Srma trepti, zlato
progovara,
Ali-beg se s ljubom
dogovara:
„Kud ćeš, ljubo, da te vodim
dvoru?
Hoćeš baščom, prekrivenu boščom?
Il ćeš sama preko
Atmejdana,
il sokakom među jaranima?“
„Neću sama preko
Atmejdana,
već sokakom među bekrijama!“
Nisam htio doslućivati sljedeće zaustavljanje, navijao sam da ga nikako ne bude prije Bistrice, ili ako bude da je za večeras i posljednje. Naviknut sam da pristižemo ostale, pa pri svakom zastoju radujem se ako je kratak, ako odmah shvatimo da smo naišli na samo malo težu, ne i opasnu prijepreku.
Mrak je gust, ipak po protoku vremena računao sam kako ne možemo biti daleko od rijeke. Time su moje nade porasle toliko da se začudih kad osjetih da kolona usporava, zapravo traži prostor gdje ćemo ipak neko vrijeme da mirujemo. A da ne bih mučio glavu razmišljanjem o razlozima, zalamamo tako da upotpunimo pretvaranje kolone u grupu.
Na jednome smo proplanku, skoro sličnom onome s
koga smo danas pošli. Potvrđuje to i Mujovo priznanje da se lovački put tu
skoro završava, i da on dalje ne zna. Zapravo, kamo zna mi ne smijemo.
Još nas
ubjeđuje da ćemo sutra ujutro odavde lahko pronaći put koji će nas spustiti do
Bistrice, i to na mjestu gdje je želimo prijeći. Nije štedio riječi da to
objasni, ali kao da je i po svaku cijenu želio nas potpuno uvući u mrak.
Ispričao je jedan svoj lovački doživljaj, koji smo morali odslušati da bi se
lakše uvjerili da bar zna gdje nas je doveo. Ako je priča istinita, onda je
moguće da je čitavo vrijeme dok smo kružili i lutali oko Husada, kad god se
peli na neki od brežuljaka, on pogledom tragao upravo za ovim proplankom. Ili
putem, kojim bi ga našli. To se drugo desilo, a Mujo sve koristi kako bi nas
uvjerio da je to samo još jedna nježno pružena ruka sudbine, koja nas sporo,
ali sigurno vodi.
Većinu pridobija. Sve izgleda kao da smo opet bez
izbora. Činilo nam se da smo izgubili nekoliko dana, a uvijek se pokazivalo
kako vrijeme nismo gubili, već dobijali.
To je ono što sam mu i ja spreman priznati, ali
se ne mogu osloboditi osjećanja da postoji nešto zbog čega nemam pravo na to.
Žeđ i mene svlađuje, samo mogu zamisliti kako je Mufu trenutno.
-
Ima li iko vode?
– pitao sam, mada sam odgovor znao.
-
Eh... uh... –
redali su se uzdasi, kao najjasnije poruke.
-
A ima li kakva
izvora gdje blizu?
-
I ako ima, ko bi
ga sad tražio – neko dobacuje.
-
Onda, nema šansi
da ja živ zoru dočekam – govorio sam, izbacivao iz duše.
Moje pominjanje žeđi, način na koji to rekoh,
pokaza da su nam duše slične. Djelovalo je odmah.
Pomisao kako je noć duga, a mi žedni i
iscrpljeni, dovede do toga da Mišo predloži da napravimo tri grupice koje će
malo prolunjati okolo. Tiho, vodu tražeći ušima. Kako se noć navlači, to će se
i huk vrela ili izvora moći čuti.
U jednoj smo grupici ja, Munib i Laci. Izabrali
smo stranu kojoj su nas vukli osjećaji. Dočekala nas je ivica proplanka, ali je
i ispod nje dopirao tihi zov Bistričkih valova. Morali smo ustaviti disanje da
ga čujemo, poslije čega uzdahe ne mogasmo zaustavljati. Predaleko je!
Vratili smo se razočarani, shvatajući da nam
predstoji još jedna mračna noć. Mračna, i žedna.
Razmišljao sam da li će mi
vrijediti i pokušavati ubijediti ostale da makar probamo. Možda nabasamo na put
kojim se lahko i brzo spustimo do vode. Mrak je uvijek protivnik, ali nerijetko
zna biti i saveznik. Time sam odlučio pokušati.
Objasnio sam kako nas, možda,
od ujutro čeka neki dio koji se danju ne može savladati. Zbog čega bismo tek
tada mogli žaliti za noćašnjim zadržavanjem.
Uspio sam podijeliti ostale. Bilo je onih koji su
i dalje bili uz Miša i Muja, odbacujući svaku mogućnost da krenemo tek tako,
vođeni samo zovom Bistrice, jer je od žeđi gore ako nalutamo na Mladi gaj i
tako se sretnemo s četničkom zasjedom. Ali je bilo i onih koji su prelazili na
našu stranu, smatrajući da ni ovdje nismo previše sigurni, te da bi možda
vrijedilo pokušati, držeći se šume i spuštajući se naniže.
