Uzeh đugum i maštrafu,
pođoh na vodu.
Kad na vodi moja draga
lice umiva.
Kad smo bili na sastanku,
zagledasmo se!
Kad smo bili na sred bašče,
poljubismo se!
Kad smo bili na vrh bašče,
darovasmo se!
Napravili smo nešto dužu kolonu, kao da budemo
teža meta. Zatim, odlučili smo se i na naizmjenično osmatranje. Jedni su glavu
držali okrenutu lijevo, drugi desno. Dok smo mi posljednji još osmatrali i iza
leđa.
Kretali smo se dosta sporo, ali se cijelim
strojem nije mogla čuti ni riječ. Bili smo u svakom trenutku spremni na sve.
Zbog svih ovih činjenica, napetost je stalno rasla.
Ipak, nakon nekih dvadesetak minuta, mene je
nešto uspjelo iznenaditi. Pošto sam se sa Zikom mijenjao u osmatranju iza, a
red je bio na mene, u tim sam trenutcima hodao unatraške, koncentrisan samo na
to da se ništa ne dešava iza nas.
Kada su svi ostali počeli zalijegati, ja toga
nisam odmah bio svjestan. Čak i kada sam se okrenuo, ne viđajući ništa, stajao
sam dok me njih nekoliko nije upozorilo. Sve je to trajalo samo sekundu-dvije,
ali mi je kroz glavu prohujalo kako je to moglo biti dovoljno da nas četnici
otkriju, zbog mene. Zbog čega sam čvrsto bio priljubljen uz zemlju, podigavši
glavu tek nakon petnaestak sekundi u kojima se, opet, nije desilo ništa.
Gledao sam izlaz iz prokresa, iz šume. Vidio sam
livadu, koja mi je djelovala čudno poznato. Molio sam pamćenje da mi se vrati...
A, kada se to dogodilo, krenuo sam četvoronoške naprijed. Ne mareći za one koji
to nisu odobravali. Puzati mi je bilo predaleko, a žurio sam što prije čelu
reći šta sam shvatio.
-
Gdje su Mišo, Zaim,
Fudo? – pitao sam Poharu, u trenutku kad sam se probio na čelo on je bio tu.
-
Otišla su po
dvojica na bokove. Da izvide livadu, da vide je li čista. Što? Što će ti oni?
-
Jer, sad znam tačno
gdje smo!
-
Kako?
- Kad smo
prolazili kroz Kljuna, baš ovdje sam svraćo. S Fehimom Glibom. Eno tamo, sad se
baš ne vidi dobro, ima izvor. Bara. Pojili smo konje.
-
Koliko je logor daleko?
-
Deset minuta.
Otprilike. Kad se normalno ide.
-
Hoćeš li sa mnom
do tog izvora? Da vidimo, ako nema tragova blizu, a ništa se ne čuje, biće da
su naši još tamo.
Brzo smo otpuzali. Oba smo samo slegli ramenima,
i vjerovali jedan drugom.
Vraćajući se nazad pojašnjavah Pohari put do logora.
Pomenuo sam veliki kamen. Što je on razumio kao narednu tačku našeg izviđanja.
Klimnuo sam glavom.
Tito je Muju Rizvanoviću crtao nešto po zemlji.
Nisam im htio prilaziti, rukama sam išaretio da se s Poharom vraćam, pokazujući
lijevom rukom u produžetku od izvora, desnom njima da nas tu sačekaju.
Nije me zanimalo koliko su me oni razumjeli,
bitno mi je bilo da Pohara jeste sasvim. A i da se okolo osjećalo buđenje dana,
uz poneki ptičji cvrkut.
Još nismo mogli biti sigurni kako četnici nisu
zauzeli Kljuna, ali ono što smo vidjeli bila je vjera više.
Prvih smo par koraka išli normalno, potom
ubrzali. Izašavši na formiraniji put, opuštenost više. Kiša je i ovuda padala,
tragova nikakvih.
