Momče mlado slatki sanak
sanja,
sevdah pusti, a i zovu
grudi.
Pod prozorom mjesec obasjava,
i fenjerom zlatnim iz sna
budi.
Ustaj momče, pusti snove
puste,
tebe draga po meni pozvala.
Da joj mrsiš svilu kose
guste,
da je ljubiš do svitanja
dana.
Ja ću s tobom nebom putujući,
svijetlit ću ti kroz uske
sokake.
Ti ćeš dragoj kroz đul-bašču
ući,
ja ću fenjer sakrit u oblake!
Pohara se s ostalima priključuje brzo. Mi smo se
bili malo povukli, kako bi mogli svi stati, te makar šaptati. Pretpostavili smo
da Poharu samog neće htjeti shvatiti, već od Fuda, ili Tita tražiti potvrdu.
Fudo je objašnjavao. Sada su razumjeli, ali još
nisu bili spremni prihvatiti sve onako kako smo nas trojica vidjeli. Umjesto toga, Mišo i Zaim se
odlučuju sami uvjeriti. Sa Sabitom i, opet Fudom.
Njihov je plan da ispod ceste
dočekaju akšam, poslije da njih četvorica izađu i pronađu put, te tek onda i
nas pozovu.
Uzalud sam objašnjavao da je to suvišno. Da je
nama najvažnije prijeći cestu, a da stijene nisu baš toliko strme da se uz njih
ne možemo izverati. Poslije, da se možemo negdje pritajiti do punog mraka.
Zatim već nekako i odbiti desno, te nastaviti uz livade...
Tu se moja priča prekinula. Njih četvorica su
ustala, ostavljajući mi da, poput i svih ostalih, samo pogled za njima držim
koliko hoću.
Nisam puno. Nisam bio toliko ljut što mi se prethodno
nije vjerovalo, koliko što se sad nisam ni saslušao. Pokušavajući da o tome što
manje mislim, odmah ponovo potražih da se pridružim Mufu i Munibu.
-
Kakve livade –
Munib mi je odmah počeo pojašnjavati neke stvari koje sam propustio – još dok
smo dolje bili, čim je na vijestima javljeno da su ovdje borbe, a mi
procijenili kako je to oko Kljuna, dogovoreno je kako to moramo izbjeći!
-
Ako je tako, to
je drugo – požurio sam prihvatiti objašnjenje – ne znam, samo, što to tako nisu
i rekli. Ja o tome nisam razmišljo. Ja sam dugo tabirio kartu, i to je što sam vidio. Savladati ove stijene, onda koristiti jednu finu udolinu, pa livadama, kud bude pogodno hvatati se Dobromanovića, obilazimo Izbišno. Nisam znao za dogovor. Mada, i sad kad kontam, ja vjerujem da ih
nisu zauzeli. Do predveče se pucnjava čula.
-
Nisu ih morali
zauzeti – Fadil Humić se trefio blizu, i slušao naš razgovor – mogli su ostati
negdje blizu, ispod položaja, ili negdje na putu kojim bi mi naišli.
-
Kao da ne mogu
biti i kuda ćemo naići – ja sam još razmišljao.
-
Ti stalno
pametuješ – sad se Tito javi, ne znam iz kojih razloga ovako ljut na mene –
stalno hoćeš da nas nekud navedeš! Nema ovdje pametovanja, do sada smo fino
prošli, zašto bi sada glupo zabrljali. Mi ne znamo šta se na Kljunima desilo,
zato ih moramo zaobići!
-
U pravu je Tito
– mada je i sam Tito u zadnjim riječima bio smireniji, Sajo je smatrao pametnim
da doda svoje razmišljanje – mi se Kljuna moramo bojati: jal od četnika, jal od
naših. Ako su ih cijeli dan napadali, šta mislite gdje su sad naši!? Svi na
položajima, i samo gledaju miče li se šta u mraku!
-
U redu je –
smatrao sam pametnim da se povučem – ja se uvijek slažem da više glava bolje misli
nego jedna. Nego mi je krivo što to nije tako i objašnjeno.