Misli uz žeđ, uz vodu koje nemamo, drži tu temu
kao stalnu. Postaje izvjesno da bi naš prijedlog mogao vremenom prevladati, te
se Mišo dosjeti kompromisa.
Njegova nova ideja je bila da odemo do ivice s koje
smo nas trojica čuli Bistricu, i tu se zaustavimo. I odatle pokušamo izviđanje.
Da nađemo put koji će nas svesti Bistrici, ali i zaobići Mladi gaj. Ako ne
uspijemo, tu ostajemo zoru čekati.
Odmah je to predložio na glasanje. I u mraku
nabrojao više od dvadeset podignutih ruku.
Volja većine. A ako mi je nešto u svemu još bilo
drago je da ćemo bar pokušati. I da je ponovo Fudo bio uz mene. Potrefi se i da
ovaj dio puta prolazim s njim u društvu.
-
Hoću da
razumijem Miša, ipak se on smatra najodgovornijim – objašnjavam mu usput – ali
Muja ne mogu, zbog čega je on ovako uporan? Ja nisam maloprije htio, ali ću ga
kad-tad pitati zbog čega nas u sred dana provede ispod Vođica.
-
Ja ću ti
odgovoriti – kroz smijeh mi stade objašnjavati – nego, ja neću da ga ofiram.
Malo ko zna Muja, a on to ne voli da priča. On jeste lovac, i to dobar, ima
oštro, precizno oko. Ali, samo po danu. Noću ti on ne vidi ništa.
-
Noću niko ne
vidi.
-
Ama, ovo je
drugo. Svi mi noću pomalo vidimo, sve zavisi kakav je mrak. A on, nikako. Ne
znam kako da ti to objasnim...
-
Hajde, shvatiću.
Opet, vidiš, kakve to sad ima veze. Svakako nas dalje on ne vodi.
-
Jeste, ali nije
siguran. Njemu se čini da bi se ujutro mogo orijentisati. Ne znam, i meni se
čini da malo pretjerujemo. Pet se dana zajebavasmo oko Sutjeske, pa opet
pređosmo kud sprva nismo smjeli. Beli i onda nije bilo četnika onuda negdje.
Samo se važno ušutjeti, i jedan po jedan polahko... Ja sam siguran da tako možemo
i kroz Mladi gaj.
-
Potpuno se
slažem. Po stotinu nas je Bistricu prelazilo, pa se nismo čuli. I da znaš,
duboko to osjećam, bez ikakvih ćemo problema i mi prijeći. I ne samo to, nego
ćemo svih nas dvadeset devet živi i zdravi i na Grebak stići!
-
I, kako reče da
je cuko pretrčo?
-
Da si ti samo
vidio, pljunut pljuncat. Kako je Ziko s onim mitraljezom pretrčo onu livadu,
tako ga je cuko kopiro. Ne smijem da me čuje, ali imaju malo i face. A koraci,
pokreti, razmišljanja - u originalu!
-
Ubilježi to u
dnevnik! – nije propustio priliku da se nasmije.
-
Obavezno, prvi
put se zaustavimo na drugoj strani Bistrice!
Iako je bio dogovor da svi tragamo za putem, bilo
je onih koji to nisu htjeli već su se odmah namještali za leći. Ipak su
napravljene tri-četiri grupice, od čega smo jednu činili ja, Munib i Mufo.
Lacija smo ostavili uz naše rančeve.
Ono što se počelo pokazivati ispod nas, stvarno
je hrabrilo. Kao da se ispreplitalo na desetine puteva. A kako su svi na umu
najviše imali izbjegavanje Mladog gaja, to je nas trojicu i zapao najdesniji
kraj. Što je za Munibov plan i bilo potrebno.
Dok nam je huk Bistrice sušio već osušene usne,
Munib se okretao koliko smo se od ostalih odvojili. Želio nam je svoj plan
predstaviti čim prije, ali ne i izvan šest ušiju.
-
Malo ćemo ovuda
zvrljati, gledaćemo da se zadnji vratimo. Da sačekamo da neko nije, slučajno,
našao put do tog njihovog srednjeg gaza. A ako ne bude, reći ćemo da jesmo mi.
Onda ih, polahko, vodimo kud ja znam. Ovom kosom ćemo ravno izbiti na Mladi gaj.
A kada ih tamo dovedemo, moraće za nama.
Shvatao sam šta govori. Iako mi se prijedlog nije
sasvim dopadao, bio sam uvjeren da je bolji od konačenja ovdje. Zato sam
klimnuo glavom, a isto je značila i Mufova šutnja.
A najjasnija je bila Bistrica. Hučala je sve jače
i jače...
