Bosno moja poharana,
zemljo moja neorana,
četir ljeta nesijana!
Kućo moja bez zidova,
stajo moja bez volova,
majko moja bez sinova!
Ja se vama, sirotica,
kao sinja kukavica,
vraćam sama
rasplakana!
Mjesto braće i
sestara,
sloboda me razgovara,
i nove mi dvore
stvara!
/Jozo Penava/
U početku sam bio malo razočaran što je mene
zapalo da osmatram stranu prema Videžu. Tu sam najmanje očekivao da možemo
nešto primijetiti. Društvo su mi pravili Zaim i Tito, pa sam lahko dobijao
dopuštenje da povremeno napuštam osmatranje.
Jednom sam to iskoristio da nasamo popričam s
Mufom, što je njegov išaret kazivao. Nije se samo radilo o dvije šljive iz
Mrkalja, već i o jednom obećanju. Da mu najavim, podsjetim ga, kad budemo
trebali nastaviti, kako bi mogao „otići radi sebe“. Obećao sam, znajući kako se
cio dan prisjeća svoga Džekija!
Drugi put sam stigao baš na vrijeme da s Mišovom
grupom razmijenim zapažanja. S naše sam strane donosio vijesti o grupi konja,
koja se od drugih, ranije uočenih, razlikovala po jednom, možda bitnom detalju.
Jedan je, a kojeg je Zaim prepoznao kao jednog od Majorovih, bio pod teretom.
Najupečatljiviji je njegov odnos spram tom teretu, potpuno se ponašao
naviknuto. Kao da je osuđen na njegovo doživotno nošenje. Nije nam davao
odgovor otkud tu, ali je njegova stručna natovarenost, zbog čega je davno
odustao od zbacivanja tereta, upućivala na još nešto. U njegovoj blizini ne bi
trebalo biti ljudi. Ono - što sam i smatrao bitnim s čime trebam upoznati Miša, odmah i predlažući da bi mu trebali prići i pogledati taj teret.
Prije toga, oni su imali još važnije vijesti.
Najprije su mi rukom dali znak da se sasvim prikrijem, a potom i pokazali na
Tođevački katun. I golim sam okom vidio da se neko kreće iz njegovog pravca.
Ali i da se radi o ženi, i to našoj. Samo se malo trebalo zagledati i razaznati
dimije.
-
Naša je, vide se
fino dimije – Sabit, kod koga je trenutno bio dvogled, samo je to potvrđivao –
u rukama ima dva bidona, a vidi se da ide prema izvoru.
-
Eno još jedne,
upravo izlazi iz kolibe – Mišo ga prekide, tražeći dvogled nazad.
-
Svraćo sam kod
Poharine grupe, kod njih je sve mirno – bilo je vrijeme da i ja kažem svoje – ali,
mi smo vidjeli nešto. Desetak konja, od čega je jedan pod teretom. Zaim kaže da
je to jedan od Majorovih. Vidi se da je fino upakovan, mora da nešto važno
nosi. Svakako bismo mu trebali prići, možda ima nešto što četnici ne bi trebali
naći.
-
A ako je
miniran? – Mišo potvrđuje da me pažljivo slušao.
-
Ne vjerujem.
Znate kako su naši ljudi privrženi konjima.
-
Nisam ni mislio
na naše. Možda su ga četnici pronašli, i minirali. Zamisli, mi mu priđemo,
uzmeš za samar, a ono...
-
Ja se smijem zakleti
da nigdje ovdje četnika nema. Osim toga, ako niko drugi ne smije, ja ću skinuti
tovar!
-
Nije to problem.
Može biti da su četnici baš negdje blizu, da su svjesno postavili nekoliko
sličnih zamki. Onog kera, pa konja, pa i ove žene!
-
Nije zar da ni
njima nećemo prići!?
-
Ne znam. Moramo
dobro razmisliti. U svakom slučaju, prije mraka ne smijemo nigdje odavde.
-
Ona upravo toči
vodu – Sabit skreće našu priču.
-
A ovamo je još
neko izašao iz kolibe – Mišo ponovo oštri sliku na dvogledu – bilo mi se
najprije učinilo da je muško, čak i da ima bradu, ali sad vidim da je to samo
šamija. Nekakva čudna, nije puno šarena.
-
Počeo si da
zazireš – izdržao sam samo još par sekundi – ali ćemo svakako glasati. Ja ću se
zalagati da im priđemo. Konje su možda minirali, njih sigurno nisu. Znam ja da
su one svojom voljom ostale, ali nam svakako mogu puno toga reći. Da više ne
lupamo glavu šta se i kako ovdje izdešavalo.
Nadao sam se kako ću odmah dobiti podršku bar
jednog od njih, a sem Miša i Sabita, tu su još bili Mujo i Haris. Izostala je,
ali nije ubila moju odlučnost da pokušam sve što mogu. Odustao sam da žurim
ostalima objašnjavati kako nam je to ne samo dobro, nego i obaveza, vjerujući
da ih već ima dovoljno koji tako razmišljaju. Mislima sam išao od jednog do
drugog, te se malo smirio. Puno je više onih u koje sam vjerovao, gdje se
nađoše i neki od ove trojice, koji bi se trebali predomisliti.
Bio sam zanemario jednu činjenicu, samo zato što
joj ja nisam pridavao takav značaj. Među ukupno pet žena, za koliko ćemo se na
kraju složiti, nema ni jedna za koju bi se oni žrtvovali.
Do tog zaključka ćemo doći pošto se svi iskupimo,
a na Mišov prijedlog. Svakom je dato da malo pogleda, na četiri žene koje su
već sat vremena, od kako je sunce progrijalo, skoro sasvim spokojno, takoreći
pomireno, sjedile ispred ulaza u kolibu, u kojoj je, očito, stalo sve što je na
Trebovoj ostalo.
