Boluje Hanka Prijedorka,
na krilu kara-Zaima:
„Zaime, bolan Zaime,
ti prodaj selo Krnete!
Kupi mi, bolan Zaime,
kupi mi šaren-kočije,
upregni konja zvekana!
Vodi me, bolan Zaime,
vodi me ravnom
Prijedoru!
Vodi me, Zajko, ljubi
me,
za svoju ljubu uzmi
me!
Da svoju hastu
prebolim,
Zaime, srce, Zaime.
Već se primičemo Zamrštenu. Zapravo, putu koji
odvaja njemu.
Pravimo drugu pauzu. Mufo i ja se prisjećamo noći
kad ga napuštasmo. Najmanje smo svoj povratak ovakvim zamišljali. Zato mu i ne
trčimo u susret. Znamo da nije kakvim smo ga ostavili.
Tu je i ta dilema: svratiti, ili zaobići? Riješiti je možemo samo onako kako smo se dogovorili. Glasanjem.
Svi osjećamo tišinu. Jednima ne prija, drugi bi
zavirili u nju. Najneodlučniji ne raspoznaju prisustvo te tišine.
Ništa nije slučajno, pa ni naše zadržavanje u
ovoj dilemi. Mada toga još nismo svjesni. Ja sam samo presretan što je Zaimov i
moj prijedlog prošao. Krećemo prema selu, mislima već punim ranac s još jednom
dragom uspomenom, majicom koju sam iznio iz Trošnja.
Pomalo se ljutih kad osjetih da zastasmo skoro na
ulazu u selo. Ali, nisam stigao bilo koga upitati za razloge. Dovoljan je bio
pogled na donji dio sela, na plamen iz jedne od kuća.
Ako Zamršten nije ranije
zapaljen, ako ovo nije nešto što su četnici zaboravili, onda ga tek pale. Znamo
da to naši nikako ne bi učinili, zato opet počinjemo vjerovati kako četnici još
nisu ušli na Trebovu. Tužno je uvijek gledati neko selo kako gori.
Za iskrenije tugovanje nemamo ni vremena, biće ni
razloga. Ironično, pogled na naše selo koje gori, izvlači nam osmijeh. Možda da
ćemo uspjeti i prije nego očekivasmo, ako su naši još na Trebovoj. Imamo snage
da se do gore više ne zaustavljamo.
Glasanje je palo u vodu, u trenutku koji nam
potvrđuje kako je sreća noćas s nama. Za
novo nema potrebe. Iako, ja još nisam spreman povjerovati. Pokušavam i sebe i
druge uvjeriti kako je to logorska vatra naših. Dok se nisam bolje zagledao,
shvativši da niko ne loži četiri-pet logorskih.
Mogli smo još nagađati, ali više ništa
promijeniti. Na vrijeme smo prešli Sutjesku, a Zamršten ćemo morati zaobići.
Nikada više neću vidjeti kuću koja mi je tako srcu prirasla. Ko zna koliko je
četnika u selu, koliko ih je još u blizini.
Tek shvatam koliko smo bili prišli selu. Objašnjava
mi to toplina koja postaje sve osjetnija. Nekada tu bi druge, prirodne topline.
Ovo je vrelina, vještačka, neljudska.
Jednako ćutke, ali brže se vraćamo nazad.
Najmanje petsto metara do mjesta gdje se usuđujemo ponovo zaustaviti.
Na mjestu smo gdje sada ne osjećamo ni toplinu,
ni vrelinu. Blagi povjetarac koji nam je do maloprije smetao sada nam prija.
U
prilici smo da se priberemo. Da shvatimo koliko smo navakat Sutjesku prešli. Da
smo malo ranije, možda bismo ušli u Zamršten. Kada i četnici. Koji su, vrlo
moguće, brojniji, zasigurno naoružaniji. Da smo prešli kasnije, možda bismo na
četnike nabasali negdje visočije, bliže Trebovoj, kada bi moguće u nevakat
shvatili da to nije naša straža. Sreću, dobar osjećaj smo imali s vremenom
prelaska Sutjeske, a oduvijek smo računali kako će nam nakon toga sve biti puno
lakše.
