36 - Samo što im u ruke nismo pali!?

Sinoć paša pašinicu kara:
„Kud ćeš sama preko atmejdana?

Bez feredže i bijela jašmaka,

bez papuča i svilen pojasa?

Bez fenjera i bez hizmećara,

bez izuna mene gospodara?“

Prevaljivao sam prvu kosu, očima probijao vidno osjetnu maglu, kad me dočeka ono što nikako nisam očekivao. Nešto nam se primicalo. Zastao sam da se uvjerim. Mislim da sam i oči protrljao, ali griješio nisam. Dao sam rukom znak da se zaustavimo.

Ono što nam se kroz rosno jutro ukazalo, nije bio voćnjak. Niti rijetka šuma, niti išta slično. Bila je to kolona, grupa ljudi. A ono što nas je najviše zbunjivalo je da su se nama primicali.

Lahko je bilo pomisliti da se Tito i ostali vraćaju, ali nam je bilo teško shvatiti razloge. Kao što nam se činilo i da toliko nisu mogli odmaći. Vjerovatnijim nam se doima kako su oni odmah negdje ispod prijevoja skrenuli, te da su ih četnici potom primijetili. Da su se ovi negdje sklonili, a četnici sad krenuli naviše.

Nešto ni tome nije išlo u prilog. Kolona se kreće brzo, no nije se razvila u strijelce. Mogu biti i Titovi i četnici, ali se svakako ne ponašaju kako bi trebali.

Nisam komandovao, svaki za se reagujemo. Čučnuli smo, zalijegali.

Ležimo u travi, zureći naprijed. Sve smo sigurniji da mjesta za strah nemamo, da je Tito tvrdoglaviji nego smo i mislili, zaista se bio odvojio, požurio... Sad, ili je nešto primijetio, ili shvatio. Tako da je nama preostalo da sačekamo.

Probili su gustu maglu, brojčano su odgovarali Titovoj grupi. Prva silueta je pripadala Titu. Time je osnovna dilema riješena.

Trava je bila mokra, pa smo radije ustali.

-          Vi ste ludi, šta stojite – Tito nam je dovikivao, čim se pojavio preko kose – bježite nazad, sklanjajte se, naišli smo na četnike.

-          Šta je bilo? – pitao sam, jer mi je djelovao kao one noći kad je Crni poginuo, pa i bez obzira što se jutros ni metak nije čuo.

-          Dolje je četnički logor. Samo što im u ruke nismo pali!?

On je sa svojom grupom već u luku obilazio nas, okrećući na drugu stranu, dok sam ja pogledom potražio Muniba. Malo se razočarah vidjevši da on predvodi ove koji već pristaju za Titom.

Radova me što je Fudo još stajao pored mene, i što se pogledima sporazumismo. Nas dvojica smo potrčali, a posljednjih nekoliko metara i dopuzali do kose. Jutro se ubrzano budi, pa smo željeli lično vidjeti to od čega su ovi zazirali.

Dočekalo nas je sasvim obično i mirno jutro, onakvo kakvo smo noćas doslućivali. Vidljivost je bila slaba, ali je tišina bila savršena.

Pojas magle nije bio visok, a i kretala se, talasala, razbijala. Trebalo je samo malo strpljenja.

Na sasvim drugom kraju livade ispod, nešto je doista bilo. I ja sam se nasmijao, pošto mi je Fudo predao dvogled. Nije se radilo o logoru, već o njegovim ostatcima. Istina, jedan se veliki šator doimao čitavim, ali sve ostalo okolo je bilo pocijepano, poodavno napušteno. Boja šatora je bila sivomaslinasta, pa ni moj smijeh nije dugo trajao.

 Iako neću ništa reći, pomislih kako može biti da je ovo još jučer služilo četnicima za pripremu onog napada, možda čak i više dana unazad, te da može biti kako su ga napustili iz razloga što su se pomjerili naprijed. Sve je moglo slutiti da su jučer pale neke naše linije, odnosno da smo mi sada možda i u poluokruženju.

Ustali smo, svjesni da panici baš i nema mjesta, ali i da još uvijek trebamo biti oprezni. I, ko zna koliko još.

Žurno smo pristizali kolonu. Tako, da mi sad bi jasnije kako su  Titovi za prethodno vrijeme stigli onoliko prijeći.

Petnaestak minuta nam je trebalo da se nađemo na začelju kolone, gdje se osjećasmo jednako kao i kad bijahosmo na čelu jednog njenog dijela. Jutros često mijenjamo uloge. Važnije od toga je činjenica da se ponovo držimo na okupu. Očigledno da jedni drugima nismo smjeli predbacivati, kako još nismo načisto s trenutnom situacijom.

Ovi što su jutros podranili se ne usuđuju pomisliti kako bismo prošli da smo još ranije pošli, prije nego se razvidjelo. Dok su ovi što su se skanjivali, tek zabrinuti šta bi moglo biti da smo još u selu.