Dok je Pohara, išavši ispred, bio time zaokupljeniji stigao
sam mu reći kako ni onda ovuda straže nije bilo. Odnosno, da je ovo, na neki
način, dio logora.
Više se borimo s lošim, blatnjavim putem, nego
što obavezno oči držimo naprijed. Do kamena koji sam pominjao. Koji sam
prepoznao. A i Pohara, po opisu. Znao je i da bi se iza logor morao ukazati. Tu
smo čučnuli.
Gledam u Poharu. Lice blijedo. Kao i moje. Nije
od straha. Od premorenosti je, od stalne i duge napetosti.
Ne mogu da čučim, oslonih se na jedno koljeno.
Napola smo zaklonjeni kamenom, kroz rijetke grane drugom polovinom pogleda
hvatamo dijelove poljančeta. Ne vidimo ništa. Pokušavamo čuti nešto što prije
nismo.
Sastavljamo poglede. Nešto smo čuli. Obojica. Ne
znamo jedan drugome objasniti šta je. I tupih, i oštrih zvukova ima, a dolaze
nam na momente, ili razlomljeni. Hoću šapnuti da jesu nejasni, ali ne neobični.
Pohara me zaustavlja. Upućuje i moj pogled samoj ivici poljančeta, drugom ulazu
u šumu.
Nije to oblačić magle, dima je!
Tek shvatamo da vjerovatno dolazi od kuhinje, na
istome mjestu primjećujemo čovjeka. Ponaša se normalno. Izgleda nam kao da je
završio s doručkom, tu došao samo prosuti ostatke. Toliko se i zadržao. Opet je
u šumi.
Pohara se podigao. Maše glavom, ne vidi tamo
nikoga više. Ali obojica čujemo. Iz tog pravca su dolazili, i još dolaze svi
oni razlomljeni, tupi i oštri, no sasvim normalni zvukovi.
Ustadoh i ja. U trenutku kada je još jedan vojnik
iskoračio iz šume. Ne mogu da se namjestim da bolje vidim šta radi, ipak mi je za
ozarje lica dovoljno što se ni on nije zadržavao. I što se najnormalnije
ponašao. A i nijanse maskirne uniforme su navodile da se radi o našem vojniku.
Do ovog momenta mi se činilo da nisam bio nervozan, tek osjetim koliko nervoze
oslobađam.
-
Naši su –
govorim Pohari, znam da je i sam isto shvatio – šta ćemo, odmah im se javiti,
ili se vratiti po ostale?
-
Bolje, vratiti
se – odgovori kako sam i ja promišljao.
Brže se vraćasmo, bolje izbirasmo put. Bio sam se
spreman kladiti da ćemo ostale sresti u pola puta. Izgubio bih.
Kada smo od bare ponovo ulazili u šumu, na trenutak pomislih da su
se negdje, iz nekih razloga sklonili. Ne bi vremena da se ozbiljnije zabrinem.
Ugledah Tita. Pored njega prepoznajem Sabita. I Zaima. Vidim još jednog,
dvojicu... Zapravo ih viđam jer su oni čuli, prepoznali nas i počeli se pomjerati.
Dok, mislim da su se tako vješto prikrili i pritajili da bi mnogi, koji za njih
ne znaju, ovuda prošli i ne primijetivši ih.
Sveukupno njihovo ponašanje upućivalo je kako
druge dvije izvidnice nisu vidjele, ni čule ništa, te da su mirno i strpljivo čekali
nas.
Dočekali su nas, ali ne sasvim spremne da im
tačno, i uvjerljivo prenesemo šta smo mi, i kako zaključili. Prepuštam to
Pohari.
Ne znam zašto, ja ostah na putu. Gledam kako Pohara šapće, Mišo klima
glavom. Iskupljaju se i ostali, od prvih glasnijih žamora prepoznajem onaj koji
pripada Ziku.
