29 - Iz pravca Kljuna čuju se borbe

Koliko je Pr'jedor-polje,

dugo široko,

još je ljepša Pr'jedorčanka,

mlada djevojka.

Otud ide mlado momče,

tanko, visoko,

sablju paše, konja jaše,

ide po dragu.

„Prođi me se, mlado momče,

ja sam nesretna,

široko je Pr'jedor-polje,

umorićeš se,

duboka je Sana voda,

utopićeš se!“

Sudbina je, zaista, nevjerovatna.

Ako su nanine riječi tačne, a ni najmanje razloga nemamo da sumnjamo, onda nam nije žaliti što noć provedosmo žedni. Razmišljajući o tome, podnesoh to lakše. I sve više vjerovah u sudbinu.

Dugo se držimo zajedno. Pokušavamo sve odluke tako i donositi. Čuti sva mišljenja, slušati većinu. Bez obzira što nisam siguran kako je većina uvijek bila u pravu, znam da ja nisam. Ako smo i griješili, na Trebovoj recimo, možda nas je sudbina tjerala. Za naše dobro.

Spavati nisam mogao. Oči sam nekoliko puta zatvorio, ali sam uvijek gledao Bistricu ispred sebe. Na njen smo huk navikli, pa sam bježao gledati prema nani. Da shvatim još jednom kako nemam pravo žaliti što trpim žeđ.

A i budan i spreman sam dočekao dolazak sabaha. Kao i svi ostali, u par sekundi sam bio na nogama. Pomažući Fudu i Žitu da podignemo nanu. Prvi dobar znak, i ona je djelovala čilija.

Povela nas je nana ivici, odmah ispod mjesta gdje je nas četvero noćilo. Mi smo i prvi pogledali kroz pojas koji je iz šikare prelazio u rijetku šumu. Nisam očekivao, ali ni vrisnuo od sreće. Stekao sam utisak da je nana još noćas tačno znala, ali iz nekih razloga nije nam htjela reći. Put o kojem je govorila, bio nam je ispod nogu. Nazirao se jasno, a zavaravao nas je jer nije direktno polazio. Očito su svi koji su ga koristili, a vidljivi su tragovi većeg broja, iz šume se spuštali u širokom pojasu. Tek su se stotinjak metara niže skupljali, i pravili put.

Ja sam bio siguran kako je to to, ali je Mišo, za svaki slučaj, htio provjeriti. Tražeći, da nas nekoliko provjeri.

Nije moglo bez mene. Čak sam jurio sasvim naprijed, ne razmišljajući ko je sve još pošao.

Zaustavio sam se tek nakon petstotinjak metara, kad se put sasvim stopio u jedan, tvrd i dobro utaban, ali i kada se Bistrica svom svojom širinom otkrila.

Ne toliko iz straha, koliko iz poštovanja, čučeći iščekujem ostale. Prvi do mene dolazi Sabit, i rukom mi dade znak da idem još malo naprijed. Shvatih ga, poslati smo da se tačno uvjerimo da je ovo put do gaza, a ne samo do Bistrice.

Samo malo niže, i u to smo mogli biti sigurni. Svih šest se odmah složismo, te Bonza vratismo po ostale.

Oči su me boljele, od otvaranja i zatvaranja. Vrat još više, od stalnog okretanja. Bistrica lijepa kao nikad, bučna i mokra, a Bonza s ostalima još nema.

U mozak mi je dolazilo da prestanem čekati, da se sjurim, napijem vode, pa, ako ih još ne bude, da se vratim. Nekako, ipak, uspijevam stezati mozak, znajući kako ni ostali nisu manje nestrpljivi, ona ih lokva nije mogla napiti.

Vjerovatno da nije prošlo vremena koliko se meni učinilo, ali sam se jedva uzdržao da Bonza ne upitam zbog čega su se zadržali.

-          Nana je ostala – Pohara je, kao da mi je misli pogađao, objasnio razloge – rekla je da se spustimo skroz do rijeke, uvjerimo da je gaz tu, pa se onda po nju vratimo. Ako se potrefi da nije pravi put, da se ona previše ne iscrpljuje.

Bio sam zaustio da negodujem zbog toga, jer je Bonzu moralo biti jasno da dileme nema, Bistrica je široka jedino mogla biti na gazovima, ali bih time samo odgodio trenutak koji toliko čekam, zbog kojeg sam griješio, rizikovao i druge navodio.

Sad mi je najbitnije sići dolje, napiti se vode. Ugasiti dosadnu i mučnu žeđ. Koja mi teškoi  dozvoljava da o čemu drugom razmišljam. Podsvjest mi zna kako ovaj nanin izbor znači da izvjesno nećemo preko ceste prije noći, ali ni o tome ne mogu razmišljati žedan. Podsvjest se ne da, govori mi kako nije pametno da ja idem prvi...

Propuštam Miša i Zaima, koji će znati dovoljno sporo i oprezno ići, kako bismo se neprimjetno spustili. Nisam ih požurivao, ali sam provirivao. Divio se širini Bistrice, njenoj bistrini, i nadasve mirnoći. Sama nas zove da joj slobodno priđemo, pomilujemo, probamo.

