Svakog dana pjesma se
čuje,
iz male cvjetne
avlije.
Ko da neko jade
liječi,
bol odjekuje.
Kada sam jutros prošao
tuda,
pitam ko u njoj
stanuje.
U toj kući Ehlimana
za dragim tuguje.
Zbog ove njene žalosti,
prolaze dani radosti.
Sada se više ne čuje
Ehlimanin glas.
Ehlimana, Ehlimana!
Bješe jedan zidar
mladi, 4/5. oktobar 1992.
u tuđe ode krajeve.
I dok drugima dvore
gradi
ona samuje.
Od dragana pisma čeka,
sama sa sobom druguje.
Dan za danom ona se
nada,
jer mu vjeruje.
Zbog ove njene žalosti,
prolaze dani radosti.
Sada se više ne čuje
Ehlimanin glas.
Pjevaj, lijepa Ehlimano,
pjevaj o tužnoj
sudbini.
Svi ćemo stati, svi
ćemo pjesme tvoje slušati.
Ehlimana, Ehlimana!
Moglo je proći i pola sata kada smo konačno
stigli. Mada, nikako se nismo udaljili više od sto pedeset metara.
-
Jesi li sama? –
Fudo, odmah, nastavlja razgovor.
-
Sama.
-
Od kad si ovdje?
-
Ovuda sam...
sinko... jedanesti dan.
Dok se nana odmara i priprema za sljedeća pitanja,
a kako joj se raspoloženje vidno popravlja, razmišljasmo o zadnjem što nam
reče. Ovih se deset dana teško poklapa s vremenom kad je naša vojska prošla,
jer znamo da ljudi u ovakvim situacijama dane precizno broje. Iako je bilo više
nego jasno da je u pravu. Njenih najviše tridesetak kilograma to potvrđuju, ne
iscrpljuje se čovjek brže.
Misleći o tome, skoro nesvjesno joj se skroz
primakoh licu. Da se naježim četvrti, vjerovatno i posljednji put. Poslije
ovoga, ništa me više neće začuditi. Niti ću sličan šok kada ponovo doživjeti!
Trznuh se, te skupih snagu da je još jednom
pogledam. Nije mi se učinilo. Još pod šokom, oči mi se same zatvoriše. Polahko
ih otvorih, i po treći put vidjeh istu sliku. Staračko, uplašeno, iznemoglo
lice je imalo još tragova svega kroz šta je prošlo.
Povraćajući se od šoka, shvatam kako sam jedini
koji to do sada primijetih. Odgurnuh Fuda, koji je upravo nastavljao razgovor.
Vidjevši što sam i ja, zastao je u pola pitanja. Koje je odmah završio,
vjerujući kako ni nana nije svjesna svoga stanja. A pitao ju je kako je
dospjela ovdje.
Dok je ona kretala sa svojom pričom, Fudo se
sjetio da Mišu došapne ono što smo vidjeli, kako bi to ostalima prenio, uz
upozorenje da se pred nanom ne izreknu!
Nana se trudila da nam što više toga kaže, boreći
se prvenstveno sa svojom iznemoglošću, i bez vremena i želje da se bavi
vlastitim izgledom!
A nama je najveća sreća što je mrak. Lakše je
podnijeti sliku za koju smo ranije samo slušali da se nekad mogla dogoditi,
uvijek ne vjerujući onom ko nam je to pričao.
Nanina usta
nisu bila na svom prirodnom mjestu! Izokrenula su se, kako je ova pojava
opisivana u tim pričama. Ne baš za devedeset stepeni, ali više nego potrebno za
šokove koje stvara onom ko gleda.
Vijest se širi kolonom, neki se prikradaju da
vide, drugi to izbjegavaju, a svi sve teže uspijevamo pratiti naninu priču, ma
kako je bila zanimljiva. Sažaljenje, nevjerica, zgroženost, prisebnost, muka i
desetine drugih vidova raspoloženja jednostvano se smjenjuju na nama. Grabimo
ona koja nam pružaju mogućnost da hvatamo dijelove, i da na kraju dođemo do
jasne, ako ne sasvim cjelovite priče. U čemu nam je i pomagalo i odmagalo njeno
stalno uzimanje vremena potrebnog za nastavak tužne i potresne priče.