-
Nešto sad
razmišljam – javi se i Mufo – ako već moramo obići Kljuna, onda nam je najbolje
držati se iznad ceste. Ne može puno daleko biti ono skretanje za Varoš.
-
I ja sam o tome
razmišljao – Munib, i Sajo, skoro uglas podržaše Mufov prijedlog.
Uslijediće par minuta njihovog preciziranja gdje
bi se to skretanje moglo naći, koliko nam do tamo treba, koliko odatle do
Varoši, da li su tamo još naši...
Ja sam izabrao drugu opciju. Pogledom sam
potražio Zika. Koji me još jednom ohrabri, nasmija, oraspoloži. Opet je bio
izdvojen, isključen. Zavaljen ispod jednog zrelog drijenjka, čijim je plodovima
sočno sprječavao treperenje živaca. Bez razmišljanja mu se pridružih. A
očekujući da skoro pođemo, računajući kako će i putem nervoze biti, to ih počeh
i u džepove trpati.
Kad je Munib prišao, mislio sam kako su drijenci
jedini razlog.
-
Šta sad kontaš?
– zato me je iznenadio pitanjem.
-
Više ništa! Od
sada se samo držim Zika! Ovako je najpametnije. I najlakše. Stojim ovdje,
zabavljam se, mozak na ispaši... Čekam da neko kaže da pođemo.
-
I ja isto –
Munib se složi – samo, bilo bi bolje da smo odmah počeli s prebacivanjem. Jedan
po jedan. Uhar je svaki koji se uspjedne prebaciti. Svaka nam je sekunda
dragocjena. Šta ako čuju cuka, ako nam vide tragove? Ovdje smo ko u mišolovci.
-
Zato sam se i
pridružio Ziku i Laciju u branju drijenjaka. Kako je krenulo, možda još dugo
moradnemo štediti hranu. Jedino me čudi kako se Laci nimalo ne mršti dok havlja
ove drijenjke.
-
Ja samo ubijam
vrijeme – Laci je govorio kao da je ozbiljan – ne mogu više da se sikiram, ne
znam zašto ste onda vi maloprije išli.
-
Ti se nisi ni
prije sikiro, što je i pametno, a i vidi se po tome s kim si gledo biti u
društvu – najprije odgovorih Laciju, potom se okrenuh ponovo Ziku – ja sam tek
došo pameti, zato i jesam sada ovdje. I, evo, sad ću Zika pitati, šta on misli
o ovome!?
-
Nemoj, Boga ti,
ni ti, kad niko drugi ne pita – Ziko me dočeka spremno, i u svom stilu – Vidio
si da Zika niko nikad ništa nije pito. Samo znaju reći: Ziko, tegli! Nosi!
Vuci! Tegli mitraljez, idi zadnji... E, Boga mi, neće više ni tako. Sad ću im
ja dvije reći! Hajdete, ljudi, spremite se. Idemo!
Kod zadnjih rečenica je toliko digao glas, da su
ga čuli i oni u izvidnici, a time je potvrdio kako je i ljut ostao dosljedan
sebi. U nečemu je nadmašio sve nas, ovaj se put samo njegova pika!
Kako mi svi krenusmo za Zikom, prilazeći čelu, to
su ovi već iskakali na cestu. Ako su oni, ili bilo ko drugi, nešto Ziku
psovali, to su radili u sebi.
Kao i mnogo šta drugo, i ovo odmah postaje prošlost.
Osim toga, iako se nije sasvim smračilo, nama je vrijeme bilo. A Ziko je
pokazao kako u blizini nema nikog, i kako nam nije ni nužno više čekati.
Iskoračio je s puškomitreljezom četiri-pet koraka, prema Miljevini, riješen
tako ostati dok svi ostali ne izađemo.
Dok sve više ljudi nestaja ispred mene, idući
lijevo, ja se odlučih pridružiti Ziku. Tmurno je, mračno, prohladno, te mi
dođoše ponovo misli o mogućem nailasku četnika. Sjetih se i Munibovih riječi da
smo u mišolovci. Sve dok smo ispod ceste, o proboju nam nije razmišljati.
Naježih se pri pomisli da bih mogao bježati nazad!