Nisko rastinje i pojava blage mjesečine davali su
nam nadu. Da ćemo pronaći put, ili da, makar, nećemo imati problema oko povratka
na zborno mjesto.
Samo je umor bio protiv nas, već smo sedam dana
stalno u pokretu, s napregnutim svim čulima. Ta nas je nervoza dodatno
iscrpljivala.
U svakom smo trenutku bili željni puno toga. Mirnog sna, a da
nije ispunjen svim time što nam nedostaje. Da se napijemo vode, a da ne
razmišljamo koliko moramo ostaviti za poslije. Da pojedemo nešto toplo, kuhano,
začinjeno. Da se okupamo, obrijemo, presvučemo. Da jednu riječ izgovorimo
glasno, bez straha da će nas čuti zle uši. Da zagrlimo nekog dragog, da saznamo
šta se sve događalo na Trebovoj od trenutka kad smo izgubili vezu...
Puno razloga zbog kojih nam se žuri. Mada ja
takav nikad nisam bio, čak sam često i druge pozivao na sabur. Stvorio sam tako
i vlastito upozorenje, koje sam u takvim situacijama dijelio s drugima.
„I puž, kad padne s bandere, kaže: Ko žurio, vrat
slomio!“ – i sada mi to pade na pamet, pa se stresoh od slutnje. Puž niti žuri,
niti ima salomiv vrat, a naše me podsjeti baš na kretanje jednog takvog. Uz
klizavu banderu.
Ostaje mi da vidim da li se i koliko žurimo. Ako
se pokaže tako, vremena za kajanje nećemo imati. Ja ni - pravo, jer upravo
radimo ono što sam ja inicirao.
Bez obzira na ne baš dobar predosjećaj, ne
odustajem. Pogotovo, što smo nas trojica između nekoliko polujasnih, ubrzo
naišli i na jedan sasvim jasan put. Širok, tvrd, vijuga kroz rastinje i
stjenovito kamenje, i, što je najvažnije, negdje vodi!
Prema Bistrici!? Kuda bi drugo, kad ona sve jače
i primamljivije, i sve bliže huči. Počinjem potpuno zaboravljati na prisutni
predosjećaj. Već likujem, ubrzavam, zamišljam se kao veliki pobjednik, kao neko
koga će ostali sutra tapšati po ramenu. Zato što sam prepoznao kako je ovo noć
koja se morala iskoristiti.
Još ubrzavam, skoro trčim. Munib i Mufo me jedva
prate. Jedva stižemo paziti da se ne sapletemo, ne povrijedimo. Oči nam sve
rjeđe gledaju pred noge, sve češće samo naprijed, želeći što prije uočiti
Bistricu. I to onaj njen dio koji nama treba, koji se lahko može pregaziti a
daleko je od Mladog gaja. Već se zamišljam kako je prelazimo, ali se mislima
zadržavam na sadašnjem susretu s njom. Prvo da se napijemo. Pokušavam se
pripremiti da budem pametan i racionalan, da ne pretjeram. Da se bez problema
mognemo vratiti po ostale. A onda na čelo, pa svi na drugu obalu!
Na Mladi gaj, kao mjesto gdje bi mogli prijeći,
sasvim zaboravljam. Ionako mi se Munibov prijedlog nije dopadao, a ovo bi bilo
i najbolje rješenje, nagrada za sav naš dosadašnji trud.
Bilo bi...
U velikoj žurbi, želji i nadi, brzo splasnusmo.
Umalo da i kobno bude. Put jeste vodio, i doveo negdje. Do svog kraja!
A Bistricu ne vidjesmo. Samo je još jače čujemo.
Ispod naših nogu. Samo par desetina metara ispod. A između stijena, niz koje se
umalo ne otisnusmo.
Brzo se pribrasmo. Pomislismo kako je moguće da
smo u svoj žurbi negdje samo malo skrenuli s puta. Iako se još sijao ispod nas,
može biti da je ovo samo jedan slijepi krak tog nekog glavnog puta. Koji namjerno
vodi do ivica stijena. Brzo se dogovorismo da se povratimo malo nazad. Uvjereni
da smo tu negdje, na pravom putu, i da ga, samo, trebamo ponovo pronaći.
Odmah i nađosmo nešto slično. Opet potrčasmo. Ne
dugo, ubrzo se zaustavismo kao i prvi put. Iznad same Bistrice, na ivici
stijena, ali bez izgleda da se spustimo niz.
Malo poljuljanih nada, još se jednom povraćamo. I
ponovo nađosmo još jedan ogranak. Ovaj put mnogo ne žurismo, niti se puno
razočarasmo. Već treći put smo na ivicama stijena, Bistrica je opet tu pod nama.
Ali, i mi bez krila. A ni na koji način se niko ko ne leti, ovuda ne može
spustiti.