Žamor se stišava. Pohara ih je uvjerio. Sad znam
i zašto sam ostao na putu. Ponovo će se formirati kolona.
U rasporedu mijenjamo samo to što ćemo Pohara i
ja ići na čelu. Ja sam prvi. Prirodno je tako. Jer, eto, tačno znam put. Što
je, mjereno osjećajima, značajno iz drugog razloga. Od kako smo pošli sa
Sniježnice, nekoliko smo puta mijenjali vodiča. U par navrata sam bio uz prve,
ali nikada na samome čelu. To se desilo baš sada, na kraju.
Neće trajati duže od deset minuta, ali mi to nije
bitno koliko činjenica da ćemo do konačne slobode doći sa mnom na čelu! Bez
obzira što je put tako jednostavan, prost, što nema šansi da možemo zalutati,
ovome sam pridavao veliki značaj. Osjećao sam se počastvovan od sudbine,
zahvaljivao sam joj.
Krećući, jednoj se misli morah ponovo vratiti. S
Poharom sam se složio da je bolje da se vratimo po ostale, sad i nisam siguran.
Uvjeren sam da su u logoru naši, no ne razumijem do kraja situaciju. Straže
nema, ali gdje su linije? Ovdje nema mnogo vojske, može biti da su svi na
liniji, da su neki jutros samo dolazili obići logor. Može biti i da je linija
sada tu!?
Ako prilazimo našima, činimo to nenajavljeni. Da
bi nas dočekala kakva straža to bi još i bilo dobro, ali kako sresti cijelu
liniju, koja se još jučer vazdan tukla s četnicima. To bi već mogao biti
problem. Zato se jednom obazrijeh, da se još jednom uvjerim kako idemo u
koloni. Svakako je bolje, četnici im tako ne bi prilazili. Vjerujem kako je i
Mišo to imao na umu, čim nije tražio da išta više mijenjamo.
Osjećao sam zbrkanost svojih misli, ali sam se
izvlačio iz njih, brojeći sekunde, i kujući ih u minute. A iz minute u minutu
sam postajao uzbuđeniji.
Iako sam siguran da prilazimo našima, postoji
svjesnost da svakog mometa možemo naići na uperene puške u nas. Znam da smo svi
spremni, postupiti onako kako se u takvim situacijama postupa. Odmah spremni
zaleći, nikako odmah odgovoriti na moguće pucnje.
Ako su ono neki samo svraćali, spremni smo i
nikog ne sresti prije ulaska u logor. Dovoljno nam se prisjetiti nekih prilaza
Trebovoj, ili ja onog našeg noćenja u Jelečkom katunu, ili svi nekog drugog
sličnog iskustva. O čemu god u ovim trenutcima razmišljali, završavamo sa samo
jednom željom, da nas sreća ni u ovih par minuta ne napusti.
Suzbijajući sve misli u tu želju stižem ponovo do
velikog kamena, mjesta gdje bih i sada trebao stati, čučnuti, gledati,
osluškivati.
Usporavam, ali ne zastajem. Hvatam tišinu, niti
više plaši, niti opušta. Kao da nas sama uvlači u najuzbudljivijih par minuta
cijelog putovanja. Prolazim ono granje, na drugom kraju poljančeta ne vidim
ništa. Čini se kako u cijelom logoru nikog nema, a osjećam, znam da mora biti! Nazad
nećemo, pa šta bilo!
Trenutak kad izlazimo na poljanče je trenutak kad
više ni oprez ne pomaže. Upravo ulazimo u logor. Sasvim mirno, uspravno.
Svejedno da li sigurno, ili kao već pomireno, ili sasvim predato.
