15 - Ne znamo, a slutiti ne želimo

Jedno jutro u svitanje zore,

suhe gore među sobom

vode razgovore.

Jedna veli: „Na jad sam ti, jade.

Mojim hladom, već odavno

niko se ne krade!“                                                      2. oktobar 1992.

Druga njojzi na to odgovara:
„Teško gori punoj hlada,

bez bijela stada.

A još teže bez momaka

i bez djevojaka!“

Najgore je prošlo. Bar nas je tako većina razmišljala. Nadajući se da bi time, lakša za riješiti bila dilema oko svraćanja ili obilaženja Trebove.

Ugrabili smo promaljanje zore, da se stignemo prebrojati i krenemo polahko. Kako bismo gore zatekli malo jutra, odnosno potrebni mir da prije ulaska dobro oslušnemo.

Stići ćemo. Kao da ovo nije onaj isti put, kao da smo i noćas mogli...

Nije zar da nas je sudbina ponovo zaustavila!? Ne bi me čudilo, sve mi se izgleda kako se lijepo poigrava s nama. Ili nas, samo, vješto vodi. Ako se igra, istrpićemo i oprostiti joj. Ako nas vješto vodi, hvala joj. U oba slučaja nam je podarila još nešto što uradismo prvi put.

Kad mi na Sniježnici bi najdosadnije, listah dnevnik i nađoh način da se malo zabavim. S druge strane išpartah tabelu, koja je sadržavala samo datum i mjesto na kojem sam noćio. Prva mi je noć bila najteža, koju noćih uz Voznik. Od noćas Mufo i ja znamo još dvadeset šestoricu koja shvataju kako nam je tada bilo. Koji mene neće više čudno gledati kad im budem pričao o konacima u srcu Zelengore, na prednjem sjedištu lade, ili onome na kamenom ognjištu. U Perućici, prije nas, niko nije tele kuhao, niti pišpila igrao. Niti je iko ikad prije noćio uz Kozlu.

Sve je prošlo, sve je izdržano. Zašto bi i sada sumnjali. Zaim se pokazuje kao stvarni poznavalac cijelog okruženja. Zna gdje treba zastati, malo osmotriti i oslušnuti. Zadržava nas, tako, i na mjestu gdje izlazimo na glavni put.

Tito i Pohara prvi primijetiše da tragova nema tu gdje bi morali biti, ako je iko prolazio od kako je ono malo kišice palo. Nije nam to garancija, olakšanje jeste. 

Mi putem nećemo ući na Trebovu. Što tragova nema, sluti da su naši otišli. Ali ne znači i da četnici nisu ušli. Ovo je samo jedan od puteva koji na Trebovu uvode.

Zato Zaim poznaje i sve okolne stazice. Okreće nas šumom, kojom će nas dovesti do mjesta odakle ćemo Trebovu osmotriti prije nego ona nas.

Ako sam nešto takvo očekivao, nisam i da ćemo opet zastati već nakon par minuta. Iako odavno ne pričamo, samo šapućemo, nismo zaboravili podići ton, tada taj naš šapat prijeđe u žamor. Što jednako znači i kako se desilo nešto što su naša očekivanja promašila.

Nama na začelju je trebalo malo više vremena da shvatimo o čemu se radi. Tek, kad smo i mi naišli na ostavljen puškomitraljez, čelu to nije bio znak da se imamo vremena duže zadržavati, nisu imali razloge koje je Ziko Madeško vidio. Zaboravili su koliko je već puta pomenuo kako ima problema sa svojim garonjom.

Ovaj je bio, jednostavno, ostavljen. A i dovoljno je svanulo, da se odmah vidi kako nije miniran, pa se Ziko nije puno mislio, dopuštajući nam samo da vidimo da je bio u položaju kao za pucanje. Da i mi izvedemo jedan od sigurnih zaključaka, ko god ga je zadnji koristio, namjerno ga je tu ostavio. Zbog čega ga nije makar zakopao, možemo razmišljati dok ga Ziko već detaljno pregleda. Možda bih i ja volio da smo ga, poput ostalih, samo prošli, ali mi je i drago zbog toga koliko se Ziko raduje. Na njemu je pronašao ispravna sva tri dijela s kojima je na svom imao problema. Stigoh ga prekoriti da mu je jednostavnije bilo kompletne ih zamijeniti, ali i razumijevah njegovu privrženost, odnosno vjeru u onaj koji je već nosio. Čak smo mu Munib i ja priskočili pomoći oko rasklapanja, omogućivši mu tako da još teže shvati one koji se jednako udaljavaše. Mi smo bili poslali kolonom poruku da se sačeka, ali je izvjesno kako je povratna informacija negdje zalutala.

