35 - Ostajali su jasni tragovi

Sjaj mjeseče do zore,

ne zalazi, rano je.

Ne zalazi, rano je,

ne zadaj mi jadove.

Sinoć sam se ženio,

i đevojku ljubio.

Zamrknula đevojka,

osvanula nevjesta.

Poranila nevjesta,

bijele dvore pomela.

Hladne vode donijela,

kraj đevera stanula,

sitne suze grohnula.

Pitala je zaova:
„Šta je tebe, snašice?

Jel ti žališ svog roda,

il prvoga meraka?“

„Ja ne žalim svog roda,

već prvoga meraka!“
„Ćuti, jado, snašice,

da ne čuje svekrva.“
„Neka čuje, nek čuje,

kad mi srce tuguje!“

Umoran sam bio, kao i svi ostali, ipak se borih protiv sna. Tek pošto sam i treći hljeb zamijesio, njegovo pečenje povjerih Laciju.

Znao sam da će mi i desetak minuta biti dovoljno. No, nisam očekivao da ću se iz sna prenuti prije nego me se zovne.

Nije to bio san, mislim da nisam stigao početi s njim. Prije nego se Laci ponudio odmijeniti me stigli smo malo popričati. Sve do sada samo smo se nadali, tek smo počeli vjerovati da ćemo uspjeti. U muslimanskom smo selu, koje još nije popaljeno. Do jučer, do neki dan je i naseljeno bilo. Što nije zapaljeno može biti razlog da četnicima nije interesantno, ili da su razlozi isti kao i s Trebovom. Čekalo je još nas. S Trebove smo navakat otišli, i odavde ćemo. Nađosmo još jednu poveznicu, i tamo i ovdje imadosmo pomoć nevremena, kakvo ne pamtimo.

Dok se namještah iza peći, gdje je prethodno Laci odmarao, razmišljah o tome, računajući kako će mi blizina vatre pomoći da brže spavam, budem dovoljno horan za posljednje napore. Svijest mi je kazivala da je jedino još preostalo da prije svitanja umaknemo odavde. Uz pomoć sudbine još jednom uteknemo od „sudbine“. Ispred zatvorenih očiju bauljale su mi karta, busola, orijentiri.

Podsvijest me brecnu. Podsjeti me na još jednu sličnost Trebove i današnjeg dana. Do ceste sam glavi dao da se kojiput okrene. Dalje je samo trpila, podnosila trenutna događanja.

Sve vrijeme mi nana nije na um padala! Podsvijest me zbog toga i protresla. Mogli smo mi nanu ponijeti, u ruksaku, u rukama, ali šta bismo s njom na onoj čistini. Sebe nismo ni morali štititi, nju ne bismo mogli. A morali bi, ili...

Opet drugujem sa svijesti. Samo su dva moguća odgovora zašto nana nije htjela s nama. Ili je imala išaret da bi nam bila teret, ili je željela tamo da umre! Šta god da je, zadnja joj je želja ispunjena.

Ja iskoristih preostalih dvadesetak minuta. Prvi se dižem na Lacijeve pozive.

                                  ***

Podijelili smo hljebove, doručkovali, spakovali se. Da krenemo, samo je trebalo da se vrati Žito s vijestima kako je i druga grupa spremna.

-          Tamo, još, svi spavaju! – ipak smo čuli ono što smo najmanje očekivali.

-          Šta oni misle? Da smo mi budale!? Ako smo se dogovorili, kakav je sad problem? – Tito je zapjenio, u nemogućnosti da vrišti.

-          Jesi li ih probudio? – Fudo je bio mirniji.

-          Koga? Kažu, rano je još – Žito se skoro pravdao.

-          Šta rano!? Za deset minuta će se sasvim razviđeti – Tito je još više bjesnio – ko zna, možda su četnici sasvim blizu, a na ovoj ledini nemamo nikakvih šansi. Da nam se makar dočepati kakve šume...

-          Odoh ih ja zvati – Fudo se i dalje trudio biti miran.

Za Fudom smo izašli svi. Mi iz kolibe. Činilo se da samo čekamo njegov povratak, bez da nam je više uopšte važno kakve nam vijesti on može donijeti.

-          Mišo veli, samo da popiju kahvu – Fudo je ostao miran, iako to vijesti nisu trebale slutiti.

-          Jebla ih kafa! – sad je Asim Madeško vrisnuo.

-          Pa, jesu li skoro? – pitao sam Fuda, samo s ciljem da Titu pružim više prilike da se smiri.

-          Kakvi. Tek metli vodu.

-          Mi idemo – Tito se nije dao smiriti – već kasnimo petnaest minuta od dogovorenog.