Baš tu, na krivini iza tog kamena, osjetimo
granicu između dva sasvim različita svijeta. Između tišine iz koje mi dolazimo,
i svijeta u kojem je sve drukčije. U kojem je sve, više normalnije. I ptice
cvrkuću, i lišće se na drveću poigrava, zrak je mirniji, jutro je onakvo kakvo
je trebalo biti, sve kao da se nama raduje. Pa, i ako do maloprije tamo ništa
nije ni razmišljalo o svijetu s druge strane kamena.
Kao da i neki konj zahrza. A vidimo sad jasno kako
se dimi iz jedne brvnare. Nije teško pogoditi, tu je kuhinja. Posljednje što
nas odvoji od sumnji, a spoji s tako priželjkivanom stvarnošću.
Sve je jasno. Ovamo je sve normalno. Čuju se i
ljudski glasovi. Više ljudskih glasova. Zbunjenih, ali ne i prepadnutih.
Dolazimo im niotkuda, iz nekog drugog svijeta, ali samo s namjerom da i sami
postanemo opet dio tog normalnog, svjesnog, ne da kvarimo to što već traje.
Samo smo trenutak razmišljali o mogućem problemu
zvanom neprepoznavanje. Čim prva lica postaše jasnija, svaki od nas je prepoznao
makar jednoga! Mogli smo i ranije mućnuti glavom, to što gotovo niko od nas
nije poznavao nikoga s Kljuna, nikako nije trebalo značiti da nikog poznatog
nećemo naći.
Baš tako, tu pred kuhinjom više poznatih, nego
nepoznatih. Svi jednako iznenađeni. Više, nego mi! Mi smo njih očekivali, samo
nismo stigli razmišljati kako je nama ovo deseti dan puta, kako je većina došla
puno prije nas. Da je Major odmah našao svoje mjesto u Komandi na Grepku, a da
je dio ljudi, logično, pridodao kao ispomoć ovima ovdje.
Dok ovo tek shvatamo, pokušavamo ih sve
obuhvatiti samo jednim pogledom. Senada Hajdarevića, Beću Merdana, Adu
Barlova... One koje znamo, a čijih se imena zbog ushićenja ne možemo istog
trenutka sjetiti, kao i one koje vidimo prvi put, a za koje doslućujemo da su
odavde. Ne brojimo ih, ali procjenjujemo kako se radi o ukupno četrdesetak
ljudi. Četrdesetak prvih svjedoka našeg dolaska do slobode. Slika, koju želimo
vječno čuvati u svojim sjećanjima.
I sve bi ih odjednom zagrlili. A imamo svega po
dvije ruke...
Iznenađenje brzo nestaje, na red su došle
emocije. Spontano. Mi prilazimo bez riječi, a oni poturaju ono što su imali u
rukama. Puške, ili porcije, svejedno. Dok mi naše rančeve još uvijek teglimo na
leđima. Čvršći su nam zagrljaji!? I još uvijek bez riječi. Tek s ponekom suzom.
I nije prvi put da važi isto pravilo. Svak svakog
hoće zagrliti. Ako se ne poznajemo lično, upoznaćemo se. Mi smo za Kljunjane
odmah znali ko su, shvataju i oni brzo otkud mi. I u narednih par minuta, to je
jedino važno.
Ono što se jučer događalo ovdje, bilo je važno -
jučer. Prije svega za ove koji su Kljuna odbranili, ali i za nas koji smo na
Bistrici strijepili. Danas, sem našeg dolaska, sve drugo je nevažno. Kao i
pitanje kako smo u logor ušli a da nismo primijećeni. Možda se raspitamo. Nekad
kasnije!
Sve može, i mora sačekati. Imamo mi prječih
stvari jedni drugima reći, ispričati. Čim mi dođemo sebi! Našim domaćinima je
to logičan slijed, ali nama treba više vremena. Više nego smo ijednom
zamišljali, kad god smo s ogromnom polunadom, polusjetom, ili polunevjericom
prizivali ovaj trenutak. Ponekad i sanjali.
Neki se sni dosanjaju.
selo Kljuna
