39 - Sve ljudsko je obavio

Razbolje se srce moje,

jer ga teški jadi more.

Što ga patnja više svija,

pjesma mu je sve milija.

Mislio sam, svi su dani

kao vihor prohujali.

Sve je prošlo kao sjena,

ostade mi uspomena.

Voljela me moja mila,

i ona me ostavila.

Ne gledam joj lice bijelo,

srce mi je oboljelo.

    /Jovica Petković/

Vrijeme  je da i mi čujemo njihovu priču. Koju su, svakako, počeli svojim izvlačenjima.

Kako smo i slutili, Major je odluku donio onu noć. Kada je zamislio izvlačenje glavnine snaga, ostavljajući samo jednu elitnu grupu, da štiti odstupnicu. I da nisu nabrajali, sami smo mogli pogoditi većinu imena. Tu su se morali naći Admir, Šeks, Ćuza, Nedžib Čolo, Zijo i Eko Džamalija, Šefa i Fudo Kovačević, ali ni imena Salema Čorba, Naila i Redža Barlova, potom Muse Bešovića, Beće i Gige, pa Skendera, Ismira i Pekara Hajdarevića, Abida i Azema Sejdina, Sulja Krša, Admira Pača i drugih, također nisu čudila.

Naši uzdisaji su pratili drugi dio njihovog zadatka, kojim su trebali pokrivati i nas. Što su i učinili, ali samo kada je u pitanju Džemova ekipa.

Dio njihovog pričanja o ovoj grupi koja se s Trebove zadnja povukla, ja sam preskočio. Zadržao sam se mislima na prethodnom što sam čuo, odnosno na to kako je izvedeno izvlačenje glavnine.

Nikako nisam od onih koji imaju pravo donositi bilo kakav sud o Majorovim postupcima, pa mi to daje za pravo da mislim kako i drugi preuranjuju. Ako je bilo više od hiljadu boraca, teško je bilo vladati jednom takvom kolonom. Normalno je bilo da se cijepa na manje, koje su se lakše mogle probijati. Kako sam i razumio, glavni zadatak svakoga ko se u toj velikoj koloni našao je bio da na oku drži nekog ko malo bolje poznaje put. Najvažnije je bilo ne zalutati!

Ono što ovi prebrzo Majoru prigovaraju, najprije se odnosilo na civile. Njih stotinjak, koji su kao mogli biti držani na okupu, uz sigurniju pratnju. Ja bih se s takvima odmah složio, da Major nije prethodno toliko vremena i napora uložio u uvjeravanja svakoga od njih da se na vrijeme izvuče, kad su pratnje bile moguće. Ako se neko treba osjećati krivim, to su oni koji ga nisu poslušali.

Usuđujem se, mada opet ne znam s kakvim pravom, da sad nagađam kako je Major ovakav ishod davno slutio. Iz nekih, više vojnih razloga smo se zadržali dokle jesmo, ali je sve učinio da to bude uz najminimalnije gubitke. Ranija svjedočenja o četiri poginula, tako su mogla biti i konačan bilans. Da je i samo izvlačenje, prije, ali i u svom toku, od svih shvaćano ozbiljnije. O ovome u svojoj glavi razmišljam u dva dijela.  

Major je sve ljudsko obavio, i to na vrijeme, ostalo su lične priče. Lične, pojedinačne sudbine. Svakoga je njegova zadržala gdje je htjela, uputila gdje i kada je htjela.

Neki su od svoje sudbine navedeni na pogrešan put. To se ponajprije može reći za ono što se dešavalo na Videžu. Gdje je i došlo do najvećeg razbijanja kolone. Četnici su cijeli rejon zasuli velikim brojem granata. Gdje se ko u tome trenutku zadesio, svakako je bila volja sudbine. Pri čemu su neki odmah nastavili naprijed, dok su se drugi sklanjali. A gubitaka je bilo i tu, i naprijed.

Potvrđene su naše pretpostavke o tome da smo naišli na samo dio ljudskih leševa. Ukupno ih je i više nego smo mislili. Dodajući i one koji su izginuli u probijanju dalje prema Bistrici, računa se s pedesetak poginulih u izvlačenju. Većinom se to odnosi na granate, mada su neki udarili i na četničku pješadiju. Neki su potvrđeni kao mrtvi, kasnijim nailaskom drugih grupica, za neke se pretpostavlja da su zarobljeni, dok za neke važi nada da su još živi, da se poput one nane negdje skrivaju.

Sve njihove priče, iako može biti da nikoja dvojica nisu zajedno došli, mogu izvesti jedan opšti zaključak. Njihovo probijanje se svodi na svega jednu noć, a sva uzbuđenja otprilike počinju s pomenutim granatiranjem Videža. Koji su krenuli odmah, još su u toku noći bili na drugoj strani. Pri čemu, na četnike nisu nailazili. Dok su oni koji su čekali narednu noć, morali i s tim računati. Tačnije, do susreta s četnicima dolazi samo jedna od tih prvih grupica. Kada su četnici iskoristili našu zbunjenost, te tako neke uspjeli ubiti. Poslije čega su se povukli, pred očitom brojčanom prednošću naših.

