Kolko ima da ne
govorimo,
došlo vrijeme da se
pomirimo.
To su nama sve dušmani
krivi,
što su naske dvoje
zavadili.
Jednog dana šetala sam
sama,
i tebe sam dragi
ugledala.
A ti prođe, niti da se javi,
već me, dragi, brzo
zaboravi.
Minut, dva, tri je trebalo da se ispozdravljamo,
izgrlimo. Premalo da već shvatimo kako je sve ovo stvarno.
Nastavljamo sa shvaćanjem.
-
Jeste li umorni?
Gladni? Kako dođoste? Kuda lutaste? Jeste li svi živi i zdravi? Je li ko
pogino, ima li ranjenih... – slijede prva pitanja.
-
Dobro je! Sve je
u redu! Živi smo! Nismo gladni! Samo, vode... – odgovarasmo uglas, šapćući.
Sve, ovaj trenutak učini još veselijim. Dok se
nama još činilo normalnim, naši se domaćini ne mogoše dugo suzdržavati od
smijeha.
U trenu nam samo bi neprijatno. Brzo razumijemo
njihov smijeh. Deset dana mi živismo u polutišini, komunicirajući međusobno
šapatom. Dovoljno samo da se čujemo. Iz dana u dan smo trenirali. Sprva smo se
nerijetko upozoravali na tišinu. Kasnije se navikli. Toliko, da smo i
zaboravili naglas pričati!
Sad nam je iznova učiti. Odmah pokušavamo, ali
izazivamo još veći smijeh. Smijemo se i sami sebi. Svaku dužu rečenicu
izgovaramo polusvjesno. Želimo je izreći naglas, ali joj uvijek jedan dio
odšaputamo.
Neka, naučićemo.
Polahko prestaje i smijanje. Za ovaj trenutak, to
je sasvim normalno. I, jedino moguće.
Smijali nam se ili ne, nije bitno. Bitno je
jedino da smo mi stigli. Živi i zdravi.
Mi smo sada imali vremena, ali se to za naše
domaćine nije moglo reći. Zatekli smo ih u pripremama oko polaska na smjenu,
doručak su privodili kraju, još je trebalo da uzmu potrebnu opremu.
Ipak, tek tako ne mogu otići. Znaju da im i oni
što ih očekuju neće zamjeriti pošto zakasne. Zbog nas. Za početak su se htjeli
pobrinuti da i mi doručkujemo. Što prećutno moradosmo prihvatiti.
Nismo bili gladni, ali ni znali koliko bi bilo
pametno odmah ispričati gdje i kako smo noć proveli. Osim toga, oči su nam
zurile u velike konzerve. Za koje rekoše da su guščje meso, odlične za povrat
izgubljene snage. Kao i većini, vjerujem, ovo će mi biti prvi put da probam
nešto slično.
Snalazimo se za ključeve, i žurno, odmah ne
prihvatajući savjete kako je ove konzerve bolje najprije malo podgrijati,
glumimo glad. Vrlo brzo, shvatamo kako nemamo razloga žaliti što već ranije
nismo jeli guščetinu iz konzerve. Moj je prvi utisak da se prije može govoriti o
guščjoj masti, a ne mesu. Još je i sreća da su konzerve dijeljene po jedna na
dvojicu, nekako ih i pojedemo. Ali, tek kad ih, ipak, malo podgrijemo.
Za to ćemo vrijeme početi i s uobičajenom scenom
za slične prilike. Dijelimo se u nekoliko grupa, radi lakše razmjene vlastitih
priča. Držali smo se u krugu, blizu jedni drugih, pa ćemo dijelove priča
usklađivati. Sve uz namjeru da se ne ponavljamo, da predugo domaćine ne
zadržavamo.
U prvim minutama Mišo je stigao, za svaki slučaj,
obići sve grupe, i svima došapnuti da zadnju noć našeg putovanja izmijenimo u
dijelu koji se odnosio na prolazak kroz Uništa. Reći ćemo kako smo premoreni i
pokisli ugledali nepoznato selo, ali ne znajući čije je, zoru dočekali u
njegovoj blizini, bez usuda da svratimo!
***
Mufo i ja smo u društvu Ade, mada je s obje
strane bilo još nekoliko drugih. Samo je to razlog što Mišov prijedlog
prihvaćam, od Ade ne bih imao razloga kriti, a inače sam se zarekao kako ću dnevnik
puniti samo istinom. Tako će i biti, ali za danas neka ostane po dogovoru.
Nadati se kako dovoljno dugo niko s Kljuna neće biti u prilici da ga čita,
prije nego neko ne prošeta do sela. Ta pomisao me malo postidi, može biti da
Uništa ne služe jednom čovjeku, već svim ovim ljudima.
