Izvi se Mujo na grade
i pade dragoj na
grane.
Pita ga draga žalosno:
„Možeš li, Mujo, preboljet?“
„Ne mogu, draga,
preboljet,
ja ću ti mlađan umrijet!“
Ljubi ga draga
milosno;
Poskoči Mujo radosno!
Žeđ muči, čekanje još više. Jedino što nas može
obradovati je bistar pogled sa stijena. Korak smo ubrzali, vidjevši kako se
tamo grupa već iskupila. Pridružuje nam se i onaj pas, koji kao da isto osjeća.
Progurujemo se, da se uvjerimo.
Ja sam zbunjen kao i ostali. Ono što vidimo,
ništa nam ne predstavlja.
-
Ovo je Jeleč! –
Mufo se brzo pribra, i šapatom uskliknu.
Zapravo, ja sam ga jedini čuo. Ali sam znao da ne
griješi. Sačekaću da svoje tvrdnje ponovi još glasnije, te da nam to i pojasni.
Njemu to nije bilo teško, on je odmah poznao ribnjak, za koji mnogi nismo znali
ni da postoji.
Svakako, nismo gdje bi voljeli da smo. Preblizu
Mladog gaja, a daleko od mjesta gdje planiramo prijeći Bistricu. U ovom
trenutku, najdalje od ideje kud i kako dalje.
Moje se oči zadržavaju na Mufu. Javila se nada da
bi on mogao znati, ali koja neće dugo trajati. Iz Jeleča bi znao, ali se mi
Jeleču ne smijemo primicati. Čak, razmišljam da ni ovdje ne smijemo dugo.
Tito nam prilazi. Počinje razgovor s Mufom, od
čega ja jedino čujem slaganje u vezi ribnjaka, odnosno da je ovo ispod nas
doista Jeleč. Opet pominju Ruda planinu, jedan drugom pokazuju smjer gdje bi se
trebala nalaziti, zajedno tumačeći da smo jutros upravo pogriješili u odabranom
kraku puta. Htio bih im vjerovati, ali mi se ta njihova logika ne poklapa s
onim što smo kartom tražili.
Stavih ruke na lice, mislima ponovo krenuh od
livade gdje smo noćili. Izašli smo na put koji je trebao biti onaj koji je i
ucrtan. Tu smo mogli pogriješiti, ako je put obilazio livadu, a u nastavku
pravio slovo S. To jeste bilo moguće, no je meni i dalje bilo nelogično.
Sklonih ruke, zavrtjeh glavom. Nisam to uradio
jer sam htio reći da je moje razumijevanje karte, i moja logika, tačnije od
onoga što nečije oči vide. Shvatio sam šta je jedino važno. Karta nas je izvela
na put, put doveo do stijena i magle. Magla nam je otkrila ribnjak, ribnjak
objasnio gdje smo. Koliko god da je neko prije par dana navijao za Suvode, neko
za Sutulije, u biti smo svi navijali za Trebovu. Kao što sada navijamo za
Bistricu, odnosno Grebak. Svejedno je kojim putem ideš, ako na kraju stigneš
gdje si krenuo!
Opet se nađoh na ivicama stijena. Pogledah skroz
lijevo, te desno dokle mogoh doprijeti, ni tamo ni ovamo ne vidjeh ništa što bi ličilo
na spuštajuću stazicu. Osmjehnuh se, bar kad smo mi u pitanju ovaj put nije ni trebao
voditi dalje.
Već kontajući kako shvaćeno znači da ćemo se sada
samo vraćati putem kojim smo došli, nisam primijetio kad nam se na stjenama i
Mujo Rizvanović pridružio, ali ni ja ne mogoh ostati gluh na njegovu reakciju.
-
Idemo! Hajdemo!
Ne smijemo čekati! Za mnom! – goreći od želje da što prije shvatimo kako se
naša situacija od ovog trenutka mijenja, glasno je šaputao, stalno poskačući u
vis. Sigurno ne metar, koliko se meni činilo, ali sasvim dovoljno da odrazi
svoje oduševljenje.
-
Polahko – Mišo
ga pokušava smiriti.
