17 - Lice mi se zgrčilo

„Jel ti žao što se rastajemo?

Rastajemo, al ne sastajemo?“

„Jest mi žao, i duša me boli.

Umrijeću, prežalit te neću.

Našu ljubav zaboravit neću.

Hajde, draga, da se halalimo.

Na rastanku, na mome pohodu.

Žali, draga, i ja ću žaliti,

što se nama ne daju uzeti;

Proklet bio ko nas rastavio!“

Da čovjek na sebi ima ugrađen termometar za mjerenje raspoloženja, s pozitivnom i negativnom skalom, moj bi u ovim trenutcima bio negdje oko nule. Ali, svakako da ukupnu sliku ne bi promijenio, kod ostalih je skoro ključalo. Bez problema smo prošli najtežu prijepreku, a sada se pripremamo poći prema drugoj. Svi osjećamo da bi još noćas trebali i preko Bistrice.

Mada nije logično, čini nam se da ćemo ovaj drugi dio savladati lakše. Osjećamo da smo od Boga odabrani, nagrađeni, mada se ja i dalje teško opirem mislima kako je time bilo predviđeno i svraćanje do onih žena. Bez obzira na okolnosti koje su ih ovdje zadržale, htio sam vjerovati da smo bili sposobni uvjeriti ih da uz našu i pomoć nekoliko konja, te iznad svega Božju, svi skupa možemo uspjeti.

Prvi put u sebi gledah kukavicu. Koja nije bila hrabra ni pokušati. Teško je nadati se da još imaju šansi da ostanu u životu, pošto se te nade svode na to da će četnici pokazati ljudskost, vidjevši da se radi o starim, nepokretnim i na živcima oboljelim ženama. Što, opet, moj osjećaj krivice neće umanjiti.

Bar drugi o tome ne razmišljaju, zaokupljeni su istraživanjem karte, utvrđivanjem puta kojim ćemo zaobići poznati, jer se odustalo od čekanja potpunog mraka. No, i ovo zadržavanje u šumi je potrajalo skoro sat vremena. Za koje smo vrijeme mogli otići do Tođevačkog katuna i vratiti se nazad!

Krenuvši, pogled zaustavih na Mufu, tražeći nervozu koja će mi pokazati da je uradio što je toliko želio. To što nam se ker nije pridružio, može biti kako se od izvora ne žuri odvojiti.

Jedva sam iščekao da prestanem sa svojim razmišljanjima. Nije tu bilo primisli da sam sam trebao išta pokušati. Ne samo da sam siguran kako par ljudi ne bi imalo nikakvih izgleda u ubjeđivanju nana, nego sam za ostale vezan obećanjem. Sem toga, znam da poslije, s Mufom, i možda još nekim, ne bih uspio stići kamo smo krenuli. Ni sam put nisam upamtio, a još ne znam kakve sve prijepreke i on dalje krije.

Moram sa svima. I opet pri samom začelju, da bih se kojiput osvrnuo.

Brzo sam shvatio kako je zamišljeno naše putovanje do Videža. Sve rubom šume, stalno motreći na put, koji vijuga livadom lijevo. Ali od koga se, prateći šumu, u jednom trenutku moradosmo odvojiti.

To što se mrak počeo spuštati, svakako nije jedina krivica što se nakon nekog vremena nađosmo na mjestu kojim smo jednom prošli. Ne krivim nikoga, samo se prisjećam svoga lutanja po Zelengori, i nadam se kako ćemo ovog puta biti bolje sreće. I na Videžu biti prije potpunog mraka.

Zamjeram onima koji negoduju, koji galame. Koji sumnjaju u Zaima, kao da se nismo sami osudili da izbjegavamo put. Možda oni meni zavide na smirenosti, ne znajući da je to samo mrtvilo raspoloženja, koje neće proći čak i ako bi cijelu noć ukrug hodali. Bez želje da i ja priđem karti, možda i pomognem. Umjesto toga zamišljam, mada i znao da to nije moguće, da nas ovo lutanje odvede s druge strane Trebove, sasvim blizu Tođevačkom katunu.

Kako se to neće desiti, pomislih na nešto drugo. Da je ovo bio samo njihov trik, da se na proplanku ne zadržimo dovoljno dugo. Malo smo vodani ukrug, pa opet iskačemo na put. Kao, sada su procjene da se dovoljno smračilo.

Bar nailazimo ne one konje. Još se toliko vidi da pružim još jedan pogled. Sad stvarno nemamo vremena, sasvim su na drugoj strani. Možda bi bolje bilo da četnici ne dođu do tog tovara, ali bih ja volio da se to ipak desi. Ako imam prava ovog konja toliko žaliti!

Nebom su se navukli kišni oblaci, koji noć požuruju. Ali i do nas donose neke neprijatne mirise.

Leševi! Teško je biti siguran, ljudski ili životinjski. Naša nagađanja govore i o jednima i o drugima.

Ja šutim, još razmišljam o ostavljenim ženama. Zato mi nevjerovatno zvuči da neki predlažu da sad zastanemo, provjerimo neki od ovih neprijatnih mirisa.