Od porodice je Nikšić. Iz sela Poljica. Sela koje
je tek nedavno, prije desetak dana pogorjelo. Kada se u njemu zateklo tek deset
gariba, kako sama nana nazva najstarije mještane. Teško pokretni su bili,
iznemogli, zbog čega se i nisu uključili u Bešovićeve konvoje izvlačenja
civila. Riješeni da, ako bude suđeno, i umru u rodnome selu.
To se i desilo. Četnici, u jeku svoje ofanzive na
Trebovu, nisu mirovali ni ovdje. Ne mogavši tamo proći, okomili su se na
rijetka ne zaštićena sela, a koja već ranije nisu zapalili. Poljica su zauzeli
bez otpora, zvjerski se trudeći da tom prilkom nikog ne poštede.
Nana je jedini svjedok toga što se u njemu
desilo. Sve je vidjela, skrivena u jednoj šumici povrh. Tačno je znala kako joj
je koji komšija stradao. Neke je direktno gledala, neke našla u toku noći, kada je obišla tijela.
Poimenice nam ih je pobrajala, razdvajajući po načinu umiranja. Jedni su
zaklani, drugi živi zapaljeni, a treći umoreni premlaćivanjem. Nagledala se
strašnih prizora, a sama je podsjećala kako joj je posebno teško palo što nikog
od naših vojnika nije bilo, koji su trebali doći vidjeti šta se to dogodilo, i
pomoći u kakvom-takvom sahranjivanju. Sama nije mogla više, sem svog supruga.
Te da zapamti tačna mjesta svakog stradalog, posebno najstarijeg bračnog para,
koji je u svojoj štali zapaljen. Kako reče, čula je da im nisu htjeli ispuniti
ni želju da u kući izgore, jer kao nisu imali vremena čekati, a štala brže
gori.
Spomenula je i imena krvoloka, uglavnom su joj
bili poznati, iz susjednih zaselaka.
Bilo mi je žao što se nemah snage odmah zaroviti
u ranac, i doći do dnevnika, te izravno bilježiti cijelo svjedočenje. Obećao
sam to učiniti sutra prvom prilikom, do kada ću pokušati upamtiti što više. Za
svaki slučaj, mada sam ja već uvjeren kako je nećemo ostaviti, i da će ona
svoju priču još puno puta ispričati.
Zasluživala je toliko najmanje. Najviše me
dojmila njena želja da nam priča. Kao da je iz svake jasno izgovorene riječi
izvlačila potrebnu snagu za sljedeću. Nije gubila razboritost, a i brzo se
oslobađala posljednih ostataka svoga straha. Prešla je brzo preko svoje teške
sudbine, zadržavajući se na najvažnijim detaljima. A koliko je hrabra, dokazala
je i činjenicom kako je, odmah poslije, sišla upravo u ovo šipražje.
Tu ide i nastavak njene priče. Samo par dana
poslije, počelo je tutnjanje ovuda. Znala je da se naša vojska povlači, ali im
se nije htjela priključivati. Nije nikom htjela biti teret!
Posebno u situaciji kad se povlačila glavnina
snaga, u kojoj je bilo i najviše nesuglasica.
Međutim, mi nismo prva zasebna grupa koja je
naišla na nju. Prije tri dana, naišla je jedna manja, grupa Jelečaka.
Predvodili su je neki Kavazić i Merina, koje je ona odlično poznavala, iako ih
je oslovila po očevima. U svakom slučaju, vjerovala im je. Previše!
Mi to shvatamo. Jer su joj baš oni, te noći,
izrekli najveću i najružniju moguću laž. Koju ona nije tako doživjela, samo zbog
svog povjerenja prema njima. Zbog čega i sada čeka, i još se nada da će naići
taj neki, posljednji i posebni konvoj, opskrbljen i konjima, baš za potrebe
ovakvih kao što je ona. Ne znamo u kakvom je stanju ona te noći bila, koliko je
Kavaziću, ili Merini teško bilo da je uzme na teret, ali znamo da ne postoji
konvoj, na koji je prvo bila i pomislila kad je nas čula. Nesvjesno, ali tužno
joj zvuči glas dok o ovome govori, odajući kako ju je cuko prepao upravo kad
nam se primicala.