A, tek kad priđosmo! Kako se samo razljeva, huči, odbija od kamenje. Od kamenje, koje nam govori da ćemo je možda moći prijeći i bez sazuvanja čizama. Ali, prvo da se napijemo!

Jedan po jedan, brzo i žedno, i odmah se sklanjamo u jedan priobalni prokres. Trebamo se privići, mi na nju, ona na nas. Biće vremena i da čuturice i flaše napunimo.

Sad nam je još, bolje, preciznije vidjeti gdje smo. Ne vidimo na drugoj strani put sličan ovom kojim smo sišli. Važno je da znamo da ima, već ćemo ga naći. Važna je i jedna druga zajednička osobina njenih obala - s obje strane se dižu stijene. Zapravo je, na ovome dijelu, ovo i jedini usjek do rijeke s ove strane, što pojašnjava kako nam je noćas bilo teško naći prilaz.

Uglavnom, osjećaju sigurnosti se brzo predajemo. Prilične, s obzirom da smo proteklih dana navikli da se štošta naglo i neočekivano mijenja. Za sada, uvijek na pozitivno. Biti u ovakvoj udolini, znati da je neprijatelj, ili da može biti iznad, sve je samo ne siguran položaj. Ipak, vjerujemo u sreću koja nas je do sada pratila.

S takvim raspoloženjem se nastojimo i organizovati. Mišo već pravi raspored i plan obezbjeđenja. Ne osjećamo potrebu da se opterećujemo, ali znamo da nije pametno ni da se previše opuštamo. Na tri mjesta isturamo po dvojicu, po sat vremena, ukupno četiri smjene. Preostala četvorica su pošteđena, odnosno određena za druge zadatke. Fudo i Emin su zaduženi da svedu nanu, dok su Ziko i Senad Madeško, kao dvojica najiscrpljenijih, puškomitraljezaca, bili kao neka rezerva. Ako bude šta trebalo posebno izvidjeti, patrolirati.

Niko nije komentarisao, pa ni ja. Jest mi bilo žao što nisam i dalje uz nanu, ali mi je svakako bilo drago što će se Mufo opet osjetiti vojnikom. Bez puške, ali s očima koje mogu osmatrati. Pomislih kako je neko stigao prigovoriti Mišu zbog dosadašnjeg ponašanja Faruka, odnosno njegove jedine brige oko Mufa. Nije se protivio, izabrao im je odmah prvu smjenu.

I ja sam. Kako bih već nakon sat, opet bio s njima. Nije mi smetalo što mi je za partnera dat Ejub Vejo, sigurno jedan od najtiših i najneprimjetnijih. Sjetih se kako sam i ja na sličan način po Zamrštenu pravio rasporede.

Prethodno sam, samo, morao još jednom poljubiti Bistricu. Ovaj sam put pio pohlepno, potpuno zaboravljajući kako sam učen u bivšoj vojsci. Usne, uvijek, treba prvo nakvasiti, grlo izaprati, da bi voda koja se poslije unese... ali, sjetih se toga kad mi je već počelo bućkati u stomaku. Sva je sreća što već znam da nam odavde nije prije mraka. Ne znam ni kako bih se od Bistrice odvojio, a kamoli kako bih ovakav durao. Ovako, dan je dug, doći ću sebi...

                        ***

Odluka se sama donijela. Što smo od nane čuli, što ovdje trenutno osjećamo, što znamo ili slutimo da nas čeka nakon što prijeđemo rijeku i cestu, sve ide u prilog tome. Potreban nam je i odmor, a noći su i predoređene za prelaske najopasnijih dionica. Trebamo mirno sačekati tu noć, stražare smo isturili, smjenjivat ćemo se.

Prvi sat je brzo prošao. Ni blizu ni daleko se nije ništa čulo, sem što su se Fudo i Žito vratili bez nane. Odbila je s njima poći.

Kako je rekla, vrlo je vjerovatno da ćemo prolaz morati izvesti probojem, pa bi nam ona samo mogla biti smetnja. Dugo su je uvjeravali kako ni mi nećemo prije mraka, i kako ćemo svakako gledati da bez susreta s četnicima prođemo, da nam nije ni smetnja ni teret, jer smo ovih dana svakako, jedući, rasteretili rančeve, te je bez problema možemo nositi. Na kraju je, jedino, pristala da ih sačeka gore, da po nju dođu oko tri, na dogovoreno mjesto, kad budemo sigurni da četnika nema. Odnosno, kad ona bude sigurna da nam neće biti teret.

Još, i sunce je odlučilo danas konačno pogledati na nas. Istina, dok se u ovu kotlinu spusti, biće blizu i podne, ali će nam svaki minut dobro doći. Već smo svi počeli vaditi haljine koje smo presvlačili i mokre trpali u rančeve. Da se luftiraju, a poslije ih i osušimo.