Slažem se sa pretpostavkama da se radi o stradalima od artiljerije. Ali mi nedostaje volje da se pridružim ideji o njihovom istraživanju. Samo sam dio kolone, kome je jedini cilj prije kiše biti u Videškoj šumi.

Pojedinci samoinicijativno skreću s puta. Kada je zadah najjači, kad su leševi blizu. I, uvijek se vraćaju s pozitivnim vijestima. Jednom se radilo o ovci, dva puta o kravama i jednom o konju.

Na ljudske žrtve još nismo naišli. Ali se ne možemo nadati kako ih i nema. Neki čak pokušavaju i da ih razaznaju. Uvijek dolaze iz daljine.

Ipak, pri samome kraju livade i nailazimo na jedan leš. Opet krava. Sada nije bilo mogućnosti da je samo zaobiđem. Morao sam pogledati. Lice mi se zgrčilo.

Nije od teškog zadaha lešine, već zbog slike koju gledah. Krave nemaju naciju, a ukočeno, poput kamena, njeno truplo jednako svjedoči svu surovu glupost ratovanja. Jedino što je nju u životu zanimalo je njen, od Boga darovani djelić pašnjaka, koji opet ljudima plaća mlijekom, često i svojim teladima, na kraju i vlastitom glavom.

Na trenutak se zamisliš nad položajem ubijene krave. Geler granate ju je izvrnuo na leđa, izbacivši sve četiri noge u zrak. Njihova ukočenost svjedoči smrti, okolna mukla tišina praznini i prolaznosti svakoga života. Sve zajedno - surovoj gluposti ratovanja.

Primičemo se šumi, mrak nas je skoro poklopio, kiša prokapljuje, a mi se na miris leševa potpuno navikavamo. S kišom će biti blaži. Pa se i ne čudih kad vidjeh njih nekoliko nagnutih nad jednom usputnom vrtačicom. Nisam ni pomislio prići, ali sam odahnuo čuvši odgovor. Još jedna ovca. Gelerom sva iskidana, ali je svakako bolje nego da se radilo o čovjeku.

Ulazimo i sklanjamo se u šumi. Predah, svima nam potreban. Fudo i Senad Madeško odlučuju prošetati do obližnje kose, odakle je dopirao  još jedan, još uvijek snažan zadah.

Nisu se zadržali, a po njihovim izrazima lica sve smo naslućivali. To su bili ljudi, njih nekoliko. Kažu, našli su čovjeka, dvije žene i jedno dijete. Zbog vjetra nisu mogli upaliti šibicu, pa ni biti sigurni da li se radilo o četničkim granatama, ili su strijeljani ili zaklani. Također, vratili su se pod utiskom da je u blizini bilo još leševa. Ljudskih.

Prvim smo razmišljanjima bliže mogućnosti da se radilo o strijeljanjima, što bi bilo uputa da nadalje budemo još oprezniji. Koliko god bili uvjereni kako četnici nisu na Trebovu ulazili prije nas, ovo bi moglo značiti da ovdje jesu. Možda baš u namjeri da presijecaju naša povlačenja.

Isto tako, nije bilo isključeno ni granatiranje koje ih je zateklo u vrtači, za koju su vjerovali da im je zaklon.

Više od polovine, koji su imali snage prošetali su do vrtače. Neki od njih su silazili skroz unutra. Nije bilo mogućnosti da bi se iko mogao prepoznati, ipak sada preovladava razmišljanje kako je uzrok njihove pogibije četnička granata. Uz pretpostavku da se najvjerovatnije radi o nekoj manjoj obitelji.

Jedva čekam da se što više udaljimo odavde. Ne želim gledati vrtaču, niti mogu pomoći u nagađanju o kojoj bi se porodici radilo. Ionako je nagađanje da je jedna porodica u pitanju, uvijek može biti da se radilo o dijelu kolone koji nije imao sreće s izborom skloništa.

Iako šutim, glavom mi struji da bi se moglo raditi o porodici Mustafe Čolpe. Iako bi u tom slučaju ta druga žena morala biti neko ko se s njima samo zadesio.

Uspjevam se osloboditi razmišljanja koje sigurno neće dati nikakav odgovor, tako da vjerovatnoću prebacujem na neke kojima je katun možebiti ovdje. Nakon čega odmahujem rukom i pokušavam sudjelovati u diskusiji šta je nama sada činiti.

Kiša pojačava, postajući nam dodatna briga. Zaustavljajući nas. Ali nam daje vrijeme da ispod današnjeg dana podvučemo crtu.

U jednome smo složni. Najbitnije je da smo prije četnika stigli Trebovoj, kao i prošli je. Ostaje nejasno, ako su četnici granatirali ovaj put, onda su opet znali da se njime povlačimo. Zašto su čekali s ulaskom na Trebovu? Da bismo mi prošli!?

Noć je duga, razmišljaćemo o tome. Čim kiša prijeđe, čim završimo s produženim odmorom. Dok god ovako pada, niti možemo naprijed, niti trebamo strahovati. Samo neka stane prije nego homora prokisne, da se i odavde udaljimo. Toliko daleko da razmišljanja o nađenim leševima, o ostavljenim ženama, počnu bivati sjećanje.

                                 koliba na Trebovskom katunu