Lahko
otrpljujemo tihe kritike na nas koji smo ovuda naveli, nadjačavaju ih
pucketanja krovova. Nismo sasvim sigurni, ali nam se čini kako se čuju i
puščani meci. Ne liči na borbu, samo na iživljavanje četnika. Koliko će nam još
potvđivati da su najjači kada treba paliti i civile ubijati. Ovdje ih nisu
zatekli, Major je na vrijeme došao. Eh...
Uzdisanje može sačekati, mi sad nemamo vremena. A
nije nam mudro ni provjeravati kakvi su odista u borbi.
Moramo biti brži od četnika. Novi dogovor također
nek čeka, sad idemo kud nas Zaim vodi. Neka opet ima onih koji se ne slažu,
brzo ih smirujemo. Trebova se ne može zaobići. Takav put, a koji je sigurniji,
ne poznajemo. Grešku smo priznali, osjećaji su nas na vrijeme preveli, ali pogrešno
dalje poveli. Ali nas je sreća ispravila.
Negdje na ulazu na Trebovu, planiramo se odmoriti.
Da osjećaje primirimo, da bolje procijenimo. Što smo bliže Trebovoj, dalje smo
od Zamrštena.
Sad čak i ja prepoznajem i put, nekoliko sam puta prošao Kozluom. Išao sam
i uz Kozlu i niz njega, ali uvijek danju. Tada se nije činio ovako teškim za
savlađivanje, mada sam zapamtio mnoge koji su govorili da se njime noću ne ide.
Mi moramo. Zato se zahvaljujemo mjesecu, koji
nekad zna da kasni sa zalaskom. Bar nam je pomogao da dovoljno daleko ostavimo
sva sela. U međuvremenu smo shvatili kako Zamršten nije jedino koje je noćas
zapaljeno.
Hvala mjesecu, iako nam više ne može pomagati. A
nije on kriv što je Kozlu - Kozlu. Nije Perućica, ali ni njemu nije mahane.
Nažalost,
u onim pričama o Kozluu nije bilo nimalo laži. Nije Trebova toliko daleko, ali
postaje upitno hoćemo li stići do kad smo planirali.
Počinjemo se saplitati,
gubiti iz vida onog ispred. Čuju se prve psovke, zahtjevi da se uspori. Vraćaju
se upozorenja, da moramo biti tiši.
Svi smo samo željeli da izdržimo, da uspijemo.
Ali, rješenje je samo jedno.
Ima još dosta do svanuća, ali i mi idemo sve
sporije. Normalno bi već bili na planini, ovako nisam siguran ni da li smo u po
puta. Kako idemo, zora će prije nas. Zato i shvatamo da se nepotrebno lomimo,
da i tako ne stižemo od noći uzeti više nego nam je svojom mjesečinom pružila.
Nemamo razloga za paniku, sigurni smo da ni četnici ne mogu za nama.
Nismo svi ispoštovali uputu da se bar par
koraka sklonimo s puta, kao za svaki slučaj. Zaustavili smo se gdje smo morali,
a put uz Kozlu je prepun udolina. Iz nekih se je bilo nemoguće ispentrati, a prkositi
mraku značilo bi rizikovati situaciju činiti još gorom. Koji su se mogli skloniti,
ispoštovali su drugu uputu. Nikako mnogo su se sklonili, da nam se ujutro lakše
ponovo iskupiti.
Sinoć su skoro svi stigli makar malo odspavati,
ja nisam. Sad mi je drago zbog toga. Ostatak noći će mi brže proći. Podijeliću
je na dijelove, u kojima ću pokušati zaspati, i na one u kojima ću biti
polubudan.
Okolina uranja u prijatnu tišinu, sjeckanju naletima
planinskog vjetra. Provjeravam čvrstinu žile pod nogama, još ranije sam provjerio
kako Ziku ne smetam, a počinjem vjerovati kako će se na put spustiti i oni koji
su se bili sklonili.
-
Noćenje uz Kozlu
– pomislih kako će to nevjerovatno izgledati u dnevniku.
