Soko leti od jele do
jele,
pa on traži hlada neležana.
I on traži vode nepijene,
i on traži trave nekošene.
Gledala ga s pendžera djevojka,
gledala ga pa je
besjedila:
„Sleti k meni, siv
zelen sokole!
Bijele grudi hladak
neležani,
čarne oči voda nepijena,
ruse kose trava
nekošena!“
Valjalo bi kad bi se vrijeme malo smirilo. Stijene
nam se počinju činiti oštrije, klizavije, idemo sve sporije, četveronoške. Samo
što se više ne okrećemo. Niti idemo jedan za drugim. U nekoliko smo se redova
poredali, čak se i pretičemo. Kako ko može da hoda. Neko uzima predah nakon
trećeg koraka, neko izdrži i šest u cugu. Najsporiji polahko zaostaju... ali, u
ovakvim okolnostima se niti može puno odmaći niti puno zaostati!
Povremeno kiša smanji, pa nam se učini kako smo
malo ubrzali. Pa poželimo jaču, ova nam je nekako dosadnija, a svakako smo do
gole kože mokri. A kad to kao ubrzamo, pričini nam se kako znamo i gdje smo i
kuda idemo.
Vrijeme prolazi. Više od sata se pentramo naviše,
a cestu još za sobom osjećamo. Kad je drugi put sijevnulo, ko je htio u to se i
uvjerio. Ipak, ne možemo reći da naši napori nisu bez vidnih rezultata. Ako bi
se neko slučajno, ako bi bio lud, u trenutku kad sijevne našao na cesti ispod
nas, ako bi nas i vidio, sigurno ne bi imao kad poznati o čemu se radi.
Vrijeme za odmor je davno bilo, ali na ovakvoj
čistini nema svrhe. Ionako se odmara kako ko kad stigne. A koliko je potrebno
da rukavom otare kišu s očiju, da ponovo barem ima osjećaj da gleda, i zna kuda
ide.
U kakvom su nam stanju puške i municija, posebno
je ružno razmišljati. Važi samo vjera da nam noćas neće ustrebati.
Dok smo cestu pratili, bar smo znali kako na
četnike ne možemo direktno naići. Ovako, sve je moguće. Sve dok pojma nemamo
gdje smo. Ni gdje idemo.
Nismo u mogućnosti bilo kako da komuniciramo, ali
sam uvjeren kako niko nema da nije barem dva puta pomislio da predloži
zaustavljanje. Kako je ta misao dolazila, tako smo je i odbacivali. Nevrijeme
je slično onome na Videžu, s tim da ovdje homora nema. Durati se i jedino može
hodajući. Durati, i čekati da se nešto samo desi.
Sve više je to hodanje, duranje i jedino što nam
je na umu. Gubimo osjećaj za vrijeme, kako za ono koje je prošlo, tako i u vezi
procjena koliko smo još kadri izdurati.
Možda je sat prošao kako smo se prestali naviše
peti, kako smo okrenuli lijevo, kad nam se učini da smo nabasali na nekakav
put. Nismo mogli biti sigurni, niti smo očima šta vidjeli, niti nogama
osjećali. Ali smo morali malo i ići kud nam je lakše.
To nešto nalik nekakvom putu navelo nas je i na
pojas rijetke šume ili šikare, gdje je put postajao nešto bolji i lakši. Brže
se krećemo. Mogu reći kako nam je zbog toga bilo toliko milo, da nam se sad bi
žao zaustavljati. Prestali smo čak razmišljati o svemu, kako i šta pada, kroz
šta i koliko u pravom smjeru idemo, gdje bi se i kada trebali zaustaviti...
Ja sam se u jednom trenutku zaustavio. Jedna od
grana mi je zapela, prosula tespih. Pomislio sam kako je sijevanje munje u tom
trenutku i bilo zbog toga. Odmah sam se sageo i počeo skupljati niske, roviti
ih iz blata.