Zbog čega je Ziko već gubio živce. Mislim da je ovo prvi put, otkako smo u ovom sastavu, da je neko opsovao. Nije to bilo toliko glasno, koliko se nama činilo, ali se moralo čuti do početka kolone. Zikov način pominjanja Boga, iako prije svega neprimjeren situaciji u kojoj smo, dao je i nešto pozitivno. Podsjetio je sve, sada je to prostrujalo strojem, na ono obećanje. Sačekali su da Ziko završi. Te da, poslije, nađenog garonju još i zarovimo u lišće!

Požurili smo koliko smo mogli, a oni su iskoristili vrijeme za neke dogovore. Najprije su se složili kako je moguće prisustvo četnika, bar kolike su nam i nade da ih u blizini nema. Kako je puškomitraljez ostavljen, svjedoči da je njegov vlasnik žurio. Nije ni bilo potrebe vrijeme trošiti na nekakvo glasanje, kad Zaim već zna put do tog prikrivenog proplanka. Do njega samo treba požuriti, i biti još oprezniji.

Što se usput dodatno potvrđivalo. Počinjemo nalaziti i dijelove tromblona, ostatke paketića od municije, poneku čahuru ili geler, raste osjećaj da se krećemo dijelom  kojim je vođena jedna od bitaka. Čiji ishod ne znamo, a slutiti ne želimo.

Sve više razmišljam kuda nas Zaim vodi. Samo sam znao mjesto na kojem smo zašli u šumu, a gdje smo puškomitraljez našli nije mi bilo poznato. Trebalo je da ponovo dođemo do ruba šume, pa da se opet orijentišem. Iako se pred nama ukazala usamljena koliba, za čije postojanje nisam znao, u produžetku su se pružali meni poznati dijelovi Trebove.

Nismo slučajno baš ovuda naišli. Ova je koliba najpogodnija za istraživanje. Malo me iznenadilo da nije bilo puno dobrovoljaca, pa se rado pridružujem Zaimu, Mišu i  Fudu.

Kad smo joj prišli na korak-dva, na tren smo prepadnuti. Malo niže je zalajao ker. Otkriveni smo, ali brzo dolazimo sebi. Činjenica da je još vezan, puno govori.

Ne moramo se više osvrtati na taj lavež, već nastaviti s onim zbog čega smo kolibi i prišli. Za ispitivanje njene unutrašnjosti, a pošto smo odmah primijetili kako je normalno zatvorena, ne znamo koliko imamo vremena. Bio sam pošao za njima trojicom, ali shvatih kako je šest očiju sasvim dovoljno.

Ja svoje zavukoh u obližnji kokošinjac. Izgledalo je kao ga već neko vrijeme niko ne posjećuje. Ipak, odlučih zaviriti i u gornji dio. Bio sam siguran da ću naći jaja, ali se malo iznenadih da ih bi svega tri. I to snešena u ćošku. Da provjerim svoje sumnje, pipah ih jedno po jedno.

Klimao sam glavom. Nisam imao šta više gledati, osim što mi pogled odluta do onog kera. Osjećao sam da me zove, da nas zove da ga odvežemo. Ako stignemo o tome raspravljati, moja će ruka visoko biti podignuta. Za sada ću sačekati da ostali izađu.

Zajedno smo žurno dotrčali do ostatka kolone.

-          Kolibu smo pregledali – Zaim je prvi govorio – grobno, sumnjivo je prazna. Nikakvih tragova preturanja, kao da je vlasnik otišao, a svakog časa može da se vrati. Kao da su se povukli, ali ne daleko. Najviše me čudi ono lajanje kera, čujete da se i sada satra. Zato, odmah moramo se skloniti odavde, onaj proplanak nije daleko.

-          Što ne pustiste kera? – Mufo se odmah prisjeti svog Džekija, koji je tako ostao svezan u Trošnju.

-          Ne smijemo. Ja vjerujem da je ožednio, što baš i sluti da se gazda nije kanio zadržavati. Ako bi ga pustali, sigurno bi krenuo za nama. Mogao bi nas odati, a to bi bilo vrlo opasno. Onaj proplanak nije najzgodniji za brzo povlačenje.

-          Najmanje je tri dana kako ovoj kolibi niko nije prilazio – dok se već spremamo udaljavati odavde, nastojim prenijeti i svoje zaključke – u ćumezu sam našao samo tri jaja. Jedno, još veoma toplo, ostala hladna. Zakleću se da ih je jedna koka snijela. A vidio sam ih bar sedam-osam. Za razliku od kera, njima gazda ne nedostaje toliko. Jedva su dočekale da jaja nose gdje je njima ćeif, i svaka odvojeno. Samo je jedna mogla ostati vjerna navici. A sve je počelo upravo kad je gazda otišao. Sigurno. Vjerovatno.

