Zelen orah od roda se
savija,
pod orahom Zaim rane
zavija.
Hem su rane, hem je
tuga na srcu,
ko oblaci na žarkome
sunašcu.
Draga mu se za drugoga
udala,
dabogda joj zmija oči
popila.
Sunce sinu, oblaci se
razbiše,
ranjen Zaim pod orahom
uzdiše:
„Žarko sunce, selam
ćeš mi materi.
Ako umrem, nek mi
mezar napravi!“
/Jozo Penava/
Kiša se ne šali. Pojačava, tjerajući nas da se
bolje rasporedimo. Pod jednom homorom se ne uspijevamo svi smjestiti, te jedna
grupica odlazi pod drugu. Za to vrijeme se mi ostali odvažujemo naložiti vatru.
Uz homoru, da se ipak možemo grijati, a da se ne bojimo da će nas otkriti. Kiša
joj ne da da razvije plamen.
Vrtimo se oko homore. Ugrabimo momente kada nam
stidljivi plamičak oči ogrije, ipak sve jače leđa osjećaju krupne kišne kapi.
Šatorska krila i ćebad su stavljena u funkciju, ali bitka s nevremenom je tek
krenula. Sluti da će sve biti nedovoljno protiv sve jače kiše. Ukoliko ubrzo ne
prestane.
Ni o čemu drugome nam nije preče razmišljati.
Ali, ne znamo da li bi nam bilo bolje da sad stane, ili da prepada cijelu noć.
Ne šapćemo, ako neko ima šta reći čini to
mimikom. Najčešće su to geste nevjerice da nam se još i ovo dešava. Poneko
odmahne rukom tako kao da se u ime svih pita da ni ovo nikako nije bez razloga.
Ja vidim samo dva moguća. Možda nam je ovo blaga
kazna, ili velika pomoć. Između se tražim, prihvatajući već kako je ovo usputno
i meni odgovor da sam pretjerivao sa željama vezanim za nane.
Kiša lema, vatrica se više tuli nego je
uspijevamo održati, šatorsko krilo ili ćebe postaju nam više teret nego korist, misli
su jedino što nas još drži primirenima. Sasvim smo dovoljno nakisli, da nam se
ne žuri.
Sve je tanja nit koja će nas pomiriti s tim.
Prerano smo zaboravili ono što smo prošli, pa nas sudbina podsjeća. Tito je na
čelu one druge grupe, koja se žurnije nama vraća nego je od nas otišla.
Riječima koje ne čujemo, pokretima koje
razumijemo traži da ugasimo vatru. Znamo da se jedva nazire, ali je on jasno
uočio neke veće. Čak je siguran i odakle dolaze. Uzbuđeno govori, objašnjava
najbližima to u šta nije lahko odmah povjerovati.
Da ne bismo sumnjali, napadali ga da laže,
odgovor nam sam dolazi. Između munja i gromova, razaznajemo i druge zvuke.
Nebom je prolomilo nekoliko rafala! Bio sam među onima koji nisu žalili izaći
iz šume, otrpiti par minuta snažnu kišu, da proučimo fatihu ženama s Trebove.
Kad već ništa drugo nismo uradili.
I ostali nisu gubili vrijeme, vatricu nije bilo
teško ugasiti, još manji se nadžidžati na put, formirajući kolonu koja će sada
u borbu s kišom prokislim tijelima, preostalom voljom. I osjećajem moranja.
Mi smo, prije proučenih fatiha, zbog sebe kratko vratili
pogled na mjesto gdje je naša vatrica gašena. Kiša, mrak i šuma su sprječavali
da ti sitni plamenovi nisu mogli dosezati predaleko. Međutim, bilo je kasno
uvjeravati ostale kako panici nema mjesta.
Možda da je nekome od nas za nanama, ili za nama
samima i koja suza potekla, ali se u mraku, i mješajući s kapima kiše, nisu
isticale.
Nismo imali vremena ni lice da brišemo. Pristigli
smo ostale, svi zajedno probali trčati. Probali trčati, pokušavali i u nebo
gledati. Jedino što smo mogli je da se, na mjestu gdje se šuma doimala
najgušćom, bez gunđanja zajedno zaustavimo.
Ovo prije je kiša padala, sad je počela potocima
teći. Pokušah se prisjetiti svih pljusaka koji su me u životu iznenadili, ni
jedan nije bio takav da je onemogućavao kretanje. A ovaj je bio upravo takav!
Ma koliko da je bilo četnika, čak i ako im je
bilo naređeno da s Trebove produže ovamo, sigurni smo da to neće učiniti. Ne
mogu!
Oni su sigurno na putu za nazad, tamo gdje su
kamion ostavili, pošto ne vjerujemo da su ijednu kolibu poštedjeli. Ako im je
pet dana trebalo da se usude ući na Trebovu, sigurni smo da, bar, još ni
večeras na njoj ne smiju zanoćiti.
Mi možemo sada uraditi ono što moramo. Mislim da nije
bilo predlaganja, komandovanja, prvi su se prislonili uz jednu krupnu homoru. Druga
grupa je produžila drugoj. Nama preostalima je treća dovoljna.
I mi i četnici sada imamo zajedničkog
neprijatelja. S tim da oni za nas ne znaju, pa ne znaju da je otvoreno nebo
nama koliko neprijatelj, toliko i prijatelj.
Nema više nada da će se vrijeme stabilizovati.
Potoci teku s neba, rijeke su svuda okolo. Naše homore jedva gore, ali gore. Nažalost, stalno nam grijući samo jednu polovinu tijela. Ako smo licem okrenuti
vatri, kisnu nam leđa. Odmah se okrećemo, leđa grijemo a prsa izlažemo. Ne
pomažu odavno ni ćebad ni šatorska krila. Nećemo se osušiti, ali nam ni koža neće
prokisnuti.
Nas je dvadeset osam. A niko ni na koga ne misli,
osim na sebe. Možda i prvi put se nemam vremena Mufom baviti. Lakše mi je, znam
kako makar nije žedan. Svi smo umorni, ali smo zaboravili da riječ san postoji.
Glava, leđa i prsa će izdržati, da ako i noge mognu. Njima će biti najteže kad
ovo prođe, odmah će nas morati nositi dalje.
Oni koji su tanje homore zapalili, stižu
prenijeti vatru. Homora ne može nestati.
Niti svanuti prije sabaha. Kada će, logikom,
stati i ovo nevrijeme. Nećemo biti suhi, ni odmorni, ni naspavani, ni siti,
ali, bićemo spremni. I sretni što smo i ovo izdržali, a i što se niko neće
prehladiti. Najdovitljiviji su se sjetili ponijeti šećera i čaja.
Kiša će nas cijele noći mučiti, ali vjerujem da od
ujutro misli neće. Nane nismo ni mogli spasiti, ako smo za sobom gdje i nehotično
ostavili kakvih tragova više ih neće biti. Pred nama je još puta, najmanje poznatog,
no ukoliko se nastavimo držati zajedno, i zajedno budemo mudri i pametni, puti će
nam se sami otkrivati.
Perućica,
dio
