekoše da je još ostalo onih što nisu prešli?
Ne može biti da su svi izginuli, ili zarobljeni, koliko bi moglo biti da je još
živih? Bez obzira što mi ni na koga nismo naišli, ima još Ćasarina grupa, a i
večeras bi jedni trebali ići tamo, nije valjda kasno? Bili su i u vezi nas
počeli gubiti nadu, kako su primili vijest o našem povratku?
Leha je javio da smo došli. Pa nam nije žuriti.
Znamo da nas čeka još radosnih susreta, ali smo riješeni straha da će ponovo
biti suza. Drukčije je kad nas očekuju.
Zato, nećemo ni vući nogu za nogom. A ovo
prepričavanje onog što smo čuli, ali i vlastito preživljenog, dobro nam dođe i
da vježbamo. Za sada se i sami sebi smijemo. Da prestanemo šaptati, ko zna
koliko nam vremena treba.
Zar je to važno. Već znamo šta nas čeka u
narednih tri-četiri dana. Odmor. Sloboda. Uživanje u slobodi.
rijeka
Sutjeska