-          Tako smo skontali i po tome što tragova ne bi na cesti – Zaim je već kretao – svakako ni ne možemo onom proplanku prići svi zajedno, nego po jedan-dvojica. Prvi će dobro izviditi, a tek poslije će se prebacivati ostali.

Niko nije imao ništa protiv, iako sve nije izgledalo toliko rizično. Od ruba šume do prvog većeg šiblja na proplanku jeste bilo stotinjak metara, ali prekrivenih nižim rastinjem i vrtačicama. Mišu i Zaimu je trebalo nepune dvije minute da se prebace.

Čim su zamakli, ne čekajući njihov znak, krenuli smo Fudo i ja. Isto smo se kretali, pretrčavali i puzali, i za isto vrijeme bili kraj njih. Biće nam dovoljan minut da pozovemo ostale.

Njihovo je prebacivanje bilo još brže, pa smo za petnaestak minuta svi bili unutar proplanka.

Odmah krećemo s detaljnijim pregledavanjem. Počeli smo od onog što je svima prvo privlačilo pažnju, minobacač šesetka je očito bila namjerno tako ostavljena. Vidljivo da se onaj koji ju je koristio nije žurio. Ako smo se već složili da u međuvremenu četnici nisu dolazili! Jedna je bitna razlika u odnosu na nađeni puškomitraljez - šesetka nije bila u položaju za gađanje.

Bila je pobodena u zemlju. Zapravo, još je stajala na svojim simpatičnim nožicama, onome što se stručno zove lafetima, ali s cijevi zarivenom u zemlju, kao što znamo da nojevi rade kada ih je stid. Postoljce je stršalo u zrak, pa svaka pomisao kako se to moglo i slučajno dogoditi odmah biva odbačena. Posebno, kad se tome doda da je nišanska sprava odnešena. A tu je bila i vreća s minama, desetak još ne ispaljenih. Na sve strane su primijetni bili osigurači, što je svjedočilo i o velikom broju ispaljenih. Ne nalazimo ovdje druga mjesta gdje je postavljan, ukopavan, da je i na kraju jasno kako je neko namjerno prevrnuo minobacač. Razloge, možda, saznamo nekad.

Najvažnije je da sve dosad ukazuje kako četnici još nisu posjećivali Trebovu. Ne vidljivi tragovi poslije kiše, nedirnut puškomitraljez na putu, svezan i žedan ker, tri jaja u ćumezu, te prevrnuta i ostavljena šesetka. Pa nam je lakše koristiti preostalo vrijeme koje nam se pruža.

Svi smo na nogama, s tim da se po potrebi saginjemo ili čak i pužemo, ali ni jedan grm na proplanku neće ostati neistražen. Pri tome se smjenjujemo i u osmatranju dalje okoline.

Ovdje je ostalo puno toga. U prvom redu pješadijske municije, najčešće držane u čarapama, popularni način čuvanja metaka u refuzi, pošto se tako mogu okvirovi dopunjavati brže nego iz sanduka i paketića. Neki su se, što nas malo razočarava, rješavali i čitavih okvira. Odlučni smo da ih sve pokupimo i ponesemo, dok ćemo ostalo zakopati i zaroviti. Naravno, uzimamo i nađene ručne bombe, ponovo se osjećamo snažni da ih nosimo, dok nad tromblonima samo žalimo. Kao i nad protivtenkovskim minama, koje također ne možemo nositi. Skrivamo i dijelove uniformi, najviše civilne odjeće, tek da ni to četnici ne nađu. Ipak, najbolje uklanjamo tragove zavoja i drugog sanitetskog materijala, zbog čijeg pronalaženja i najviše brinemo.

Završavamo za nekoliko sati, da bi uz ručak sigurni bili u jedno. Vjerovatno je ovaj proplanak bio jako bitan našima, ali nema nikakvih dvojbi kako je napuštan u velikoj žurbi.

Za razliku od njih, nama se ne žuri. I dovde smo putovali dugo. Ali i oprezno. Pa ćemo tako i nastaviti.

Da vremena imamo potvrdilo je glasanje koje nas na proplanku zadržava do mraka. A u drugom dijelu dana, umornima će poslužiti za odmor, nama dobrovoljcima za još bolje osmatranje. Tri dvogleda, i tri različite strane. Iza leđa je ostao samo Ziko, s garonjom na novim nožicama.

                                ispodzelengorska sela