-          Ne i od dogovora sa Sniježnice! – tražio sam drugi način da ga smirim.

Nije bilo moguće, već se okrenuo i pošao pravcem za koji je još noćas pokušavao sam ustanoviti kako je onaj kojim trebamo produžiti. Pritom je nešto smrsio, nešto što je aludiralo na moj i Munibov postupak od neku noć.

Gledah mu u leđa, bez želje da kažem koliko god bio u pravu, istina je malo drukčija. Munib i ja smo vodili sve, i to kada bijahosmo još daleko od slobode. Tito će povesti brata, i što manje spremnih da ih slijede, i to sada kad misle kako su samo korak od slobode.

Zbog toga pogledom preletih po ostalima, vjerujući da će me shvatiti i ostaviti Tita i Asima usamljene, usljed čega bi se i oni brzo vratili. Na moje iznenađenje, većina krenu da ih slijedi.

Fudo i Žito su bili uz mene, kao i Munib. Dok se Mufo počeo kolebati, u trenutku kad su i iz kuće izašla njih još trojica, te pošto su i oni krenuli za Titom, psujući nešto Mišu, odnosno njegovoj aljkavosti.

Mufo je to vidio na način kako je u ovom slučaju Tito u pravu, i kako ne trebamo glupo, i zalud glavu gubiti.

-          Ako ti se ide, idi za njima – sad sam i ja bio ljut – zar ne vidiš da trebamo biti spona između Tita i Miša. Pošto ovu jednu budalu nismo stigli zaustaviti, idemo probati drugu pokrenuti!

Mufa sam ostavio da mrmlja, a ja sam s ovom namjerom odjurio u kuću.

-          Ne znam ko sere, ali ćemo svi zajedno jesti govna – s obzirom na visinu tona koje se sve vrijeme držimo, sad se može reći kako sam dreknuo – previše se neozbiljno ponašamo. Ako je rečeno u pola šest... Nego, srčite tu kafu, i na noge! Tito je s deset ljudi već otišo!

Tek u ovom času shvatah koliko su Žito i Fudo bili u pravu. Na moje riječi niko nije ostao imun, ali su se pojedinci tek počeli hvatati rančeva, dok ih je nekoliko bilo koji su noć proveli bez pantalona, a tek im sada pade na um da ih oblače. Slika, koja se meni nije gledala. Tako mi pogled slučajno skliznu na očit nered na stolu, a koji će takav ostati našim odlaskom, za razliku od kolibe, koju smo mi sasvim pristojno pospremili.

Iako ljut, ne mogoh da se i ne osmjehnem. Prvi ko posjeti ovu kuću, moraće se zapitati otkud riblje kosti u tanjirima.

To što vidjeh njima posluži da malo smire moju ljutnju. Ispričaše kako je Ziko sinoć ostao bez jedne ribe, zbog kiše i mraka, a nikako krađom, u šta još jedino on sam sumnja. Osmjehnuvši se shvatih zbog čega je noćas par puta ulijetao u našu kolibu, ali i dalje ostah ozbiljno svjestan ukupne nam žurbe, te njihove jednako neopravdane i bezobrazne aljkavosti. Svima je jasno koliko nam je značilo što smo se često znali našaliti, ali i što smo za to znali granice i okvire.

Na trenutak požalih što se i sam ne pridružih Titu, ali to odmah zamijenih uvjerenjem kako ćemo za samo nekoliko trenutaka ponovo svi biti skupa. Čak pretpostavih da nas ovi već čekaju, negdje iza kose, još i prije nego se šume dočepaju. Da je njihov postupak za cilj imao naše požurivanje. A time se odlučih i ja poslužiti.

Tako se nađoh na čelu ostatka kolone. Nas petorica se pomjerismo nekoliko koraka, spremni da pođemo čim prvi Mišov izađe iz kuće. Vrijeme nam nikako nije saveznik, a jedino bi lijepo bilo ako ovo ostane samo jedan mali, kratki nesporazum.

Dovoljno razočaran što jutro već polahko odmiče, s olakšanjem prihvatam činjenicu da je kahva, ipak, brzo ispijena. Lagano smo se pomicali naprijed, usput se kompletirajući.

Poslije onakve noći, koja je izlila ogromnu kišu, trava je bila takva da su ostajali jasni tragovi. To će nam pomoći da lakše pratimo Titove, ali nam neće biti saveznik ako se uskoro ne uklonimo s ovih livada. Jedva sam čekao da ubrzam, čim se uvjerim kako je i posljednji izašao iz kuće.

                               Izbišno, zaselak Hadžići