Mila majko, šalji me
na vodu,
jer me moj dragi kraj
izvora čeka.
„Hajde, kćeri, al se
brzo vrati,
uzaludu vremena ne
trati.“
Izvoru hita djeva
ponosita,
blijedi je mjesec
zamišljeno gleda.
„Oj mjeseče, tako ti
mladine,
ti obasjavaš brda i
doline;
Daj mi sad reci, dal
me dragi želi,
da li se mome dolasku
veseli?“
„Oj djevojko, ti si
puna čara,
al tebe dragi kraj
izvora vara!“
Naši su snovi dobro istrenirani, uvijek spremni
za slične situacije, za nagle prijekide. U trenutku kad je Mišo ustajao, budili
su se i ostali.
Jedni zahvaljivaše Bogu, zadovoljni onim što
čuju. Drugi malo negoduju, sumnjajući. Treći jednostavno ustaju, potvrđujući
svoju stalnu ravnodušnost, i dalje ne razmišljajući koja je razlika između
noćašnjeg i sutrašnjeg polaska. Najmanje je bilo četvrtih, koji su i dalje
spavali.
Kao i nas trojica, tako i Ziko Madeško, Mujo
Rizvanović, Ejub Vejo ili Sajo Madeško imaju isti problem, istu situaciju. Svi mi
gledamo u istome pravcu. Samo, sada se pokazuje da to činimo svako iz lične vizure. Nastale različitim navikama, karakterima, drukčijim osjećanjima. Zbog
čega i naša kolona, sada dobija sasvim novi izgled, redoslijed.
Munib je na čelu, ja i Mufo odmah iza njega. A
onda - najradosniji zbog vijesti koju smo donijeli, koje su predvodili Ziko i
Senad Madeško, Pendeci i Vreva, te naši Laci i Senad Hadžić. Brzo se
priključuju i ravnodušni - poput Ejuba Veja, Emina i Aziza Kovača. Dok Mujo
Rizvanović, Tito, Mišo i ostali kojima se ovo i dalje nikako ne dopada,
priključuju se samo prije poznatih spavalica - Saja Madeška, Faruka i Hazima,
koji se trčeći moraju priključivati.
Očekivano će se Mišo, Sabit i Zaim probijati
skroz bliže nama. Ali i, isto tako, ne znajući ni ko je od nas pronašao put, ni
koliko ga sva trojica poznajemo i pamtimo, ostaće bez želje da prođu skroz
naprijed. A mi, obradovani iznenađujućim okretom situacije u pravcu naših želja,
dobijamo novu snagu, onu koju tek vidimo da imamo, pa ni ne damo nikom ispred.
Munib je bio svjestan šta radi. I siguran u sebe.
A do sada ide sve kako je zamislio, povjerovali su nam, pošli za nama i slijede
nas. Rastu nade da će do kraja ostati kako je planirao.
Za njih dvojicu ne znam, ali se ja, kako se
približavamo, počinjem brinuti. Sve do sada sam bio siguran kako u blizini
Mladog gaja četnika nema i ne može biti. Sad već razmišljam kako ćemo se
ponašati ako na zasjedu, ipak, naletimo. Dio dogovora znamo, među sobom smo
izvlačenje obilježili kao proboj. Bez prostora za brige o ranjenim ili
poginulim, sa samo jednim pravilom: ko prođe - prođe! Uz još i podsjećanje na
dogovor da se razdvajati nećemo. Zasjedu više ne isključujem, ali postajem svjestan
kako je mučno i razmišljanje o njoj.
Pokušavam misli vratiti ka naprijed. Uvući ih
ponovo u uvjerenje da, kad smo već dovde došli bez problema, nema razloga da
nas sudbina sad odvaja od sreće. Poredim naše trenutno kretanje s onim
večerašnjim, kad prolazismo ispod Vođica. Činim to, hrabrim se!
Živim za momenat prelaska Bistrice. Nekoliko sam
puta to već činio, i uvijek me više bilo strah. Hoću da se sad oduprem svim
pokušajima da me strah ponovo obuzme.
U pomoć prizivam i prepričavanja onih
koji su ponijeli jedan mali tranzistor, i koji su koristili svaku priliku da
čuju vijesti. A prednost su uvijek imale njihove, srpske. Do sada nismo čuli
ništa što bi bilo bliže našim sumnjama, a osim nas i Ćasare, ostali bi svi
trebalo da su već prošli.
