Gdje si dragi zalutao,
meni nisi ljubav dao,
drugu srećnom učinio,
mene jadnu ostavio?
Sad osjeća duša moja
kako pati duša tvoja. 4. oktobar 1992.
Samo si me razbolio,
pa me jadnu ostavio.
Sad proklinjem prošle
dane,
iz mladosti moje rane;
Najsrećnija ja bih
bila,
da te nisam izgubila.
Noć smo pokušali iskoristiti. Proveli smo sat
vremena nad kartom, uz pomoć šatorskih krila i svijeća. Željeli smo usmjeriti
svoja lutanja.
Znali smo cilj, proći preko Husada i Ruda planine, i Bistrici
sići uzvodnije od gaza ispod Mladog gaja. Vjerovali smo da do tamo vodi neki od
puteva koji ne moramo izbjegavati. Na kraju se nas nekoliko i složilo u tome, pa bi već rano ujutro trebali naći put, koji je po karti prolazio
negdje kraj nas. Njime bi se sasvim približili stijenama iznad Bistrice, odakle
bi se trebali lakše dalje orijentisati, a samo spuštanje već nekako izvidili.
Složili smo se u tome, jer drugog izbora nemamo,
pošto bi još jedan dan izgubljen u lutanju povećao nervozu koju smo osjećali
oko sebe. Htjeli smo da vjerujemo kako svu naklonost sreće nismo iscrpili, a
vjera i sreća ne idu bez strpljenja. Zato nam je tako potrebno povjerenje
ostalih.
Zbog čega smo poranili i prije nego se sasvim
razvidjelo. Riješeni da se čim prije dohvatimo na karti uočenog puta. Ja sam
kartu tumačio, tražih da opet idem uz Mufa.
I sam sam bio iznenađen trenutkom kada smo
zaustavljeni. Još više, zbog činjenice da sam ponovo zovnut čelu.
Jedne dileme nije bilo, na jedan smo put
nabasali. Vidjelo se i kako njegovo nastajanje nije odnedavno, pa se moglo
raditi o onome koji je i ucrtan. To što smo bar za pola sata ranije stigli do
njega, sad trebamo pripisati nečemu drugom. Moglo se raditi o tome da smo
pogriješili u procjeni livade na kojoj smo noćili.
Ni ja se nisam sam usuđivao potvrditi, ali ni
odbiti da je to taj put. Mogu samo podići još jednu ruku da riskiramo, da
nastavimo njime. Kojim njegovim krajem, to bi već trebalo da je stvar logike. U
tome smo se Tito i ja skoro uglas složili. Ostali ili nisu razumjeli, ili su
šutke prihvatali. U svakom slučaju, vremena za gubljenje imamo sve manje.
No, da su sreća i nada naše trenutne vodilje,
pokazala je i odluka da od sada i ja ponovo budem uz čelo. Za razliku od jučer,
sada o nekome dodatnom strahu nisam razmišljao. Možda se u prirodi ne snalazim
najbolje, ali ne bi trebalo da imam problema s logikom.
Tog dodatnog straha nije bilo, ali sam oko sebe osjećao
promjenu raspoloženja, znajući kako će se to dalje sad još brže prenositi.
Nervoza je rasla, prijetila sve više, kako je
buđenje jutra bilo jasnije. Samo je spuštanje magle, još uvijek sva usta držalo
zatvorena.
U nečemu nam nije koristilo. Pred nama se ukaza
koliba, koju više nismo mogli izbjeći.
Malo ćemo zastati. Da se uvjerimo u tišinu, da
nemamo potrebe bježati. Po svemu bi trebala biti naša, a tišina bi potvrdila
kako je četnici nisu posjećali. Dok bi nam njen obilazak, možda, dao i još neke
odgovore.
Na brzinu se odvaja nas nekoliko, i ulazi kroz
otvorena vrata.
Prazna. Predstavlja se da ni inače nije bila
snabdjevena, a mnogo toga ukazuje kako nije davno ni napuštena. Svjedoče to
pronađeni neoprani sudi. Stručnjaci nismo, ali naše procjene ukazuju na nekih
četiri-pet dana. Što se, istovremeno, poklapa i s našim željama.
Još je jedna grupica prošla i iza, pronašavši
hrpu glavica kupusa. I one su očigledno do nedavno korištene. Ali, za podrobnije istraživanje nemamo
vremena. Zadovoljavamo se Titovim potvrdama kako se radi o usamljenoj kolibi na
Husadu. Pri čemu nam je bitna još jedna činjenica, do nje vode samo dva puta.
Od čega je jedan onaj kojim smo mi došli.
Ne vjerujemo da bi nas i ovaj drugi mogao odvesti
četnicima. Zbog čega previše ne razmišljamo, hrabro grabimo naprijed, trudeći
se zadržati spremnost da zastanemo na prvo nešto ponovo sumnjivo.
Tek što kolonu napravismo, već nam nešto opet privuče
pažnju. Odnekud, nekako i stidljivo, prilazi nam jedan pas. U sekundi se prisjetih onog koji je ostao na Trebovoj. Jasno da se ne radi o istome, iako ga se slično da opisati. Sasvim običan,
seoski. Ni čist ni prljav, ni gladan ni neuhranjen. I miran, i dosadan. Jedino
što nije skrivao, više se obradovao nama nego mi njemu.
Ali, kako mu to objasniti?
Pohara ima ideju. Vjerovatno je gladan, komad
mesa neće nikoga od nas ostaviti u životu, a može nam pomoći u rješavanju psa.
Toliko i imamo vremena. Odveden je iza kolibe, gdje će mahanjem repa zahvaliti
na nenadanom ručku.
Neko je podsjetio kako je to bilo samo trenutno
rješenje, da će pas lahko naći naše tragove, još lakše ih
slijediti. Vjerovatno su u pravu, ali... Mi moramo naprijed, a on - kako hoće.
Kiša ne pada, mada je magla sve gušća. Smatramo
to prednošću koju moramo iskoristiti. Koju ne smijemo trošiti na tjeranje psa.
Polahko opreznost zanemarujemo, žureći sve više.
Vjerovatno se zadugo ne bi zaustavljali, da to ne
morasmo učiniti. Provirujem Titu preko ramena, da što prije shvatim zbog čega
su Mišo i Zaim stali.
-
Kraj puta! –
čujem njihov šapat, a sagledavam se s Fudom.
-
Kraj puta... – prenosimo
dalje.
Počinjemo sjedati. Zemlja mokra, ali ne mari. Bar
ćemo požuriti donijeti novu odluku. Pri čemu opet nemamo previše izbora. Ako je
kraj puta, onda smo svakako na ivici nekih stijena.
Lelija
