„Sini, sini, sjaj
mjeseče,
sini iza gora,
da ja vidim ko se šeće
ispred moga dvora!?
Ko li šeće, ko li
pjeva
tako glasovito?
Uz dvje žice
tamburice,
tužno žalovito?
Da to nije moje dragče
otvorilo vrata,
došlo vidjet šta mu
radi
ašiklija Zlata?“
Sjaj mjesecu šapat
došo
gore u oblake, 5/6. oktobar 1992.
on se curi smilovao,
on se curi smilovao,
spustio joj zrake.
Kad je Zlata sa
pendžera
opazila ko je,
kroz demire pružila mu
bijele ruke svoje:
„Dobro došo, mili
goste,
iz drugoga sela;
Kakva te je dobra
sreća
amo donijela?“
„Zlato, Zlato, draga dušo,
„Zlato, Zlato, draga dušo,
pitaj srce moje:
Zašto tako ljubi žarko
crne oči tvoje?“
/Safvet-beg Bašagić/
Ipak je Mišo prihvatio drugi prijedlog. Da se ova
kuća detaljno istraži, pokuša nešto naći što će nam pomoći u orijetisanju. Da saznamo
koje je ovo selo, odnosno gdje se mi sada nalazimo. Sve u cilju da lakše dođemo
do zaključka kuda, kada i kako dalje.
Dok su se i oni iz štale preseljavali nama, razumijevanjem
kako bi se svi gužvali u pretraživanju kuće, Mišo prihvati i Sabitov prijedlog da
jedna grupa malo prozvrlja selom, a pošto je kiša već počela jenjavati. A u toj
se grupi ja nađoh.
Naravno, više nas nije bilo strah i fenjer
nositi. Vremena nam nije trebalo puno. Da izbrojimo ukupno tri kuće,
uključujući i već obijenu. Da je selo brdsko, planinsko, samim načinom kako smo
se u njemu našli već smo znali, a potvrdu smo dobili i u činjenici da smo našli
puno pratećih objekata. Svaka je kuća imala jednu ili dvije štale, te nekoliko
koliba raznih namjena: mljekari, sušnice, drvljanici... Bio je i jedan ćumez,
iako smo ovaj put odoljeli da pokupimo jaja. Samo smo se uvjerili da ih ima, a
noć je svakako duga...
Nešto drugo nam je privuklo posebnu pažnju. Našli
smo dva bunara, potvrdu kako je selo bez žive vode. A i bunari su, vrlo moguće,
samo skupljali kišnicu. Tako smo stigili pomisliti kako ni u vezi s tim nije
slučajno što baš noćas ovuda naiđosmo.
Mi smo svoje istraživanje završili u vrhu sela.
Ne samo vodom, bilo je siromašno i voćem. Ipak smo našli nekoliko jabuka.
Plodovi su im bili već zreli, nekome drugome ne bi izgledali ni sočni i
neodoljivi.
Kako se kišnici baš i nismo radovali, a i bunari su bili skroz ispod
sela, to smo svakako željeli ubrati nešto jabuka. Za šta nam je dobro poslužila
kamena pozida. Čiju osnovnu namjenu nismo shvatali, a nije nas ni zanimala.
Bonzo se sjetio, dok smo još pod strehom štale stajali, da je primijetio par
vreća, zadjevenih za rogove. Iskoristili smo ih da obradujemo ostale.
Koji su još više obradovali nas. Oni su ovo
vrijeme iskoristili još pametnije. A i Miša je prošla prvobitna nervoza.
Dopustio je, ili ga nisu ni pitali, da se još obije i koliba od istog gazde. S
pretpostavkom kako i u njoj ima jedna peć. S ovom u kući, možemo se svi
posušiti, a i dopeći hljeba, kojeg nam već ponestaje. Dvije su vatre već
gorjele, a pronađeni su i brašno i germa, te bure s vodom, dok ni nasječenih
drva nije moglo nestati.
Jeste sve ovo značilo, uz ranije otkriveno
prisustvo ovaca, da ova kuća i nije sasvim napuštena. Ali mi za to nismo mogli
mariti, a i poštujemo dogovor kako ćemo samo koristiti ono što nam treba. Za
sebe znam, vjerujem i ostalima, ako kad domaćina sretnemo zahvalićemo se,
gledati da mu se odužimo. A i ni jedna, ni ovca ni janje mu neće faliti.
Ali, najviše zadovoljstva je dolazilo od onih
koji su pretraživali kuću. Nađeno je nekoliko dokumenata koji su otkrivali ime
sela.
Uništa, selo za koje niko od nas nije čuo. Bar
sam bio tako pomislio, još više vjerujući kako smo negdje oko Jabuke. Dok nije
Mufo meni ponovio ono što je njima već objašnjavao.
Ovo selo
nije daleko koliko sam ja mislio, pripada Izbišnu. Kao mjesnoj zajednici. Meni je morao dodatno pojasniti,
pošto se ja s karte sjećah samo Izbišna i Dobromanovića.