Učinjeno se ne ispravlja,
tako da ću i ja zadržati tespih. Makar ga neko vrijeme nosio samo u džepu,
prije nego ovo postane jučer, a nama oprošteno. Ja uvijek mogu vjerovati da su
mi tespihi donosili sreću, bez obzira na načine kako sam do njih dolazio...
Kao po pravilu, mi prvi pričamo našu priču. Koju,
otprilike, počinjemo od petog dana, od prelaska Sutjeske. Preskačemo vrijeme
potrošeno na naša zvrljanja po i oko Perućice, tumaranje s ciljem prikupljanja
hrabrosti. Ili, bolje rečeno, svodimo ga na nekoliko rečenica. Već su znali
kako i kada se Džemova grupa odvojila, a kad smo pomenuli drugu, potvrdili su
da su i s tim upoznati! Biće da znaju više od nas, pa ćemo to prepustiti njima,
kad na njih dođe red.
Ono što smo na Trebovoj vidjeli, u najvećoj se
mjeri potvrđuje. Naravno, oni nisu vidjeli, ali su dakako pretpostavljali, kako
je Zamršten, ali i sva druga sela, izgorio nedugo poslije povlačenja. Koje je
počelo, kako smo, po svim pronađenim tragovima i zaključili, one noći kad je i
nama upućen poziv. I u vezi toga ćemo s nestrpljenjem čekati da čujemo njihovu,
jednako zanimljivu priču. Čiji scenario, dijelove doslućujemo već kroz par njihovih usputnih
upadica.
Tako su nam usput objasnili kako se garonja našao
na onome mjestu u onakvom položaju. Onaj što ga je nosio, uzaludno je tražio
pomoćnika. Kako se niko nije javljao, samo ga je ostavio!
Šesetka je nešto duža priča. Njome je, s onog
proplanka, jedno vrijeme vrlo efikasno, rukovao Nedžib Čolo. Međutim, naišao je
period u kojem više mina nije, nego što jeste htjelo aktivirati. Čolo je
izgubio živce, više nego onaj neodlučni mitraljezac. Jednostavno ga je šutnuo
nogom, što objašnjava položaj u kojem smo ga zatekli. A na sličan se način
„obračunao“ i s preostalim minama.
Oko nana, koje smo mi vidjeli i prepoznali,
također nije preostalo puno dilema, još manje nada. S tim da je, po njima, tamo
ostalo još civila. I ne samo nana. Osim Likine majke, za koju rekoše da se
nikako nije htjela odvojiti od sinovljevog mezara, pomenuše mu i baba. Još su
istakli kako se ne zna tačan broj onih koji su ostali tamo, koji su bili
krenuli pa se vratili, kao i da je vrlo vjerovatno da mnogi nisu smjeli
boraviti u katunima. Onima koji jesu, sada smo, samo, mogli svi zajedno rahmet
da predamo. Za ostale, eto, ostaju još neke nade.
Također su nam pokušali pojasniti sudbinu konja,
za kojeg su potvrdili kako je služio Majoru. Na njemu jeste bila dokumentacija,
ali, navodno, manje važna. Ona važnija je, po njihovim tvrdnjama, dijelom
prebačena, dijelom zakopana.
Ovdje smo mi usput priupitali za drugu stodvadesku.
I ona je zakopana, na sličan način kao i naša. S tom razlikom da Sutkovi nisu
ni nišansku donijeli.
Naš boravak na Zavidežu, te izgubljen čitav dan
oko Husada, nismo imali vremena detaljnije opisivati, vjerujemo kako su mogli
razumjeti sve naše uzdahe. Kojima su se i oni pridružili, kada smo prepričavali
prolazak ispod Vođica. Nisu propustili da se nasmiju na moje ponavljanje
usporedbi kretanja Zika i cuka, jedne od rijetkih scena koja se smijehom mogla
propratiti, a za koju sada nađosmo vremena. Što, ipak, nije izazvao opis
Zikovog ponašanja na Bistrici, ali i našeg u cjelini, koji se prihvaća više
bliže ludosti, nego našim objašnjenjem kako smo tim nekim postupcima morali
„ostajati pri pameti“.
I oni su kao najuzbudljivijim prihvatili naš
susret s nanom. Iako nas, mada sam ja to očekivao, ni malo nisu krivili zbog
onakvog krajnjeg postupka. Što se, jednako, može reći i za moj, Munibov i Mufov
pokušaj da ih, prethodno, sve prevarimo na Mladom gaju.
U vezi toga mi je bilo malo lakše, slušajući
njihovu priču.
Između, dobili smo odgovor koji smo znali, ali...
Ćasara, i njegova grupa nisu ni mogli doći prije nas.
Perućica, vrh iznad Skakavca
