Ostavljena već odavno,
bez ljubavi i bez
sjaja.
Moj je život mutna
sjena,
jer mi dragog više
nema.
Tužan mi je svaki
časak,
tuga će me umoriti.
Zanavijek će ukopana
prva ljubav moja biti.
Povuć ću se u samoću,
da utjehu sebi nađem.
A utjehe ako ne bi,
oduzet ću život sebi.
/Zaim Imamović/
Ovaj se put brže složismo, i za petnaestak minuta
se nađosmo u bogomdanom udubljenju u stijenama. Osjećajući punu sigurnost od
četničkih, i metaka i eventualnih granata. Ali, i odmah vidjevši kako svi nismo
prešli s one strane.
Dvadeset devetom članu to nije padalo na pamet. Još nije
stigao ni trećinu pronađenih kostiju da porovi, a pomno je istraživao i
sadržine ostavljenih, samo navlaš sklonjenih kesa, ispražnjenih tegli,
iskorištenih dvolisnica novina, poneke prazne konzerve, pri čemu je usput
greškom zavirivao u još poneku odbačenu suvišnu haljinku, koja se nije ni
vrijedila sušiti. Bez prava da ga korimo, krivimo zbog toga. Krivica je više
naša. Ali zbog koje ni sebe nemamo koristi kriviti, popraviti se sad ne da.
Ostaje nada da zlih dvogleda nema na obližnjim stijenama.
Inače, razloga za više nervoze nema. Uvijek se
pravismo spremni na sve, a jednako uvjereni kako sve mora proći bez problema.
Tako smo se i sada prilagodili.
Ovamo smo se prebacili, potrebu za tri smo
preveli u jedno stražarsko, zapravo izvidničko mjesto, na samom izlazu s puta,
koji smo i ne toliko teško prethodno pronašli. A misli najviše usmjeravamo
približavanju pola tri, vremenu kad će Emin i Fudo otići po nanu.
-
Ovo nam je i
trebalo – Sajo Madeško najkraće, i najpreciznije podvuče naše cjelokupno
prijepodneveno ponašanje, a nakon što bi jasno da nam svima oči čežnjivo zure
put druge obale.
Bio je potpuno u pravu. Samo se tako da uporediti
naše prethodno opuštanje, došlo nakon što je sunce i ovdje zavirilo. Nije
moguće da smo svi ludi, ali kako drukčije ocijeniti one koji se nakon
višednevnog milovanja sudbine okrenu da je izazivaju. Izuzmem li Amira i Asima
Madeška, svi ostali smo po dvije-tri haljinke bili isturili na sušenje. Bio je
to prizor, zanimljiv za zabilježiti aparatom, ili kistom. Ali i takav da su ova
dvojica bili ljuti, još ljući kada je Mišo umjesto da uvaži njihovu sugestiju
isturio još jedan veš. A oni su bili u pravu, nas na vijestima nije trebalo
zanimati ništa drugo do ona napomena da četnici znaju kuda se izvlačimo, pa im
ne bi trebalo biti mrsko malo i gledati uz Bistricu. Najmanje je nekoliko
mjesta s kojeg se svo ono šarenilo moglo vidjeti.
Tako je djestvo prage, i puškaranje u prvi mah
dovedeno u vezu s tim. Zbog toga mi i jesmo sada na ovoj strani, i ovako
stiješnjeni u ovom usjeku. Ako smo se prethodno junačili svojom ludošću, sada
joj se smijemo. Tačno je da nas sada ne mogu ni odakle vidjeti, još tačnije da
smo u bezizlaznom položaju ukoliko su to ranije učinili. Ne bi ih trebalo više
od desetak, da se smjenjuju čekajući da im se predamo. A kao nikad ne želimo
razmišljati o proboju, ukoliko bi odavde krenuli ne bi nas mnogo uspjelo.
Jedno je dobro, iako se ostali smjenjujemo, Amir
i Asim su stalno u izviđanju, pa barem niko ne paniči. Smijemo se svojoj
ludosti, zavidimo cuku, čekamo.
Neko je našao način da svoje čekanje lakše
podnese. A da nas natjera da pomislimo kako smo se bez ikakvog razloga pojačali
oprezom. Samo zato što se o Ziku radilo, niko se nije čudio!
Otkrio je svoju tajnu. Koja je pomalo
ljutila nas koji smo ga sažaljevali, pomagali u nošenju redenika i municije za
njegovog garonju. Tačno je da je njegov ranac bio najteži, ali u njemu nije
bilo toliko i refuzne municije. Dobar dio, a najviše težine, zauzela su dva
kompletna pribora za pecanje! Samo nas sad čudi i kako je dovde izdržao. Biće
da je na onoj strani strahovao zbog naših prijekora, a da je s ovih stijena
primijetio kako se par riba praćaka. Njegove su procjene da smo sasvim dobro
zaklonjeni, lahko je našao pogodan kamen, i zabacio.
Svi smo znali da je najluđi, tek shvatamo da ga
još i nedovoljno poznajemo!
Dok su među nama tiho strujala negodovanja,
traženja od Miša da pokuša na njeg uticati, on je već izvlačio prvu ribu.
