Divojčica vodu gazi,
noge joj se bile.
Gajtanom se utezala,
ne bil tanja bila.
Đulsijom se umivala,
ne bil bilja bila.
Za njom iđe mlado momče,
grohotom se smije:
„Gazi, gazi, divojčice,
„Gazi, gazi, divojčice,
ne bil moja bila!“
Muju se žurilo, pa jedino možemo vjerovati ili
sumnjati. Iako se to sve do sada činilo, onom proplanku nije dovodio samo jedan
put. Tim drugim, naizgled paralelnim onom kojim smo došli od kolibe, Mujo nas
vodi. A trebalo je tek desetak minuta da potvrdi dio Mujove priče.
Bez sumnje
se radilo o lovačkom puteljku, zbog čega ne čudi da ga nismo odmah primijetili. Također, ne čudimo se što na slične usput još
nailazimo. Svaki put svjedočimo i Mujovom zaustavljanju, izvjesno i
prisjećanju, što se nanovo ogleda s našim sumnjama.
Prvo duže zaustavljanje je uzrokovano izlaskom iz
šume. Kada smo dočekani većim komadom neba, koji je to i potvrđivao. Nije nam
puno trebalo da shvatimo o čemu se tačno radi. Prišli smo nekakvoj cesti, ne
baš sasvim šumskoj. Prilično se činila širokom, a vidjelo se i kako je dobro
održavana.
Odnekle iz kolone dođe informacija da se radi o
cesti koja povezuje Foču i Kalinovik. Sumnjama nije bilo mjesta, ali ni
negodovanja pojedinaca nisu mogla biti izbjegnuta. Ti su bili brzi izreći neki
atribut na račun Muja i njegove odluke da nas ovuda navede, a koji je odražavao
njihovo trenutno raspoloženje.
Vremena za jače i ozbiljnije komentare opet
nema. Nakon kraćeg izviđanja, tačnije osluškivanja,
bivaju nadjačani, potom i skroz utihnuti naredbom da cestu moramo prijeći u manjim grupicama i što je
moguće brže.
Mi krajnji nismo na nju ni kročili, a čeoni su već pretrčavali na
drugom mjestu. Radilo se o istoj cesti, samo smo izbili jednu veću krivinu.
Vrtio sam glavom, još ne dajući Muju za pravo da
baš toliko moramo žuriti, da s lovačkog puta nigdje ne skrećemo. Ako siječemo
krivinu, mogli smo je i izbjeći. Pa umjesto tri, imati samo jedno pretrčavanje.
Jeste najvažnije da problema nismo imali, ali ih
je moglo biti. Govori to tabla na kojoj mi se pogled na trenutak ustavlja.
Mala, drvena, s jedva uočljivim slovima koji pokazuju da smo od sela Vođice
udaljeni dva kilometra. Svaki put kada smo razmotavali kartu, gledali smo kako
ćemo ih zaobići. S tim da smo nekako podrazumijevali da to mora biti s druge
strane. A zbog čega nam ovih dva kilometra djeluju opasnije. Preznojavamo se,
ali i dalje slijedimo Muja. Pri čemu i ne pomišljamo na skorije, novo
zaustavljanje.
A ono je došlo prije nego smo stigli odahnuti,
misleći kako je ono najgore, prijelaz ceste, ostao iza nas. Bez nade da se radi
o normalnom, kraćem predahu, jer bi to samo po sebi bilo glupo. Ali, nije nam
dato prostora ni da sada negodujemo. Stiglo je upozorenje da moramo biti tihi,
tiši od vlastitog disanja.
Druga poruka se prenosi rukama. Razumio sam, pred
još opasnijim smo dijelom. Koji moramo prijeći jedan po jedan, i to strogo - tek
pošto prethodni prođe. Iako će to potrajati, kolonu nećemo prekinuti. S druge
strane je skritije mjesto, u kojem ćemo se iščekivati.
Čučnuli smo, da budemo još tiši. Pogledom ne
dobacujem naprijed, tišina je jedino što svjedoči da sve ide po planu.
Presporo, ali mora tako.
Okrećem se prema Ziku. Vidim da je on već
okrenut. Nije to činio s ciljem striktnog čuvanja nam leđa, već je jedini imao
drugi problem.
Pokušavao je biti uporniji u oslobađanju onog koji je išao
posljednji. Ali je i pas bio uporan, i neumoljiv! Nije reagovao na Zikove molbe
i odvraćanja. Ipak, začuđujuće je bio miran.
Tek shvatam kako još avaza nije pustio, od kako
nas prati. Šta će, on ne zna šaptati!
Možda Ziko nije ni imao stvarnih razloga da ga
tjera. Ako nije tako prekraćivao sebi vrijeme. Gledajući ih, i meni je brže
prolazilo.
Na kraju, Ziko odustaje. Obojica se spremamo, i
prvi put direktno gledamo ovu opasnost ispred nas.
Prvo nas čeka plot. Srećom, ne previsok.