Na Mufovu primjedbu da bez potrebe zaostajemo, kazao sam kako ovo
smatram lošim znakom. I kako se smatram dužnim ispraviti koliko mogu. Pošto se
nisu bile sve niske prosule, a nisam imao vremena brojati, niti je htjelo još
jednom sijevnuti, to sam se zadovoljio kad pod prstima više nisam mogao
napipati ni jednu. Nadao sam se da sam ih sve pokupio, metnuo ih u prednji džep
na jakni, na kojem sam tespih inače i nosio, žureći pristizati ostale.
Nisam siguran da je iko tačno prepoznao kada nas
je naš put izveo ponovo na čistinu, osim što smo osjećali kako se primičemo
vrhu nekog brda. I da smo bili pomislili kako bi se tu negdje mogli zaustaviti,
predahnuti.
Kiša jeste ponovo malo smanjila, ali je vjetar
tako zafijukao. Pokazao nam je da smo na čistini, ali i da od zaustavljanja,
bar dok ne nađemo neko bolje mjesto, nema ništa.
Prizivali smo munju. Nije odavno sijevnulo.
Ranijih šest-sedam puta nam je koristilo da se makar vidimo, pretpostavimo kako
smo na broju, a sad oči držimo spremni da vidimo ako se gdje ukaže kakva ivica
šume. Gušće od one šikare.
Koliko god da smo se spremali, munja nas iznenadi.
Učinila nam se jačom i svjetlijom od svih prethodnih. Jasno smo vidjeli ledinu
koju smo gazili, na koju smo se inertno odmah i pobacali. Zbog onog drugog što
nam je munja otkrila! Kakva je munja sijevnula koja nas je prostrla po zemlji,
takva nam je mislima prostrujala ukazajući ispred nas par kuća, štala ili
koliba.
Bez obzira na kišu, kaljugu, blato, neko vrijeme
nam nije dizati glavu. Da bar pokušamo nešto zaključiti.
S ceste smo skrenuli na prvom mjestu gdje smo
mogli, dalje išli nasumce, pokušavajući se peti i pomalo odbijati desno, ali
smo isključivo pratili put, odnosno ono što smo imali pod nogama. A to nas je
moglo za ovo vrijeme odvesti mnogo gdje. Pogotovo jer je teren pod nama tjerao
suprotno od željama planiranog.
Samo u jedno smo mogli biti sigurni, odmakli smo
najviše što smo mogli. A mokri, mokri, mokri i umorni, bili smo i bez snage
potrebne za razmišljanje.
Možda bismo sada potražili kakav zaklon, kad bi
znali u kom bi se pravcu mogao nalaziti.
Samo zbog toga što smo podrhtavali od hladnoće,
na nama se nije moglo primijetiti kako podrhtavamo i od straha. A do borbe nam
nikako nije bilo. Pa smo se, i pored svega, nekako najsigurnije osjećali ovako.
Na zemlji!
Nova nas munja nije iznenadila, refleksno smo svi
podigli glave. Da iskoristimo tih par sekundi svjetlosti, da još jednom
osmotrimo mjesto koje nas je ovakve zateklo. A moraće nam se i svijest
povratiti. Ne možemo do zore ostati u ovoj kaljuži, a ne pomjeriti se nigdje.
Nije nam mnogo jasnije bilo. U nekakvom smo seocu,
na nekakvom brdu. Iz šiblja smo poodavno izašli, a neke druge šume na vidiku
nije bilo. Sve dokle su nam oči dobacivale. Jedino novo, što je bar meni tek
vidno postalo, je još jedna kuća, nama i najbliža, nekih četrdesetak metara desno,
i niže od nas.
Niko nije imao niti prava, niti znanja, da u ovom
času sam donese pravu odluku. A, kako je zajedno donijeti? Gdje da se u ovakvoj
situaciji skupimo? Da li čekati da još koja munja sijevne? Ili je pokušati
presresti...
Bez mogućnosti da bilo ko provjeri šta se vrzma
po glavama drugih, osim da pretpostavi kako je sasvim slično, svi činimo jedino
što nam pada na um. Počinjemo ustajati, skoro u isto vrijeme...
Nije prvi put da rizikujemo. Sudbina nas je dovde
dovela, ona je i dalje za nas zadužena.
kišno
nebo iznad Izbišna