Ne vjerujem ni da mi možemo nešto izazvati.
Ponašamo se tako. Ni do sada disciplina nije bila problematičnija, sad je još
jača, izraženija, tiša. Kao da smo živce i čuvali za najdramatičniji dio našeg
prebacivanja.
Ne čuje se ni riječ. Vlada tišina koju bi svaki
vojni oficir poželio, bilo gdje i bilo koju grupu da vodi. Što smo Mladom gaju
bliži, to je ona prisutnija, i prisutnija...
U momentu me tišina sasvim uzima. Siječemo kraći
prokres, na tupoj mjesečini se predstavlja nekom starom šumskom cestom. Što mi
se nije uklapalo u moje krhko poznavanje ovog terena, mahinalno rukom stežem
karabin. Osjećam kako se dlan znoji, čujem kako znoj škripi po metalnoj cijevi.
Počinjem sumnjati u Muniba, otvorih usta da ga zaustavim. Otvorenih usta žeđ je
još jača.
Ali, olabavih stezanje puške. Horizont koji se
mrakom iscrtava odjednom mi se doima poznatim. Što će reći, na putu smo kojim
smo svi već prolazili. Bez sumnje, i sasvim blizu gaza.
Bistrica ponovo huči. Put nas je jedno vrijeme
odbacio od stijena, ali smo njen huk nosili u ušima. Stvarni je ipak bolji,
jasniji, ljepši. Samo još da ne bude nikog na mostu!
Sasvim smo blizu tog momenta. Uz tišinu koja
postaje nestvarna, kao da smo usavršili nedisanje. Ono što osjećamo ispred,
sasvim odgovara onome što smo i željeli, niti se šta vidi ni čuje, niti osjeća.
Ja se i ne okrećem. Nemam želje. Inertno osjećam Mufa iza.
-
Stanite – Mufov
glas me trže iz svih razmišljanja, iznenadi, prestraši i razočara.
-
Šta je bilo? –
čuo ga je i Munib, i prije se okrenuo prema meni nego što se ja stigoh sasvim
pribrati.
-
Meščini da iza
mene više nema nikoga – Mufo, sasvim mirno, čim osjeti da nas je uspio
zaustaviti i okrenuti, iz grudi istisnu razloge koji su ga naveli na to.
Nestade ona tišina. Nadglašavamo je svojim
ubrzanim disanjem. Mukom kojom ga moramo shvatiti, i novu istinu prihvatiti.
-
Čak ni cuka!? –
iako ovo nije bilo mjesto za bilo kakve šale, meni se otelo.
-
Skontali su kuda
ih vodimo – Munib pokaza da šale nema.
-
Skontali – složi
se i Mufo.
-
Pa, šta ćemo!? –
vratih se i ja u zbilju.
-
Ne znam – Munib
pokaza kako je upravo o tome razmišljao – znam da nam je trojici i lakše proći.
-
Zar se nismo
dogovorili!? – požurih ga prekinuti.
-
Jesmo. Ali, ni
oni nisu bili fer. Osim toga, pristali su da ih mi vodimo.
-
Ali, ne i prema
Mladom gaju!
-
Znam, ali kad
smo već došli dovde, i evo ih uvjerili kako četnika nema blizu...
-
Osjećam i ja to.
I nemam bolje mišljanje o njima. Ali, dogovor je - dogovor. Kao što je većina - većina. Treće, nikako mi se
ne sviđa da budem kao oni. Ako bi se odvojili, još bi mogli biti tretirani kao
dezerteri.
Glupo je bilo zadnje što sam rekao, ipak to učini
te se Munib smiri. Sjede.
Nisam samo ja uticao na njega, radila je i njegova
savjest. Najmanje nam je trebalo da se ubjeđujemo, a razgovor sa savješću može
biti gotov za samo nekoliko sekundi.
Toliko mu je i trebalo. Ustade, i bez riječi, ne
okrećući se više prema Mladom gaju, ponovo nas povede. Nazad.
Ako mognemo požuriti, možda ostale ubrzo
pristignemo!
kanjon
Bistrice