Zato sam ushićeno zurio u pravcu Miljevine,
bojeći se da bi praga, ili neko drugo vozilo upravo moglo naići, nadajući se i
vjerujući da se to ipak neće dogoditi. Oči su mi zurile u mrak niz cestu, uši
su slušale iza leđa. Jedva sam čekao da oslabi šum koraka.
Ziko i ja istovremeno čusmo što smo htjeli čuti, i
skupa se okrenusmo. Skupa smo i vidjeli sliku
koju nismo očekivali. Umjesto da vidimo kako se ovi prije prebacuju dalje, uz
stijene, oni su trčali cestom. Nije nam to postalo najjasnije, ali osim
slijediti ih, drugo ništa nismo mogli.
Iako je u ovim trenutcima počela i sitna kiša,
odmah i mrak brže stežući, činilo nam se ovo jednako ludo kao i Zikov ribolov.
Ohrabreni prvim kapima kiše, počesmo doslućivati naše namjere. Možda su Mišo i
ostali došli na istu ideju koju je Mufo pomenuo. Međutim, koliko sam shvatio,
nije to toliko blizu da bi mogli pretrčati.
Shvatamo to brzo. Pod ovako snažnim teretom,
jedva da smo trčali prvih pedesetak metara. A dalje smo samo pokušavali trčati.
Prelazeći u maksimalno brzi hod. I sve češće pogledujući desno. Kiša stalno pomalo
pojačava, a desno - ništa. Stijene, i samo stijene.
Uzalud su se, povremeno, gdje god im se to
mogućim učinilo, ovi što su išli naprijed, pokušavali odvojiti od ceste. Metri
su ostajali iza nas, a nigdje prilike da skrenemo.
Duž kolone nervoza, poneka
psovka. Mi straga psujemo ove naprijed. Psuju i oni, i oni su vjerovali kako će
se taj nekakav put ranije ukazati. Psujemo svi zajedno, postajemo duplo mokri.
Kiša prelazi u pljusak, a iznutra se preznojavamo.
Ne znam koliko smo se mučili i borili s
Miljevskom cestom, ali sam vjerovao kako ću dugo pamtiti trenutak kad čelo
konačno skrenu. Iz dva razloga, tek ovdje se vidi kako je ružno biti na
začelju. Samo skretanje je vrlo ružno, naporno. Još ružnije čekati, i u mjestu
kisnuti.
Nije osjećaj puno bolji ni kad konačno dođe red.
Nije ovo bio nikakav put, ovuda ranije ni koze nisu išle.
Oštre stijene, usljed kiše i prilično klizave, uz
noć koja je bila u svom pravom izdanju, čine da se veoma sporo odbijamo od
ceste. Ma kako nam bilo drago i zbog kiše, i zbog mraka, jedva se s njima
borimo. Još kad se povremeno otisne po koji kamen... otisne nam se i pogled za
njim. Ne zbog njega, već da uzdahnemo što se i dalje ni malo od ceste ne
udaljismo.
Znao sam kako ovo što gazimo nije put, ali sam
morao vjerovati kako oni naprijed stalno pokušavaju nekako poći naviše. Ako nam
je i cilj pratiti cestu do Varoškog skretanja, trenutno smo joj previše blizu.
Niko nije gunđao, svima nam je bilo jasno u kakvoj smo situaciji. Ako bi naši
pogledi bili nezadovoljni svaki put kad bi lahko dobacili do ceste, morali smo
biti zadovoljni što njome niko ne prolazi. Da neko naiđe, bili bismo prelahka
meta. Posebno, sad kad je prvi put i sijevnulo. Uduplala nam se želja za
penjanjem.
To što sam pomislio da smo u ovim trenutcima
mogli biti već negdje iznad Dobromanovića, također je bilo prazno razmišljanje.
Tu smo gdje jesmo, kiša pljušti kao da ne misli prestajati, a naše su haljine
još uvijek mokrije iznutra...
I onda, kad sam se već prestao nadati, odjednom
okrenusmo naviše. I dalje je jasno da se ne radi ni o kakvom putu, već samo o
procjeni čeonih da se tuda može!
Niko ne pomišlja na odmor. Samo da odmaknemo leđa
što više od ceste.