Solidan komad, svakako veći od mogućnosti da će nas poslušati. Jedino što sam
ja mogao jeste da se prisjetim njegovog poređenja s drugim našim članom koji se
trenutno također ponaša u neskladu s našim položajem. Osim toga, još mogu da,
poput ostalih, jače stežem pušku.
I razmišljam o dobroj strani ove Zikove ludosti.
Jednako sam uvjeren kako ćemo uspjeti, a kad je tako, ništa ljepše neću ni moći
u dnevniku zabilježiti. Dok su četnici onako na vijestima lagali, u skladu s
tim lažima patrolirali pragom, hrabreći sebe, a ne prepadajući nas, puškarali
uprazno, samo slučajno preko naših glava, mi smo im prkosili cijeli dan.
Bistricu smo, ranijih dana, više puta prelazili, ali nikad dosad nismo na njoj
predanili. Najprije se tako komotno osjećali da smo sušili veš na jednoj njenoj
obali, a pred polazak, na drugoj prkosili još jače, loveći ribu!
Ne razmišljam
kako će reagovati onaj ko bude nekad čitao moj dnevnik, ali neću propustiti da
zabilježim i kako se Ziko nije smirio dok nije tri ribe ulovio. A možda bi i
još, ali je znao da mu niko neće pomoći nositi, a štap koji je usjekao za
njihovo nošenje, teško bi više podnio!
Kad je konačno ponovo spakovao svoje štapove,
Emin i Fudo su već bili otišli po nanu, dok je posljednja grupa izvidničara
potvrdila kako su se borbe u pravcu Kljuna još pojačale, kao i da je praga
trenutno zaustavljena negdje iznad nas. Te posljednje vijesti su pokrenule
ponovno pominjanje cuka, Zika, te Emina i Fuda. I naše oči stalno držale u
pravcu odakle se ova dvojica trebaju vratiti.
Bavili su se duže od očekivanog. Nismo strahovali
za njihovu sudbinu, ali smo sve više gubili nadu da nana nije ostala dosljedna.
Skoro se i mrak počeo primicati, kad smo ih konačno ugledali. Same!
Već ranije smo obaviješteni da se i praga
povukla, pa smo mirno pratili kako prelaze rijeku. Saslušali smo ih, iako već
znajući šta će nam reći. Nanu nisu pronašli, tražili su je, nekoliko puta
navraćajući na mjesto gdje su se bili dogovorili. Na kraju su se odlučili
vratiti, prethodno joj ostavivši malo vode i hrane, koje su iznijeli sluteći
šta je nana odlučila.
Dok je većini važnije bilo što se noć polahko
spušta, ja se nisam mogao smiriti, sad već teže praštajući Mišu što je mene
jutros odvojio od brige za nanu. Nisam mogao garantovati da bih je ja uspio
ubijediti, niti sada pronaći, ali sam tražio da svi skupa priznamo veliku
grešku.
Govorio sam kako je nana bitna, jednako kao i mi, bez obzira što je
svakako bila pri kraju života, trebala je živjeti bar do svoga svjedočenja.
Tumačio sam kako je to bila namjera sudbine, da ju je i poštedila zbog tog
svjedočenja, da je i nas zbog toga baš ovuda i u ovo vrijeme navela, a da ono
što smo mi jutros uradili nije samo njena volja, već prije svega naš nemar.
Također, unaprijed ne krivivši samo Fuda i Žita, objašnjavao sam kako mi je
teško prihvatiti da se nana, u onakvom stanju, toliko daleko mogla udaljiti. Na
tome sam gradio i svoj plan, prvo napominjući kako nismo sasvim zakasnili, kako
još imamo vremena. Tražio sam da mi se dopusti da, s još jednim, ako takav se
javi, te s cukom, još jednom pokušam.
Kod većine nisam naišao na puno razumijevanje,
ipak se Pohara javio da će ići sa mnom, a Mišo nam je dao pola sata, najviše
četrdeset pet minuta. Kad odbijemo vrijeme potrebno da izađemo gore i vratimo
se, za traženje nam nije ostajalo mnogo. Nije ga bilo ni za gubljenje.
Odmah smo se Pohara i ja prebacili na drugu
stranu. Gdje se ispriječilo jedino s čime nisam računao. Cuko je davno završio
s nama, od jutros riješen da odbija daljnju poslušnost. Niti smo ga mogli
privoliti, niti vrijeme pobijediti, a u Fuda i Žita više nisam smio sumnjati.
Ako se sami vratimo u prokres, bez cuka, proći ćemo kao i oni prethodno.
Hiljade je žbunova, nana mala, i sigurno ne u jednom od prvih...
S obzirom da je Pohara već znao kako mi
je plan nanu naći uz pomoć cuka, to mu nisam sada riječima morao pojašnjavati
da i ja odustajem. Vraćamo se.