Nisam imao pravo ne vjerovati. Ni on nije nikad
bio u njemu, samo je znao da je iznad Izbišna, te da nam je
babov badženog odatle rodom. Naravno,
trebalo je prihvatiti kako ne postoje dva sela takvog imena.
Kao da je sudbina znala da ja još malo sumnjam,
prelistavajući jednu od već pretraženih ladica pronađoh đačku iskaznicu. Glasila je na ime Hadžić
Elvedina, momka kojeg sam poznavao i za koga sam znao da je negdje iz okolice
Miljevine. A, na iskaznici je jasno stajala relacija Foča-Izbišno! To što na našoj
karti ovo seoce nije unešeno, nije nas čudilo.
Sve se poklapa, Mufo je u pravu.
Mi smo se noćas samo peli uz brdo, ne svjesni toga. Nama se činilo, jer smo to
tako željeli, da smo se puno više udaljili od Izbišna.
Opet ne znamo tačno gdje smo, ali smo uvjereni
kako smo na dobrom putu. Tako smo riješeni posljednjih dilema oko konačenja
ovdje. Ujutro ćemo se pokušati potpunije orijentisati, a noć iskoristiti za odmor i
pečenje hljeba.
Zato se i dijelimo u dvije grupe. Otišao sam s manjom, s onima koje je zapala koliba.
Prilika da i širem broju ljudi pokažem šta sam naučio iz pekarstva.
Kako je pokret najavljen za pola šest, to ćemo
stići ispeći samo tri hljeba. Na nas dvanaest bi trebalo biti dovoljno, a
nećemo morati žuriti koliko druga grupa, kojoj je ispeći hljeb više.
Imamo vremena i za drjemnuti, opružiti se, ali i
popričati, zaviriti malo u sjećanja. Moja nisu išla daleko. Vezao sam ih upravo
za ovo selo, odnosno rahmetli Zahida Ivazovića, babovog badženoga.
Prvo se prisjetih jednog ljepšeg događaja. Bio sam, valjda, šesti ili sedmi razred
osnovne škole. Dio tog raspusta sam proveo u Mrežici, selu nedaleko odavde, kog
babovog i Zahidovog šure. Jedog je dana i Zahid došao, pomoći oko koševine.
Pošto mu je šura morao na posao, sam je poranio. Mene je tražio da mu vodu
nosim, a bez gajbe piva nije ni bio planirao ići. Od sveg posla, samo je
raskosio ispod jedne šljive. Da obojica možemo ležati u hladu. Naravno, praveći
mu društvo popih i ja par piva. Pa sam poslije silazio prodavnici da donesem i
litar konjaka... Te se noći Zahid vratio u Sarajevo, a ja sutradan opet na
livadu. Da objašnjavam ovima zbog čega su ponijeli vile i grablje, kad se
rukama moglo i pokupiti i pograbiti ono što smo nas dvojica ukosili.
Ipak, teško mi je uvijek kad se Zahida prisjećam.
Prije nešto više od godine dana, u
njegovoj se firmi desila pljačka. Policiji je trebao krivac s motivom. Kako je
Zahid ponekad znao sjesti s društvom i kartati, našao se vrlo pogodnim za prvog
osumnjičenog. Uzalud je dokazivao svoju nevinost, u prvom je postupku osuđen na
višegodišnji zatvor. Teže mu je palo što njegova porodica tako ostaje bez
redovnih primanja, a za što sebe okrivi. Ubrzo i osudi - objesio se! Da li je
to uticalo, nikad nisam saznao, tek je pravi krivac ubrzo pronađen. Da se još
jednom dokaže kako je pravda često spora, gdjekad i sasvim zakasni.
Otužno mi što se ranije nisam raspitao za
Zahidovo rodno selo, odnosno što ga prvi put i pohodim u ovakvim okolnostima. U
ovoj kući nije rođen, ne znam u kojoj je od preostale dvije, a razmišljam da je
to možda i ona pozida...
Ipak, iznad svega se želim što prije povratiti i
dodvoriti sudbini. Biti sretan što smo još živi, i prije isteka početi zaboravljati
ovu neprijatnu noć.
Iako se stigoh i bespotrebno ljutnuti, nakon što
prebrojavajući niske prosutog tespiha shvatih da jedna fali, da je ostala u
onom blatu. U kolibi sam našao drugi. Nije bio zlatnožute boje, već kafene, ali
je i on sijao. Skoro do zore sam se opirao iskušenju.
Pobijedilo je uvjerenje da se opet ništa nije desilo
slučajno. Pa ni to što tek noćas izgubih tespih za koji sam vjerovao da mi
služi kao amajlija, da me štiti, da nas sve vodi pravim putem. Izgubio sam ga,
prosuo, ali sam i našao drugi. Jesmo se dogovorili da ne uzimamo ništa što nam
nije potrebno, ali se ne mogoh oduprijeti osjećaju da mi treba.
Jedino sam gledao da ugrabim vrijeme kad to niko
neće primijetiti. A sebi sam obećao i da ću, kad dođemo, potražiti vlasnika.
Vratiti mu, i zahvaliti se. Za sve.
Sijeračke
stijene