Bez riječi se još jednom vraćamo. Još nam se
pokušava. Još vjerujemo da, ako postoji, taj put za srednji gaz mora biti ovuda
nekuda. Čemu bi, onda, bila svrha i svih ovih krakova?!
Da li, konačno, imamo sreće? Sada smo nabasali na
najširi i najtvrđi, vjerovatno i najkorišteniji ogranak. To nam je povratilo
sve nade. Ali, samo do momenta kad se i on završi na liticama. Uzalud gledamo
okolo, i ovaj put Bistrici jedino bi mogli leteći. Ili da skočimo...
A Bistrica mami. Žeđ za vodom tjera na svakojake
misli. Na trenutak poželjeh skočiti.
Srećom, to je samo prolazna misao. Ako mi ju je
došapnuo kakav šejtan, brzo mu se oduprijeh. Bilo bi to samoubisvo, prije nego
bih se stigao i napiti!
Gledam nijemo u Muniba i Mufa. Kao i ja, i oni su
iscrpljeni. Da bi bilo šta još pokušali, prvo moramo malo predahnuti. Uzeti
novog zraka, smiriti nerve, olabaviti mišiće i spremiti ih za nove napore. A i
to malo nove snage što skupimo, ne bi smjeli razbacivati. Još jedno vraćanje i
spuštanje, sasvim bi nas slomilo. Samo je pitanje koji ćemo to prvi priznati.
-
A, možda je neko
već našao pravi put!? – Munib bi taj, koji se prvi i lati nove nade.
-
Možda!? – jedva
dočekah da se složim.
-
Idemo, onda,
skroz nazad, na zborno mjesto – Mufo zaključi.
Ako ništa, ostajemo jedinstveni. A našu nadu
širimo dotle da zamišljamo kako je kolona možda već spremna, i samo još na nas
čeka. Zato, pokušavamo žuriti. Mada se naša žurba svela samo na želju, jedva
smo vukli nogu za nogom.
Crpeći zadnje rezerve snage, na kraju se samo bacamo
na zemlju na mjestu s kojeg smo pošli. Činilo nam se da ne bi izdržali da je
bilo još samo desetak metara.
Ono što nam se nije činilo, ostali su se poodavno
vratili. Dobar dio njih je već spavao polutvrdim snom, bar su nam okolnosti i
osjećanja tako kazivala.
Mufo je bio najbljeđi. Do sad sam samo slušao kad
za nekog govore da je preblijedio kao kreč, sad sam jednog takvog gledao. Ravno
u oči, i, kao da nije imao više ni kap krvi. A drugi sam morao ja biti. Sebe
nisam mogao vidjeti, a to mi niko nije govorio. Munib je, doduše, imao još malo
rumenila. Znači, da sam ja kao kreč. Da mi to Mufo neće da kaže, a da nas Munib
obojicu vidi iste, pa misli da je i sam takav.
-
Bijede! Kladim
se da niko od njih nije ni makao odavde – Mufo prvi dolazi do snage, i tihim, šapćućim,
i promuklim, vidljivo žednim glasom kazuje ono što svi osjećamo – možda su
samo, reda radi, silazili deset-dvadeset metara. A mi, budale...
-
U pravu si –
Munib jedva dočeka – zato, sad i mi imamo pravo da njih zajebemo. Ko ih jebe,
kad su ispali takvi! Mi se slomili, a oni nam se smijali. Dok nisu zaspali...
Sad, neka Učo ode do Miša, njemu će najprije povjerovati, i kaže da smo
pronašli put. A kad pođu za nama, vidjećemo ko će se zadnji smijati!
-
Kad pođu za
nama, šta ćemo mi? – odgovor sam znao, želio sam samo potvrdu.
-
Pravac Mladi gaj,
kako smo se i dogovorili!
-
Jesi li ti
siguran da znaš put!?
-
Sto-posto!
Odavde, vrhom ove prokrese, samo se bacimo desno, i moramo izbiti na put. Ne
možemo nikako promašiti!
Želio sam razmisliti, pametno i dobro, ali smo i
dalje u velikom minusu s vremenom. A samo su dvije opcije, poslušati Muniba ili
leći pored ostalih. Samo je jedan argument za drugu, sve ostalo za Munibovu
ideju. Nisu bili fer prema zajedničkom dogovoru, a žeđ postaje prisutna u
svakom sekundu moga razmišljanja.
Pođoh probuditi Miša. Naći ga nije bilo teško,
kako je bio najniži rastom. Naglo buditi bi mi žao, jer se ipak radilo o laži.
Natrag nije išlo, pa to prepustih Fudu. Ja sam njemu, pošto je već bio budan,
rekao onako kako sam se s Munibom dogovorio.
-
Ustaj, Mišo,
našli su put – on ga samo malo jače prodrma.
Lelija, plato