Također, više nije bilo nikakvih dilema oko pravca nastavka puta. Jednim smo noćas došli, drugi smo lahko eliminisali, dok je treći bio ovaj kojim su Titovi bili krenuli. Preostalim ubrzavamo, vidjevši kako šuma koju prizivasmo nije previše daleko.

Zapravo, Fudo i ja se tek u njoj stižemo sasvim priključiti. Na vrijeme da zaustavljenu grupu upoznamo s onim što smo mi vidjeli i zaključili.

Svemu je doprinosilo i to što nas je ulazak u šumu naveo i na jedan put, za koji nije bilo dileme da je skoro korišten. Ako nije bilo dileme o njegovoj nedavnoj korištenosti, još je manje hoćemo li ga slijediti. Samo nam se bilo dogovoriti da li ćemo ravno njime, ili ćemo šumom ići a okom ga pratiti.

Kako smo Fudo i ja bili uvjereni da nam bar za neko vrijeme ne prijeti direktna opasnost od četnika,  a svima nam je već bilo dodijalo pentranje lošim putevima, to smo riješili samo malo pojačati oprez, malo više otvoriti oči. Što je dalo rezultat već nakon par stotina metara.

Nisu nam promakli urezi na okolnom drveću. Našli smo jedan, pa još nekoliko potpisa. Svi su sadržavali prezime Oruč.

-          Ljudi, mi smo blizu Kljuna! – Mufo je, opet, pokazao dobro poznavanje ovih krajeva.

Pojašnjavao je, upućeniji su potvrđivali. Što se naše opštine tiče, svi Oruči su ili živjeli ili bili porijeklom s Kljuna. U prijevodu, što ih je, sada su ovdje.

Sumnjati u Mufa, i još pet-šest onih koji su znali što i on, bilo je besmisleno. Oni su svoje obavili. Na redu smo mi, koji bi trebalo da se u nečemu drugome bolje snalazimo.

Nalazimo se u srcu neke šume, s utiskom da smo iskočili iz vremena. Put se koristio, ali ne pretjerano mnogo, niti posebno žurno. Mimo friških potpisa po drveću, izvan puta ništa drugo upečatljivo. Ukupan dojam, da rat ovdje još nije stigao zaviriti!

Što nas opušta, odlučujemo se zadržati. Od nas nekih se traži da se pokušamo orijentisati.

Dajem kartu Titu, ja se zamišljeno šetkam. Ne da mi se procijeniti gdje bi moglo biti najbliže uzvišenje, s pogledom, odakle bismo možda spazili nešto što bi nam pomoglo. Zapravo mi se čini da bi najbrže bilo vratiti se Uništima. Najbrže bi bilo, no nije dobro!

Odbijajući misli od tog sujevjerja, to ih pružih slobodnije. Kroz glavu mi nešto sinu, te se stvorih pored karte.

-          Hej – uzviknuo sam, čim sam  s karte potvrdio svoje sumnje, te već vadio busolu iz džepa – sve do sad sam sumnjao, ali sam sad siguran da smo na dobrom putu.

-          Koji si broj? Taman ćeš sad busolom da nađeš put!? – Ziko, koji je stajao tu blizu, htjede ubrzati moje pojašnjenje.

-          Samo provjeravam. I, dobro je. Mi smo već na pravom putu. Ja sam još noćas, dok je sijevalo, primijetio dalekovod. Tad nisam kontao da možemo biti blizu Kljuna. Odnosno, logora na Kljunima. Zato nisam odmah ni znao na šta me to asocira. Poslije sam to i smetno s uma. A, kad smo jednom prolazili ovuda, baš mi je za oko zapeo dalekovod. Vjerujte, on će nas odvesti ravno na Kljuna. Jer, ovo nije samo put, ovo je i prokres za dalekovod.

Inertno su prilazili ostali. Brzo se širila radost, došla s mojim riječima. Brzo širila, istovremeno se i tumbala. Jesam rekao nešto jako važno, ipak je još puno važnoga. Što jednako ne znamo.

Znamo put prema Kljunima, ne i gdje smo trenutno, koliko do logora imamo. Najgore, opet ne znamo ko je na Kljunima.

Mašem rukama, pokušavam tako reći da je za sada i ovo dovoljno. Što je dalekovod ucrtan na karti, te što se vio iznad naših glava.

Dio okupljenih me kao razumijevao, podržavao, izgledao spreman. Samo se čekao moj poziv da krenemo.

-          Stanite, ljudi – Titu se novonastala larma, proistekla iz ushićenja, nije dopadala – kako ćemo znati ko je na Kljunima!? Znamo da su četnici juče napadali...

Opet larma, sada bez ushićenja. Borile su se sumnje, s činjenicom kako nam je svima ovo već dodijalo, ali i s nedostatkom nekog drugog rješenja. U toj priči nisam želio sudjelovati, jer sam u konačan ishod bio siguran.

Tako je i odlučeno. Držimo se dalekovoda, ali ćemo opreznost pojačavati kako vrijeme bude prolazilo. S ciljem da logor uočimo čim prije, te da nekako probamo izvidjeti situaciju u njemu.

                              pogled iz Mrežice preko Kmura, prema Zelengori