Naš povratak preko Bistrice se poklopio s novim
djejstvovanjem četničke prage i pušaka, shodno noći koja se sve brže primicala,
nama se čineći dosad najjačim. Dočekani smo riječima pojedinaca kako je ovo
puškaranje bilo usmjereno, tačnije da smo primijećeni. Takve ubjeđivati bi bilo
glupo, objašnjavati kako su već jednom isto pričali, lakše je trpiti i glumiti krivicu. Ionako smo svi u istoj situaciji.
Znam da dok se praga čuje, nama nije micati. Pa
opet mi se čini kako bih najrađe odmah krenuo. Samo da više ne mislim na ono
što nije bilo! Što mislim da je trebalo, moglo i moralo. Najmanje sam krivio
nanu, cuka malo više, također i Fuda i Emina. Sebe najviše!
Molim Boga da nam oprosti. Za Trebovu hoće, za
nanu nisam siguran. Ako ništa, jutros sam se mogao pobuniti. Ili zamoliti Fuda
ili Emina da se zamijenimo. Nisam morao među prvima trčati Bistrici, nisam se od nane
trebao odvajati!
Dok se nebo oblaka, vještačkim mrakom pokrivajući
i drugu obalu, ne mogu a još jednom ne sagledati sve što ovdje ostavismo. Samo
to je teže od nane, a još triput smo lakši u odnosu na Sniježnicu. Kontam,
mogla je u bilo koji ruksak stati. Pogled pružim i do Zika, on će sam pride tri
ribe da nosi...
Stade i praga. Nismo sigurni, ipak vjerujemo da
se sasvim udaljila. Lijepo je jedino slušati Bistricu. Dok nju slušam kontam
kako su mi prethodne misli i hrlile samo zbog iščekivanja. I da ću, možda,
uskoro i o nani razmišljati kao i o Trebovoj.
Sada mi je o mraku kojemu se vakat primiče. Njega
i čekamo.
Odlučeno je da najprije pojačamo izviđanje. Jedva
dočekah da se javim, i priključim još četvorici odabranih. Fudo, Žito, Pohara, Munib
i ja krećemo smijeniti Ševka i Amira Pendeka. Koristim priliku da još jednom
bacim pogled ka cuku, te putu na drugoj strani. Znam da je naše izviđanje
završno, da ćemo poslije krenuti dalje, nastavljati prestajati razmišljati o
svemu što ostavljamo...
Želio sam ići prvi, ali sam pustio Fuda. Straha
nije bilo, ali se nervoza vraća. Zbog trenutka koji se bliži. A koja je još
povećana činjenicom gdje je Mišo postavio izvidnicu. Nisam očekivao da je tako
blizu ceste.
Skoro smo se puzeći privukli, i jedva smijenili. Ne znam koliko je
to u redu, ali mi je prva pomisao bila da mi je drago što nećemo dugo biti tu.
Ne mili mi se razmišljati ni kako su svi prethodnici izdržavali. Udaljeni ne
više od pet metara od ceste, više prikriveni nego skriveni, morali su sve
vrijeme voditi računa i kako dišu. Također mi glavom prođe kako nam je ovakvo
izviđanje bilo više opasnost nego obezbjeđenje. Da je četnička praga stala tačno
tu, da se neki četnik odlučio prošetati...
Sad, nije više tako strašno. Praga se povukla,
najavljujući vrijeme o kojemu je nana govorila, u kojem je više četnike strah
ovuda patrolirati, nego što će biti nas - proći!
A prestalo je pucati i oko Kljuna. Sve u svemu,
tišina koja prija. I izaziva!
-
Hajdemo na
cestu! – već nakon pet minuta, Fudo me odgurnu.
-
Misliš!? – malo
me zbunio.
-
Ja ću s Učom –
čujem Žita, kako se bratski nudi odmijeniti mlađeg brata.
Nije bilo vremena za odgovor, niti za druge
ponude. Fudo je već istrčavao na cestu, a ja ga pratio. Još nam se samo Munib
stigao priključiti. Ni za strah nije bilo vremena, ali uzbuđenja svakako nije
manjkalo. Koje je bilo na vrhuncu kad smo iskoračili.
Dočekali su nas tragovi blatnjavih guma
transportera-prage. Trenutak da pomislimo kako još postoji mogućnost da kojiput
naiđe. Na cesti se vidjelo bolje nego dolje u stjenama i u usjeku. Akšam se
ovdje tek spremao.
Za pet sekundi, koliko smo se zadržali, još smo
nešto stigli primijetiti. Pred nama, s druge strane ceste, cijelom se širinom
nastavljaju stijene. Negdje blizu mora biti put, ali već znamo kako ga lahko
neće biti pronaći, ako ostanemo pri tome da čekamo puni mrak.
To smo smatrali najvažnijim zapažanjem, s kojim
smo odmah požurili upoznati ostale. I oni se brzo složiše kako je to mudar
prijedlog.
I dok se Pohara vraćao pokrenuti Miša s glavninom, mene čudna jeza
napade. U ovoj jezi nema više ničeg što je bilo, tu je samo ono što slijedi. Tu
su uzbuđenje, i posljednji talas straha.
Posljednji talas straha, nadam se. A istinu znam,
nije nam više čekati.
Bistrica,
sa svojim kamenjem i šibljem
