Ne znam šta mi bi, te
se izgubih.
To se dogodi jednom u
gori.
Sretoh oka dva, ko u
sokola,
đe me gledaju pokraj
izvora.
Priđoh izvoru, da se
napijem.
Srce ne dade, već me
zanije.
Nije ni čudo što se
dogodi;
Eto đavola, ja se
zaljubih!
Više nismo tihi. Ne možemo ni biti, žuri nam se a
uzbrdo je. Ne smeta mi glasnoća naših koraka, koliko osjećaj da ovo liči na
bježanje. Slično smo proživljavali i iza Sutjeske, ali smo tada i vidjeli
četnike, i njima smo leđa okretali. Sada, leđa okrećemo samo Bistrici.
Prepirem se sam sa sobom. Unutar sebe. Moram nas
osuđivati, bih da nas i pravdam. A nemam riječi kojima bih to objedinio. Zato
šutim, a svime drugim kršim tišinu koja je do prije par minuta djelovala
nesalomiva.
Znao sam da Munib neće dugo izdržati, da
progovori. Sklonio se, propustio Mufa, zatim i mene, te samo meni priznao:
-
Ipak smo mi
trebali proći. Ko garantuje da na tom srednjem gazu, kad ga i pronađemo, baš
nema četnika!?
Čuo sam ga, ali mu nisam odgovorio. Osjećao sam
kako još razmišlja, vjeruje da me može pridobiti. I ubijediti da se vratimo, a
prije nego bude kasno. Pomalo sam strahovao da bih mogao i popustiti, pa sam
još više Mufa požurivao.
Skoro sam pomislio kako je to razlog da smo
ostale pristigli prije nego smo očekivali. Zapravo, vidjeli smo ih da su se
zaustavili, i to gdje je ona cesta, odnosno podsjećanje kuda je nekada vršena
eksploatacija šume s ovog područja, tako što su nekih tridesetak metara
skrenuli njome.
Pošavši im, razmišljamo o razlozima. Jedino
logično je namjera da se i ovaj dio terena malo ispita. Rezultat toga može biti
i to trenutno zaustavljanje. Nismo ni zaslužili da je zbog nas, našeg
sačekivanja.
Poznavajući svoje želje i nadanja, požurismo zaključiti
kako se tu negdje odvaja još neki put, koji su tražili i našli, i sad ga tumače
kao mogućeg da nas baš on odvede do srednjeg gaza.
Požurismo im se pridružiti u istraživanju.
Iznenađeni što ih zatekosmo u koloni, u redu.
-
Voda. Izgleda da
su našli neku vodu – Mufo je nekog odmah priupitao, te požurio i nama
objasniti.
Iako je ovo što smo čuli s jedne strane
razočaravajuće, s druge nas je radovalo. Žeđ je bila razlog cijelog našeg
prethodnog nesporazuma, pa je nailazak na vodu prilika da se najbrže moguće
izmirimo, i sve odmah zaboravimo.
Stajemo u red, sigurni da se ne radi o šali. Kiša
se prije dvije noći tako ispadala, da smo nešto slično mogli i očekivati. Kako
smo na šumskoj cesti, sigurno punoj rupa, to je normalno da uokolo ima više
lokvi, iako će biti da smo nabasali samo na jednu, s obzirom na red.
Mora biti da se radi o većoj lokvi, koja nas sve može
podmiriti, takva disciplina vlada u redu. Nema svađe, gužve, galame. Jedan po
jedan prilazimo, saginjemo se i pijemo. Gutljaj je dovoljan da nam povrati
raspoloženje. A sve ovo doživljavam kao nagradu zbog odluke da se ipak vratimo.
Kad se napijem, više mi neće biti krivo što prelazak Bistrice odgađamo za jedan
dan, pogotovo što će biti i na mjestu koje su drugi odabrali.
Postajem nestrpljiviji. Ne mili mi se brojati
koliko ih ima još ispred mene, radije misli skrećem. Pitam se šta je trenutno s
cukom. Bez dilema se iznad Mladog gaja priključio većini, s njima se vraćajući.
Sigurno je i on već žedan, pa je najvjerovatnije on prvi i pronašao ovu lokvu.
A onda se prvi i napio. Sad, svi pijemo iza njega.
Nema veze, situacija nikom ne dopušta gađenje.