Svoju priču završava onim što će nam pojasniti
njen trenutni izgled. Ovdje je došla s nešto hrane i vode. Dok je tvrdog i
uplišanog hljeba imala još, uglavnom u mrvicama, kao i par grumenčića sira, to
je bez vode ostala vrlo brzo. Može biti da nekih sedam dana nije ni kap popila.
Do preksinoć! Našla je onu lokvu, zbog čega se i preselila u njenu blizinu.
Naglo se napila, i...
Mi smo se došaptavali. Dogovorili, da učinimo sve
da je pridobijemo. Za šta nam treba još naklonosti, pa se Fudo dosjeća da
nekako, izokola, „raskrinkamo“ Kavazića i Merinu.
-
Gdje je sada taj
Kavazić?
-
Prešo je on
Bistricu, otišo našima...
-
Gdje je prešo?
Kako si ga srela?
-
Ovdje dolje ima
gaz... Zar vi niste krenuli prema njemu!?
Sagledasmo se. Hem je pridobijamo, hem smo blizu.
Sabit je već ranije nudio hranom, a sada je zamoljava. Uvjerava kako se malo
odmorila i kako će moći nešto i pojesti, najlaganije hrane koju joj možemo dati.
Odrezujemo najtanje moguće kriščice hljeba, mažemo ih kajmakom. I, zakrećemo glavu
da ne gledamo...
Ja koristim priliku da predložim kako bi nam bilo
pametno iskoristiti malo preostale noći, i uz naninu pomoć odmah krenuti u
potragu za gazom. Iznenađen sam pristajanjem ostalih, ali i negodovanjem nane.
Ona je predlagala da sačekamo svitanje.
Na kraju, nekako i nju ubjeđujemo. Već je
povratila i prilično snage, pa je meni i Fudu lakše da sad njome vladamo.
Ja sam se ponovo ushićeno osjećao. Ne želivši ni
pomisliti da se još jednom može desiti da ne uspjednemo. Posebno, kad nas je
dovela do kose, s koje bi se put trebao spuštati.
Ona nije htjela s nama. Počela je moliti da je
ostavimo, da će radije sačekati konvoj nego nama biti na teretu. Bistrica je
hučala, potpuno nadglašavajući suze, kojima mnogi ne mogasmo odolijevati.
Toliko, da se brzo dogovorismo kako je nećemo ni pitati. Jedni ostaju uz nju,
svi ostali se rastrkavamo kosom.
Brzo se umaramo. Kud god krenemo naniže, nakon
par se metara moramo ustavljati. Jedva, a još jedvije uspuzavati naviše. Ja sam
nekoliko puta pokušao, svaki put mi se na početku činilo da se do vode mogu
sjuriti i bez puta. Činilo...
Vraćamo se, i odmaramo. Opet pokušavamo, opet
vraćamo, i opet odmaramo. Nekoliko puta, dok ne odlučujemo još jednom čuti
nanu.
-
Tu je on negdje,
u ovih sto-dvjesta metara. Ali, sad je teško nabasati na njeg. Kažem vam,
sačekajte sabah. Malo odmorite, odspavajte.
-
Gdje? – pitamo.
-
Pa, ovdje!
-
Je li nam
bezbjedno?
-
Bez brige,
djeco. Samo se malo zavucite u ovo grmlje. Noću se ne čuju. Danom prođu tamo cestom,
pucaju po ovoj šikari. A, koliko sam već ovdje, noću se ni jednom nisu usudili!
Ubijedila nas je. A, svakako, do svitanja i nije
ostalo previše.
Dovoljno da se leđa malo odmore, a za snom ne
osjećamo ni potrebu. Posebno, mi zaduženi da bdijemo uz nanu.
Nisam se samo svojom voljom, uz Fuda i Žita,
našao među tri dobrovoljca. Morao sam od nane čuti još jednu rečenicu. Koju ću,
svakako, dvaput podvući u dnevniku. Prema njenim riječima, na Mladom gaju,
četnici su postavili mitraljez.
Sudbina je, zaista, nevjerovatna!
kanjon
Bistrice