-
Nemamo vremena,
dan je odmako! – poskakivanje ga je malo umorilo, ali je rukama jednako mahao.
-
Ne može tako! –
vrisnuh i ja, šapatom naravno, a valjda još pod utiskom saosjećanja s Mufovom
ne ugašenom žeđi – nigdje maći nećemo, dok nam lijepo ne objasniš kud i kako ćemo!
-
Samo gubimo
vrijeme, usput ću – malo se umirio, kao da će tako njegova sigurnost biti
prihvaćenija.
-
Ne mislim da je
iko lud da pođe, ako mu se ne objasni gdje – sad sam ja postajao još
nervozniji.
-
Ja nikog ne
gonim, ko hoće za mnom, neka ide – Mujo mi se unese u lice, kao da sam ja
jedini protiv njegove tvrdoglavosti.
-
Nema ni od toga
ništa – sad se Fudo nađe između nas, jasno mu pokazujući kako nije u pravu –
dogovorili smo se da se ne razdvajamo!
Bilo je to vrijeme da se Mišo uključi. Uzeo je
Muja za ruku, te ga odvojio ustranu. U to vrijeme smo svi već bili na okupu,
tako da se od naših žamorenja nije moglo čuti kako protiče Mišovo ubjeđivanje.
Mada je jedino bilo važno da se pozitivno završi.
-
Mujo je ovuda
nekada lovio – nakon par minuta, Mišo nam to potvrdi – on zna put kojim možemo
odavde sići Bistrici, a da obiđemo Mladi gaj. Samo smo previše skrenuli, pa bi
morali što prije poći, jer ima neka nepristupačna šuma, kroz koju trebamo prije
mraka. Ja sam mu objasnio da nam pet minuta ne znači ništa, da se prvo moramo
izjasniti o njegovom prijedlogu, a usput ćemo i ručati.
Nas je Mišo primirio, što se za Muja nije moglo
reći. Mahnuo je još nekoliko puta rukama, gunđao sebi u bradu, i držeći uza se
čvrsto Harisa i Hazima, ubrzanim koracima vraćao se rubu šume. Gdje će se i
smiriti, shvatajući da toliko najmanje mora popustiti, stiješnjen između
ranijeg obećanja i naše želje s jedne, te onog što je znao, možda i prikrivao,
s druge strane.
Tu u njegovoj blizini, na svega nekoliko
kvadratnih metara, svi se iskupljamo. Ne gubimo vrijeme oko jela, ali i
pažljivo slušamo detalje Mujovog prijedloga. Mada nam ništa precizno nije
rekao, dovoljno je bilo nekoliko riječi slaganja stiglih od Tita i Mufa. A i za
bolje nismo znali.
Moglo je proći i bez glasanja. Dignute ruke su
samo poslužile da se Muju konačno vrati osmijeh. Što je on ponovo shvatio na
svoj način.
-
Pokret! – već
naviknutim šapatom, oštro nam se obrati, sebe i svoju grupicu dižući ponovo na
noge, glumeći želju da nadoknadi svaki minut koji je on smatrao izgubljenim.
-
Stani! – ja sam
bio ljući nego prije – sačekajte još minut, koji vam je... Svaki put se isto
ponavlja, kad god se zaustavljamo da jedemo. Uvijek zaboravljate da ja jedem za
dvojicu! Da i Mufa pitam! Koliko puta nismo ni stigli jesti kako treba! Naglo
me prekinete, ne znam ni kako se spremim, pa još i s ovim teretom moram trčati
da vas stignem...
-
U redu je, evo još
vas čekamo – Fudo je znao kad sam baš ljut, shvatajući kako je ovo opomena i za
buduće, ali i još jedno podsjećanje na zajednički dogovor.
Više od Fudovog razumijevanja značilo mi je što
se Mujo u mjestu zaustavio. Zbog čega sam odmah i završio s jelom, žureći da
ruksak spremim, a kako ne bi svi dugo čekali na nogama. Pa je, za najviše minut
i po, kolona mogla poći.
Zauzeo sam mjesto na začelju, iza Mufa i Muniba,
a ispred Zika Madeška. I psa, koji je sam odabrao svoje mjesto.
Jeleč