Drugi, važniji zaključak izvodimo iz jednog komentara. Da se i te noći Major slušao, problema ne bi bilo. Cijelo prebacivanje je svakako trebalo izvesti u više grupa, koje bi slijedile jedna drugu. Ali je problem bio taj što svi nisu mogli biti u prvoj!

Kao veliku smetnju uspješnijem prebacivanju pomenuli su i činjenicu da se radilo o takvoj raznolikosti, koja je do izražaja dolazila u putu, postajući sve izraženijom. Prva smetnja su svi ti civili, među kojima je bilo i onih koji sami nisu mogli, a željeli su ići, zbog kojih je u koloni bilo i konja. Pored onih koji su morali biti, zbog težih ranjenika, neki nikako nisu trebali. Neki su tako, željeli više stvari ponijeti nego što su sami bili kadri nositi. Nisu pomenuli, ali nas ne bi čudilo ako je nešto i od stoke, na Videžu se našlo ne svojom voljom.

Nečega se najneradije prisjećaju, a bez čega je najlakše moglo. Prisustvo većeg broja paničara, te pametnjakovića. Čega je bilo i među nama, ali manje pošto se veći broj njih izdvojio. S njihovom smo se opaskom i mi složili. Obuzdavanje paničara, pretjeranih sumnjivaca je u ovakvim situacijama nužno, a što je, bez obzira na sitnije nesporazumčiće, ono što je nama najviše pomoglo.

Mada se našim domaćima žurilo, nismo ih mogli pustiti dok nam nisu ispričali i dvije na početku pomenute priče.

Prva se odnosila na događaje ispod Sutulija, kuda nam je prvo javljeno da idemo. Major je znao da nam je tuda lakše, ali samo ako nas jedan vod bude obezbjeđivao. Vjerovatno se problem ne bi pojavio, da se u glavama svih nije samo vrtila svjesnost da se Trebova napušta, te strah i pomenuta želja da se bude sasvim naprijed, uz Majora. Tako su, od cijelog određenog voda, na izvršenje zadatka pošla samo njih dvojica. Rifet Ožegović Giga i Bećo Merdan. Zapravo, oni su i sišli, i cijelu nas noć čekali. Potom su se, u trci sa svitanjem zore, nekako uspjeli izvući i spojiti s diverzantima. Kad njima još nije bilo jasno zašto mi nismo naišli.

Iako je već ovdje bilo onih koji su te noći trebali da nas čekaju niže Sutulija, već smo im oprostili. A ja sam sebi obećao da njihova imena neću u dnevniku pominjati. Ne želim ih kriti, pravdati, ali ni smatrati jedinim krivcima. Njihov postupak nikako ne odobravam, mogu samo pomisliti kako bi izgledalo da smo mi odbili uopšte krenuti na Vučevo. Meni je ostalo nešto drugo nejasno, zbog čega je došlo do izmjene planiranog nam pravca. Ako su Bećo i Giga već sišli, ako su nas čekali, ako te noći četnika tu nije bilo, zbog čega smo u posljednjem momentu okrenuti Suvodima? Gdje, također, nije bilo nikog da nas sačeka, a četnici već bili razapeli šatore. Istina je da je tamo proboj bio lakši, da je dio diverzanata bio negdje ispod Hrčavke, da je to, zapravo, i iskoristio Džemo sa svojom grupom. Povrh svega, teško da ću ikada saznati zbog čega je odmah isključena stanica naše Komande.

Previše toga će nam ostati nejasno. Jedno, ipak, neće. Za vrijeme boravka u Basarićima sam imao priliku sresti se s Bećom i Gigom, još tada se uvjeriti u njihovu hrabrost, požrtvovanje i odanost. Od danas o njima imam kompletnije mišljenje.

Ono što nas je posebno rastužilo, ma kako povremeno o tome razmišljali, jeste sudbina druge grupe koja se od nas odvojila. Za razliku od Džemovih, koji su bez problema prošli, oni su naišli na četnike. Većina je i tu uspjela, prešla Sutjesku, na Grebak su stigli prije pet-šest dana, ali s tužnim vijestima o braći Glibo, Muju i Smaju. Jedan je poginuo, drugi zarobljen.

I ovdje nam nove stvari ostaju nejasne. Ako je jedan zarobljen, kako da četnici poslije njegovog ispitivanja nisu odmah ušli na Trebovu, odnosno i na Sniježnicu, te bolje blokirali prijelaze na Sutjesci i Bistrici!?

Ipak, vremena za duže zadržavanje ovih što na položaj kasne, te naše razmišljanje o svemu što smo novo čuli, za sada nemamo. Rečeno nam je kako je Major već spremio grupu koja bi koliko noćas trebala nazad do Trebove, da izvidi da li i koga tamo još ima, pa smo žurili stići s onim što mi već znamo.

Pozdravljamo se, rastajemo. Nama je polahko Grepku, a njima žuriti na smjenu. Odlaze nasmijani, onom anegdotom, samo jednoj o našem Ziku, ali i još pod dojmom našeg govora. Odnosno, kako je to Sajo i najbolje definisao: dvije riječi glasom, pet šapatom.

                                         pogled na Trebovu, iz Zamrštena