Sad za mene nade više
nema.
Sad je moja nada
izgubljena.
Kleknem, padnem, pa
opet ustanem.
Snage nemam, moram da
izdahnem.
Oj mladosti, kud ćeš
nas dovesti,
il do raja, il do
zagrljaja?
Crna zemljo, i zelena
travo,
što me niste prekrile
odavno?
Moja radoznalost me brzo progura do samog čela.
Malo se iznenadih što tu zatekoh i Fuda. Odmah ga pitah ko je otišao pogledati,
a kad reče da su samo Mišo i Zaim, lahko ga ubijedih da im se i mi pridružimo.
Dočeka nas upozorenje da se skroz ušutimo. Da se
nešta nekad kao čuje, ali da ne uspijevaju poznati šta i gdje.
Zaustavljamo disanje. Usklađujemo se sva
četvorica, i u trenutku se to nešto ponovo ču. Prvo poznah da je disanje, a
onda i da dolazi iz mjesta u koje se čovjek teško može i uvući. Osjetih da i
ostali to shvataju, jer upravo u tom pravcu složismo sve naše poglede. Umirismo
ih, i dalje ne dišući, da još jasnije čujemo.
Čujemo disanje. Jasno, i onakvo kakvo cuko ne bi
davao. Samo se o čovjeku može raditi. Iako je čudno kako se tu mogao naći.
Ako je on mogao, znači da i mi možemo. A to je i
jedini način da saznamo nešto više. Nije mi se čekalo da se Mišo i Zaim odluče,
koji su bili niži, ali i širi od nas, pa Fudu predložih da mi pokušamo.
Priljubili smo se uz zemlju. Puzali smo cijelim
tijelom. Uvukavši se do pola, odlučismo ponovo čuti. Nekoliko je sekundi
trebalo da se disanje ponovo začuje. Sad smo ga jasnije čuli. Mogli smo
zaključiti kako se radi o nekom ranjenom. Disanje je bilo takvo, prigušeno,
mučno, teško, isprekidano...
Ko bi to mogao biti? U kakvom je stanju? Kako je
tamo dospio? Da li, sem njega, možda, u blizini ima još nekoga? Kakav je sad
njegov osjećaj, dok se pita ko smo mi?
Još je puno sličnih, otvorenih pitanja. Ali ni
jedno ne bi trebalo uključivati naš eventualni strah. Ko god da je, kako god da
je tamo dospio, ma u kakvom stanju da je, da je sa svoje strane predstavljao
bilo kakvu opasnost po nas, morala bi već biti izražena.
-
Ko je to? – Fudo
to shvati još prije mene, pa pita tihim, glasom koji bi i tome nekom trebao
predstavljati siguran znak da se ni on ne treba nas plašiti.
Ja jednim uhom čekah odgovor, a drugim pratih
jesu li Mišo i Zaim shvatili naše otkriće. I, upratih oboje.
Njih su dvojica
inertno napravili polukorak i poluokret, oslobađajući više prostora nama iza
leđa, dok je disanje ispred postajalo jače. Ovo drugo je bilo tako jasno, jer
taj neko, očito, nije imao snage ni odgovoriti.
Ostalo nam je pružiti ruke do njega. A Fudove su
bile duže.
-
Neka nana –
prošaputa.
-
Neka nana –
šapnuh glasnije, da me Mišo i Zaim čuju, i oslobode još prostora.
-
Pomozi mi – Fudo
je već počeo nanu vući.
Pomogoh mu, i odmah se naježih. Govorio je o
nani, a moj prvi utisak je pomišljao na kakvo dijete. Lagano smo vukli, najviše
vodeći računa da budemo što nježniji, da je još i mi ne povrijedimo.
Izvlačenje je trajalo minut-dva, mada se meni
činilo mnogo duže. A kada smo mi sasvim bili izvan grmena, nanu smo mogli uzeti
među ruke. Razlog da se još jednom, još oštrije naježim.
Ja sam je držao za
ruke, u kojima snage gotovo više da nije ni bilo. A osjećao sam da je naši i
dodiri bole, zato je poturismo čim i nju iz grmena iznesosmo.
Sačekasmo tridesetak sekundi, da se malo povrati,
pa je ponovo uzesmo. Da je spustimo do ruba ceste. Više snagom volje, nego ičim
drugim, uspjedosmo.
Još uvijek osim psa, koji je ponovo tu, vidi samo
nas četvoricu, ali ni jedan ne znadosmo kako joj se obratiti. Činilo se na
trenutak da je prestala disati, a da je nijema od trenutka kad nas je osjetila.
Prvo od straha, sada i od nevjerice.
-
Mi smo Ćurevci –
Fudo najbrže shvati da je, kako smo je i prepali, jedino mi možemo i povratiti
– ne boj se, ostali smo iza ostalih, morali smo se duže prebacivati. Baš
tragamo za prijelazom preko Bistrice... Odakle si ti?
Rekao je dovoljno. Bilo je jasno da ga je nana
čula, shvatila. Pogledom je ispratila svaku njegovu riječ, počevši ponovo
disati, jednako teško kao i kad smo je tek našli. Vidjelo se i da se bori da
povrati toliko snage da nam makar na pitanje odgovori. A u očima se vidjelo
kako nam puno toga želi reći...
Trebalo joj je pola minute - minut:
-
S Poljica...
Nego... sklonimo se... s puta... – teško, riječ po riječ, ali sasvim
razgovjetno kaza i više nego smo u ovom trenutku očekivali.
A ona je željela više. Jedva pokrećući desnu
ruku, pokaza pravac iza svojih leđa, odnosno preko grmena iz kojeg smo je
iznijeli.
Shvatili smo, to je mjesto gdje se trebamo
skloniti. Još da nađemo način da njoj pomognemo, da to učinimo što prije. Dok
se dogovaramo da je Fudo i ja opet nosimo, tražeći način koji bi njoj bio
lakši, ona odmahujući rukama sama krenu.
Da se i treći put naježim. Za ustati, snage nije
imala. Njeno se kretanje svelo na sjedeće puzanje, kao malog djeteta koje još
nije prohodalo. S tim da je bila vidna želja, još jača nego kod djece. Želja
koju joj nemamo pravo oduzeti, pa se Fudo i ja dosjećamo da kombinujemo. Malo
ćemo je puštati da sama „hoda“, a malo je mi prenositi. Jedan za jednu, drugi
za drugu ruku.
Ionako je voditi nismo mogli, na nogama se nije
mogla oslanjati. Niti smo je mogli samo nositi, ruke joj ne bi izdržale.
O vremenu nismo vodili brigu. Nikako nismo
žurili, a nju smo i pustili da nas vodi. Znala je drugi prokres, lakši, a
potreban za ulazak svih nas. Nekad ga je ona koristila, a u međuvremenu je
postala svjesna prisustva ostalih iz naše grupe.
stijene
iznad Bistrice