Moramo ga nečujno preskočiti, i precizno. Jer uskačemo u livadu, čijih
pedesetak metara moramo pretrčati u nekoliko koraka. Gdje nas čeka drugi plot,
koji jednako uspješno trebamo savladati kako bismo ponovo bili u šumi.
Nije izgledalo opasno, koliko doista jeste bilo.
Iako se sve mora obaviti u najkraćem roku, niko nije mogao a da pogled ne baci
i gore i dolje. Gore se livada pela stotinjak metara, gdje se vidjelo nekoliko
krovova. Kako se radi o kućama koje nisu izgorjele, to seoce može biti samo
srpsko. Za bilo kakav strah vremena nema, samo da se pogled okrene na donju
stranu. Tu se, već, od priliva straha nikako ne može vremenom zakloniti. Manja
kosa, nije čistina, ali ni gusta šuma. Vidi se samo jedna kuća, ali sasvim
jasno. Preblizu smo joj, jedva pedesetak metara. Ispod nje se djelićem oka
primjećuje muškarac u maskirnoj uniformi, doduše leđima okrenut. Stiže se primijetiti
duža i gušća crna brada, slika koja se, srećom, gubi već nakon prva dva koraka.
Glas se čuje još, uz još jedan - ali ženski. S tim zaključkom, da se radi o Srbinu,
u ovim danima četniku, koji ispred svoje kuće sjedi i nešto priča sa svojom
ženom, od Boga zaustavljenom da dosluti i vidi šta se dešava povrh njega, konačno
se dokopavamo plota na drugome kraju.
Dah zaustavljamo tek stotinjak metara u šumi.
Kako bismo mogli povjerovati da je ovo bilo stvarno, i da smo uspjeli.
Tjeram se da zažmirim. Da vidim koja mi je slika
još pred očima. Ne vidim sebe, niti krovove iznad, ili kuću i četnika ispod,
već trenutak kad Ziko uskače u šumu. Trenutak, kad na scenu stupa i cuko. Na
isti način, kako smo to i svi mi uradili, i on je najprije sačekao da njegov
prethodnik završi. Zatim je, mora se priznati vještije od svih nas, savladao
prvi plot. Pogled gore, jedan dolje, i već je letio preko drugog. Tada je
usporio, jer je lišće šumnije od trave, te nam se ponovo pridružio.
Ponosno stoji ispred Zika i mene, jedine dvojice
koji smo vidjeli šta je uradio. Koji ćemo jedva dočekati sljedeću, bezbjedniju
pauzu, da i ostalima dopunimo poduhvat koji smo izveli. Do tada, on je sada siguran
da ga se više nećemo uporno oslobađati.
Čvrsto drži svoje, posljednje mjesto u koloni. I
jedini ne gunđa, jedini se ne sprema na svađu. Ne razmišlja kako će na tom
sljedećem zaustavljanju od Muja tražiti pojašnjenje, da li smo i zašto morali
ovuda, i u ovo doba dana!
Ja se često osvrćem, dolazilo mi je prići i
zagrliti, poljubiti ga. Na taj mu način reći kako sam shvatio da su psi
pametniji od mnogih ljudi.
Znam da me ne razumije, a shvata me i bez riječi.
Razmišljajući o tome, počinjem više od drugih
priželjkivati tu pauzu. Bez namjere da je potrošim za prijepirku s Mujom.
Mujo je očito znao šta radi. Proveo nas je kuda
je znao, a još se drži svoje lovačke staze. Koja se sada već sasvim uvukla u
šumu. Koliko ju je poznavao, znao je i najbolju uvalu, u koju možemo svi stati,
odmoriti se, i ponovo pustiti šapat.
Odvraćam Mufa, Muniba i još neke od podsjećanja
na strah koji već prolazi. Žao mi je Zika Madeška, ali će mi on poslužiti da se
našalim, i sve nas malo razvedrim.
-
I tako, uspješno
prođosmo sva dvadeset devetorica – kratku priču o svom viđenju našeg
prebacivanja preko one livadice, završavam na način zbog kojeg sam priču i
počeo.
-
Zar nas nije
dvadeset osmorica? – kad hoće, upravo se Ziko prvi javi.
-
Jeste, toliko
nas je s Vučeva pošlo. Ali, kad smo livadu pretrčavali, ja sam sve brojao. Ja
sam bio dvadeset sedmi. Poslije sam se okrenuo, i tada su pretčrčala još dva
cuka!
Ziko se nije bunio. I tako se pas, od polaska, od
njega nije odvajao. A i sada, uz njega stoji.
Tako će, vjerujem, biti svaki put
kad zastanemo. Mogao se Ziko praviti da ga mrzi, životinja to bolje zna, osjeća.
Čovjek češće griješi, a životinja uvijek zna ko joj je i koliko prijatelj.
A ja ću ovu svoju šalu još nekoliko puta
ponoviti. Osvrtati se i pripitivati – da li idu i njih dvojica.
Kalinovik