Samo je bitno da se red pomiče. Ne mnogo brzo, ali osjetno. Usta, suha od žeđi,
sad se suše i od želje. Zatvaram oči, najradije bih prespavao taj minut, koliko
me najviše dijeli do vode.
-
Šta ako te Faruk
vidi, i zabrani ti da piješ – odlučih ga, ipak, provesti u kratkom razgovoru s
Mufom.
-
Nema Boga! Kad
bih znao da ću odmah umrijeti, ja se moram napiti vode. Više, ja ne jebem živu
silu. Kako smo pošli, jedino ja krepajem od žeđi!
Dovoljno ga dobro poznavah, svaka daljnja riječ
bi bila suvišna. A i na red smo stigli. Mufo se upravo saginje, i...
Ne čujem ga da pije. Samo se vrti, kao da ne vidi
dobro, kao da traži lokvu. Osjećam nervozu, žuri mi se, najradije bih mu
pomogao u traženju te lokve. Ipak ću pokušati da budem još malo strpljiv.
Konačno se Mufo podiže. Kreću psovke, kakve se
rijetko mogu čuti. Koje su posebne i po tome što izlaze šapatom. Jedino ih ja
čujem. A nisam ni ja trebao, one su tu samo zbog onoga ko ih dijeli. Zapravo,
zbog njegovih razloga.
Iz kojih se ponovo vraća zemlji. Ličilo je na situaciju u
Mrkaljima, s tim da sada nije stezao klipaču nego je njenim treskanjem dodavao
svojim namjerama, težnji da se čimprije umiri. Ne mari za time što se kolona
neobazrivo pokrenula, nastavlja s psovkama. Stradaju i zvijezda Danica i crkva
Ravanica, druge crkve i džamije, svi poslanici i svi sveci, i ko zna šta još
sve.
-
Jebem ti naše
ljude! – najjasnije sam razumio ovo što se odnosilo na ostale, a što je ponovio
barem četiri puta.
-
Šta je bilo? –
koristim prvu pauzu, da ga malo prekinem u psovkama.
-
Kako, šta je
bilo!? Pa, jebem ti naše ljude... popiše mi svu vodu.
-
Kako misliš -
popiše svu vodu?
-
Svaku kap! Vidi,
kolika je lokva bila. Joj, jebem ti bijedu! Znali su da nas ima još žednih.
Trebalo je svakom po kap... Taki su naši ljudi, bijeda, samo o sebi misle.
-
Šta ćeš, i oni
su bili žedni. A svaki je čovjek takav, teško se kontrolisati.
-
Ali, zašto da se
baš meni uvijek dešava. Bijeda smo mi, ovo više ne može biti slučajno. Oni su
namjerno gledali da baš nas trojici ne ostave ni kap!
-
Čekaj, nemoj
tako. Nisu je prosipali, ni u džepove trpali. Ne mislim da su namjerno, mada su
ovi zadnji trebali malo voditi računa. Ako su mogli. A ono, možda nije ni slučajno.
Možda je i ovo od Boga kazna, što smo htjeli ostale prevariti. Ako jeste, ja
sam spreman da izdržim, istrpim, iskajem!
Moje pominjanje Boga je mene malo smirilo, ali je
Mufa ponovo otvorilo. Uslijedile su nove psovke. Rafalne. Bez redoslijeda, bez
biranja i zaobilaženja. Ljutnju na one koji su lokvu ispili do zadnje kapi
ponavljao je u intervalima, psovkama pominjući sada njihova imena, kako ko mu u
međuvremenu padaše na um.
I, ko zna kad bi se zaustavio, da ga ne prekide
jedno ozbiljno upozorenje:
-
Tišina dolje!
Cuko je nešto nanjušio.
Munib je već shvatio da nama trojici nije suđeno
vode se napiti, pa se već bio priključio ostatku. Što sada i nas dvojica
činimo, slijedeći glas koji nas je upozoravao.
-
Šta je bilo? –
pitasmo nekog, u mraku i ne raspoznavajući o kome se radi.
-
Cuko se prvo
malo uzvrtio, zatim se izgubio u onom grmu. Pa se vratio, pa ponovo otišo.
Vrtio je repom, kao da je zvao. Eno su njih dvojica-trojica otišli da vide šta
je.
okolina Miljevine
