Kiša pada, rosna
trava,
čija je livada?
Livada je djevojačka,
čija je djevojka?
Babina sam, mamina
sam,
zar me ne poznaješ?
Pitaj babe, pitaj
mame,
bil te dali za me?
Stan, pričekaj djevojčice,
moraš moja biti!
Po inerciji, ponovo se nađosmo u koloni. Kao da
se nismo ni bacali na zemlju. Kako je strah došao, tako i iščeznu. Nama je,
opet dalje.
Pokisli i umorni, trebamo odmor. Ovo seoce nam se
sada čini kao stvoreno. Na osnovu nekoliko detalja, koje nam svjetlosti munje
otkriše, već smo izveli prve zaključke. Selo nije golemo, pa bez obzira što bi
se prije moglo raditi o srpskom, kako nije pogorjelo, nemamo ni razlog da odmah
bježimo. Ako smo u ovakvom nevremenu mogli raspoznati, moglo bi biti i da je
napušteno.
Dok se u koloni pribijasmo uz štalu, objekat koji
nam je i bio najbliži, desi se nešto što očekivali nismo, ali čemu je prekasno
da nas ponovo uplaši. Blejanje ovaca je jasno kazivalo kako u selu ipak nismo
sami, ali smo se već počeli redati ispod streha. Hrabrost i odlučnost smo
jednom skupili, ne bismo je tako brzo prosipali.
Nismo se dogovarali ni kada smo prilazili, pa i
sada šutimo. Kao da neko vrijeme želimo vjerovati kako nam se samo prividjelo.
I kako nam se još priviđa. Ali, ako bi mi najradije odšutjeli nekih pola sata
pa produžili kao da ni svraćali nismo, ovce jednako nisu zadovoljne našim
prisustvom.
Znamo da su nam i puške mokre, ali ih kao
spremamo za djejstvo. Prvi znak da nam je nešto preduzeti. Hoćemo vjerovati
kako sa stražom susret nismo imali samo zato što je i nema, ali bi u suprotnom
bolje bilo provjeriti.
Vidim da se njih nekoliko skuplja kod Miša, pa
skontah kako bih i ja trebao. Dok sam se prebacio skroz s kraja, oni su već
raspravljali o jedine dvije mogućnosti. Odmah se izvlačiti odavde, ili
istražiti selo.
Bilo mi je već tada jasno kako sam neću morati trošiti vrijeme,
sasvim me zadovoljilo Zaimovo obrazloženje: da bi odmah krenuli, trebali bi
znati kuda. Ovako, pruža nam se prilika da saznamo puno toga. Možda možemo
odrediti neko vrijeme, koliko bi još čekali.
Kao što ja nisam morao obrazlagati da se sa
Zaimom u potpunosti slažem, to nećemo nikako morati ni glasati. Grupa onih koji
nisu sudjelovali u našem dogovoru, već je prešla uz zid kuće. Shvatali smo
njihove namjere. Mogli smo pretpostaviti kad će munja ponovo da sijevne, a to
bi trebalo biti vrlo skoro. Zašto je ne bismo iskoristili!?
Iako je Mišo bio ljut, počeo psovati sebi u
bradu, izmijeniti nije mogao ništa. Još manje, zaustaviti one koji su već
ulazili u štalu!
Ono što sam ja mogao, odlučiti je kojima se priključiti.
A tu, već nisam dugo bio u dilemi. Zajedno sa Zaimom sam u par koraka bio uz
one koji su se nagurali uz pendžer kuće.
Stigli smo taman na vrijeme. Sijevnu munja, onako
jako kako smo i željeli. Nemam pravo reći da tih sekund-dva nisam zaustavio
disanje. Čak mi se bilo pričinilo da vidim sobu punu četnika. Srećom, svjetlost
munje je dovoljno dugo trajala. Da slika straha iščezne, pretvarajući se u
potpuno praznu sobu.
-
Muslimanska! –
gotovo u isti mah uzviknuše i Mufo i Tito.
-
Ono je
muslimanska sinija – Mufo prvi stiže obrazložiti svoj zaključak.
-
Onakve serdžade "Vlasi" nemaju – zatim, i Tito.
-
Ja sam i konto
da smo u Jabuku stigli! – ne skrivajući ushićenje, nakon onoga što su njih
dvojica rekli, a kako sam nisam vidio ni jedno ni drugo, potrčah izreći ono što
se meni, prije svega pod dojmom nadanja, vrzmalo po glavi.
-
Kakva Jabuka!
Znaš li ti gdje je Jabuka!? – Mufo mi odmah protivurječi.
-
Što!? Bogami smo
se i nahodali. Ništa nije nemoguće! – prije nego se ja povukoh, Ejub Vejo se
složi sa mnom.
Ali, to u ovome trenutku nije ni bitno. Samo ono
što su Mufo i Tito zaključili, ako je istina. A to otvara samo novu dilemu, ako
je ima.
Munib i ja smo se već od prozora preseljavali ka
vratima. Znali smo da Tito zalud ide Mišu, mi ne kanismo čekati njegov izun.
Jednostvano, nismo bili sigrurni da bismo ga dobili.
Obojica smo imali iskustva u obijanju vrata. A
ova i nisu predstavljali poseban problem. Stara vrata, dovoljan im je ašov.
Samo smo se morali požuriti, već smo čuli kako nam se Mišo i Sabit
približavaju. Zapravo i nismo, oni su nam prilazili kako bi čistili svoju
savjest. Da im je doista bilo zaustaviti nas, pokušali bi riječima. Ionako smo
mi ašovčićem napravili dovoljno buke.
Dovoljno buke, koja se usljed nevremena ne može
daleko čuti. Možda jesmo požurili s obijanjem, no sigurno je da smo o tome
trebali ranije razmišljati. Pametnije bi bilo da smo, nekako u strijelce
raspoređeni, najprije malo pročešljali cijelim seocetom. Pametnije bi bilo, da
je nama bilo do pameti.
Mišu, Zaimu i Titu jeste, no njihova pamet ostaje
ispod naših želja. Desetak je već u štali, trebalo bi najmanje deset minuta
njima objasniti kako je glupo što su poranili. A mi, u stvari, samo radimo što
i oni.
Mirno smo ulazili unutra, uopšte ne razmišljajući
da je moguće da bude mina. A samo što smo poželjeli da bi nam trebalo kakva
svjetla, munja ponovo sijevnu. Munib i ja se odmah prebacismo do kauča, na
kojem je bilo složeno nekoliko ćebadi. Ejub i Laci nam žure pripomoći.
Već za dvije minute oba prozora u velikoj sobi su
bila zamračena, a svijeća upaljena. Naša polovina se tu skuplja, koji nismo
otišli u štalu.
Ušli smo, sada se možemo dogovarati šta dalje.
Koliko smo se oslobodili, pokazuju neki koji
odmah predlažu da na isti način obijemo i ostale kuće, te se bolje odmorimo.
Prijedlog, koji nije razmatran. Mišo je skoro drečao, podsjećajući kako nismo
ovdje da obijamo, pljačkamo, već samo da se odmorimo. Upozorio je kako će biti
prijavljen svako kome padne na um da još nešto obije.
Šalje Zaima po one iz štale. Ova kuća ima dvije
sobe, ali veće. Ako i ne možemo svi leći, posjedati sigurno možemo. Osim toga,
za svaki je slučaj i bolje da smo što više na okupu.
Dobromanovići
