Majka Meha luda
oženila,
još luđega u đerdek
spremila.
Gleda Meho lijepu
đevojku,
gleda Meho al se ne
dosjeća,
šta će s' sobom a šta
li će s njome.
Pa zaplaka, traži
staru majku.
Tješila ga pod duvak
đevojka:
„Nemoj plakat, moji
jadi, Meho;
Evo sam ti nešto
donijela:
u njedrima dvije
gurabije,
u dimije – ticu
lastavicu!“
Meni se i nije žurilo odavde. Nije ni u redu
da budem jedini koji je pričao, a pitah se i ko zna koliko ću puta biti u
prilici sjediti u društvu Šemsa Tucakovića. Sve što sam o njemu čuo je istina,
samo još i „na kvadrat“. Sad mi je jasno kako mu je palo na um da iskoristi
narodni naziv za Grebak, odnosno da se dosjeti kako bez posljedica zadržati one
naše četiri žene koje su dolazile ugovarati razmjenu koja se nije mogla
izvršiti, ali i da je nesvjesno otkrio put kojim vojska iz Goražda ovdje dolazi
po opskrbu.
Upravo su ga diverzanti nagovarali da ispriča još
nešto zanimljivo iz svog burnog novinarskog života.
Djelovao je lukavo, znao je kako smo željni smijeha
te da ga u tu svrhu i želimo iskoristiti, a zbog čega je odbijao da makar
ponovi neku već ispričanu. Ja sam od Dževada na uho čuo par tih pošalica, uz
obavezno „Al da ti čuješ kako on to priča“!
Kako Šemso osta uporan, a ostali želju za novim
„biserom“ zamijeniše žalom što ga neće biti, ja se spremah da konačno pođem.
Prethodno je Šemso uspio ustati i prošetati se
sobom. Klimnuh glavom, sjećajući se na koga me je tako podsjećao.
Malo krupnijeg rasta, s obzirom na okolnosti u
kojima smo svi - nešto mršaviji, doktorskih brkova, jedva malo unutar savijenih
nogu, crnih špicastih čizama, s malo nagetim opasačem o koji je bio okačen
pištolj, tek s kačketom maskirnim umjesto šešira na glavi, bio je slika i
prilika - Doka Holideja!
Čizme su zveckale po patosu, ponajprije zbog garda
koji je zauzeo, čime je i prsluk dolazio do izražaja, a i pištolj se dodatno
isticao!
-
De, ba, Šemso –
Čolu je to sve skupa najviše bolo oći – Boga ti, reci nam odakle tebi taj
livor?
-
Ovo? – razumio
je pitanje, trznuvši se iza opasača – ovo mi je hedija komandanta Korpusa.
Nagrada za moje angažovanje u Patriotskoj ligi. Jeste da mi je uručen tek
nedavno...
Mi smo očekivali možda sad neku anegdotu. A on
neku provokaciju, kojoj nije bilo mjesta.
Njegovu smo ulogu i hrabrost u
profesionalnom i poštenom izvještavanju za „Oslobođenje“, iz Foče a u vrijeme
afere „Fočatrans“, svi znali. Znali smo da su četnici tokom pada Foče željeli
njega živog uhvatiti više nego ikog drugog, kao i kako bi se u tom slučaju
proveo.
Što, ipak, nije opravdavalo malu nepromišljenost
koju će u ovome trenutku napraviti. I sam je duže zagledao pištolj prije nego
ga je vratio u futrolu, pri čemu nije ni pomislio sakriti jednu istinu.
-
Nov novcat!
Ganc! Ni metak još nije iz njeg ispaljen!
Njegova iskrenost i poštenje su nam također
poznati. Zato smo svi spremno progutali i ovo.
Sem, Nedžiba Čola! Njegove su uši oštro zaparane
posljednjim Šemsovim riječima. Potpuno nečujno se podigao sa svoje stolice,
rukama nam dajući znak da mu držimo pažnju.
U par koraka mu je bio iza leđa. Namjere mu je
otkrivalo podizanje kose, koje i nije imao previše. Nije bio ni proćelav, već
taman da nakostriješenost sasvim dođe do izražaja.
Sve se odvijalo, a tako je i moralo, u svega nekoliko sekundi. Gdje se jednako divih tišini i mirnoći, oprezu koji Čolo pokaziva, kao i pribranosti nas ostalih da prije vakta ne prasnemo u smijeh, sluteći šta sliejdi.
Kako mu se tiho prišunjao iza leđa, još tiše i
hitrije mu je iz futrole izvukao pištolj. A da sve bude kao u kaubojskim
filmovima, u sekundi se već obreo na vratima kuće.
-
Jebo te on, ne
znaš ni može li pucati! – u dahu je ovo izgovorio, koliko mu je trebalo da ga
repetira, a prije nego će iz njeg ispaliti tri metka.
-
Ne... Nemoj! –
Šemsova molba je kasnila.
Tužan pogled je gledao cijev iz koje se još
dimilo. Jedva je prihvatao pištolj nazad. Činilo se kako bi još i mogao
zaplakati.
-
Ko će ovo sad
čistiti – nekako je promucao.
-
Ti, ko drugi će
čistiti tvoj pištolj – Čolo je još uvijek bio jedini koji se osim njega nije
smijao.
-
Ja ću – Dževad
se ponudi.
A ja požurih da ovu scenu čim prije zabilježim u
svoj dnevnik.
sahat-kula
Mehmed paše Kukavice, u Fočanskoj čaršiji