Ključno je bilo Mufovo i Zaimovo gledanje, jedan je
prepoznavao, drugi potvrđivao. Sve su iz Huma i okoline, jedan ih je viđao od
prije, drugi u vrijeme dok su boravili na Sniježnici. Dolazimo tako i do svih
pet imena, pošto za njih nije bilo dilema da je unutra jedna nepokretna nana. I
dok su njih dvojica objašnjavali kako je najmlađa među njima tu jer nije htjela
ostaviti svekrvu, govoreći o Munibi i Begiji Šabanović, ja sam još bio pod
snažnim dojmom prethodnog imena koje sam čuo, jedinog koje je meni poznato
zvučalo, a u pitanju je bila moje nane snaha, žena jednog od hodža Kurtović. Uz
prve prepoznate Nazu Šahinušu, i jednu Karupušu, kojoj se imena ne mogoše
sjetiti, nisam nalazio dovoljno razloga da bi moja odlučnost mogla biti
prihvaćena od ostalih. Zato, kao snažnu i pravovremenu umiješanost sudbine,
željeh prepoznati pojavljivanje na drugom kraju horizonta još jedne nane, a
koju gotovo svi redom koji dođoše u dodir s dvogledom imenovaše kao majku
rahmetli Like! Baš je pominjanje nje, još više me odlučnim učinilo, više i
nisam sumnjao kako sam u pravu, a sve više se nadah kako će isti osjećaj
prevladati i kod većine.
Kako treća grupa nije ništa vidjela, a ovo
svakako bilo važnije od Majorovog konja, to je Mišo prvi govorio. Najprije je
sabrao sve ove Zaimove i Mufove zaključke, da bi završio s unaprijed
pripremljenim.
-
Meni je sva ova
tišina tako sumnjiva – ovim je riječima meni pogled već okrenuo put neba – ne
ide mi u glavu da četnici za tri dana nisu skontali da je Trebova prazna. I da
nisu ušli i ove nane poubijali. Mislim da su ih namjerno ostavili kao mamac.
-
Kakav mamac!? –
ne izdržah da ga ne prekinem.
-
Oni još vjeruju
da je nas na Vučevu bilo mnogo. Možda su ulazili, neke pozarobljavali i pobili,
a njih ostavili kao mamac, znali su da ovuda moramo naići, očekujući da ćemo im
prići.
-
Ako su nekog
zarobili, onda su i saznali da nas nema puno.
-
Kao da su civili
znali šta je Major radio. I oni su čuli minobacač s Vučeva, i mislili kako nas
je tamo više od pedeset.
Petnaest teških minuta sam vodio diskusiju s
njim, s povremenim ubacivanjima ostalih. Svjesno sam produživao priču,
pokušavajući kod još nekih probuditi ona dublja osjećanja.
Na kraju sam morao popustiti. Sem Zaima, Fuda i
Muniba, drugi se niko nije javljao raspoložen da bezuslovno podrži ovakav rizik.
Makar je naš krajnji prijedlog bio da baš nas trojica odemo do tamo, a da
pritom svi ostali budu povučeni s proplanka. Pri čemu bi prihvatili i da sačekamo
spuštanje mraka.
Vidio sam da ćemo već akšam koristiti da se
krenemo udaljavati odavde, a sem toga zasmetala mi je i tobožnja kolebljivost
pojedinaca, prije svega Muja. Kao niko je isticao glupim kockanje sa srećom,
naglašavajući da su sve ove žene odbile ići kada se cijela Trebova pokrenula,
te da je iluzorno razmišljati da im mi bilo kako možemo pomoći. Bio je u pravu,
iako sam ja ovo doživljavao kao namjeru sudbine da one pomognu nama. A to je,
mojim razmišljanjima bilo nešto vrijedno kockanja.
Možda ću Muju nekada priznati da su oni pametnije
razmišljali, no nikada prihvatiti da je korektno govoriti kako si protiv
nečega, ali ako se to izglasa da si dobrovoljac za obaviti taj zadatak.
Muja sam zanemario, a još jednom pogledom obišao
sve. Imao sam iskustvo iz Dragomilića, vidio sam u očima nekih da se iskreno
dvoume. Nedovoljno. Odlučniji je čvrst Mišov, te Mufov bratski iksren pogled. S
kojim se slažem i kada različito govorimo, mislimo.
-
A Mojorov konj?
– smirujući razočarenje pitah MIša, ali i priznajući da nam glasanja nisu
potrebna.
-
Ono što nije
smjelo ostati četnicima, nije ni ostavljeno – odgovorio je tonom koji je
potvrđivao njegovu uvjerenost, te nagovještavalo ostalo što se podrazumijeva.
Neću brzo smiriti svoju razočaranost, ali će mi sa
srca pasti kamenčić nakon što će Mišo odobriti Mufu, ali i svima ostalima koji
su trenutno osjećali „potrebu“, da prvi krenu s prebacivanjem u šumu. U dnevniku će biti dovoljno samo to da zabilježim, prethodno pomenuvši da smo pri ulasku vidjeli, ali i ostavili kera svezanog. Neću moći zaboraviti da Mufo u prvoj grupi nije bio zbog sebe, nego zbog njega.
Dok sam čekao svoj red, skontah i kojom ću rečenicom
ovo s nanama i konjem zaključiti u dnevniku. Humanost je ovaj put poražena, pred oprezom,
najblažim izrazom za strah koji smo pokazali!
Trebova,
istočni dio, skroz lijevo vrh Treskavac