Naravno, Bistricu želimo iskoristiti za sve što možemo. Jeli smo često usput, ali smjeće, kao tragove, rijetko ostavljali. Sad je prilka da se svega sličnog riješimo. Osim toga, meso posljednje kuhano, već se stalo kvariti, pa se njega prvo, i potpuno rješavamo. Čemu se, dakako, najviše obradovao naš specijalni član, zadnji koji nam se priključio. Neko se dosjeti da odmah zaključi kako tek na vidjelo izlazi zbog čega nam se i pridružio, i ovako vjeran bio.

U međuvremenu, dolaze i prve vijesti od osmatrača. Koje nas samo trenutno ne trebaju brinuti. Iz pravca otprilike Kljuna, čuju se pješadijske borbe. Od sporadične ih pucnjave već jasno razlikujemo. Ipak, dok smo god prikovani uz Bistricu, o tome nam nije toliko razmišljati. Kasno je da bilo šta drugo poduzimamo, mada se javljaju prvi znaci nervoze, kod pojedinaca izraženi raznim komentarima, ali bez mogućeg pametnijeg prijedloga. Do daljnjeg nam je biti tu gdje smo.

A u podne, malo pošto nas je sunce posjetilo, bez obzira što se borbe oko Kljuna i dalje čuju, prisutna nervoza se ponovo kod svih pretvara u osjećaj da se to nas toliko ne tiče, pa još jednom koristimo Bistricu. Ovaj put nam služi svojom, sad već punom bučnošću. Tito je prvi put mogao tranzistor odviti do kraja. Da mu niko od nas ne prigovori, a i da svi čujemo. Naravno, slušamo srpski dnevnik.

Kad se javio spiker s našeg ratišta, shvatismo kako nikako nismo slučajno baš danas i baš ovdje. Najprije ćemo se nasmijati njihovim lažima, za koje smo znali da nas ne trebaju brinuti. Govorili su o završnim operacijama na i oko Zelengore. Pri čemu su istakli kako čiste teren, odnosno ustaške džepove, kako to taj spiker nazva.

Pažljivo slušamo cifre koje pominju. Svoje su gubitke razumljivo prikrivali, a danas pričaju o stotinama pobijenih „Alijinih bojovnika“, te nekoliko onih koji su se kao predali. Možda bismo bar dijelom povjerovali u te laži, da nisu spomenuli, samo imena onih za koje smo i mi znali da su doista poginuli.

Tu smo smijeh zamijenili više bijesom. Kao prvo, Sejo Prazina je spomenut kao komandant bataljona, što nije laž u odnosu da su ga oni ubili. I Ahmet Liković je spomenut kao jedan od komandira, dok su za Azema Barlova „znali“ da je predvodio jednu jaku diverzantsku jedinicu, okvalifikovanu kao zloglasnu, koja je posljednjih dana terorisala srpske civile. Laž koja posebno boli, i koja iz bijesa prelazi u još jaču našu odlučnost. Karakter Azema i njegove borbe je najstrašnije povrijeđen. Teška je sama činjenica da je poginuo, ali sve nas koji smo ga poznavali i ovo mnogo boli!

To što Crnog nisu spomenuli kazuje kako, po svemu sudeći, do Sniježnice još nisu ni stigli. Osim, ako imaju neke razloge da to kriju. Opet, sve skupa nam daje dovoljno nade da sem ove četvorice više niko od naših nije ni poginuo. Bar, za vrijeme borbi.

Na jedan dio njihovog izvještaja posebno nismo mogli ostati ravnodušni. Ističu kako su prozreli naše namjere, a koje jesu da se prebacimo i spojimo sa snagama na Grepku. Smiješno je izvještavanje kako su to prozreli na vrijeme, i kako nam to neće omogućiti. Podrazumijevalo se, valjda, da su blokirali Mladi gaj. Ali i, pošto se naša glavnina davno prebacila. Zato je još smješnija najava njihovog spikera kako će svi ti naši pokušaji završavati tragično. Pojedince je to i nerviralo, jer se osjećamo - kako oni nemaju hrabrosti ni pred nas tridesetak da se ispriječe. Slatka nervoza, pošto to nama ide u prilog.

Kao što nam završne riječi njihovog spikera nikako ne idu! Pomenuo je kako su naše snage s Grepka od jutros u velikoj ofanzivi, kao podrška upravo snagama koje se sa Zelengore povlače. Kao što smo znali da su se naši već povukli, tako smo i zaključili da je to samo novinski rječnik za ofanzivu koju četnici vode!

Signal, da i u tom smjeru učinimo nešto konkretno. Već duže vremena smo na drugoj strani gledali usjek nalik pećini, dovoljan i komotan da nas sve prikrije, sve do pada mraka. Samo je bilo teško većinu pridobiti, u ovom je prokresu bilo ljepše. Čuli smo srpske vijesti, još uvijek slušamo borbe oko Kljuna, ali to još nije dovoljno da se odlučimo. Ko zna i da li bi, da upravo kad smo ponovo diskutovali o ovom prijedlogu, praga koju je i nana pominjala, iako sa polujasnim zakašnjenjem, počela je s djejstvom. Nama se činilo kako se mješaju i puščani pucnji, a sve preko naših glava.

                              Jeleč je ranije spaljen