13 - Uzbuđenje raste, i nestaje

Rodi gora na kite behara.

Ravno polje drobnijem biserom.

Tud prolaze kićeni svatovi.

Svi svatovi droban biser beru,

a djevojka u kite behara.

Govore joj kićeni svatovi:
„Oj, Boga ti, kićena djevojko,

što ti bereš u kite behara,

što ne bereš drobnoga bisera?“

Odgovara kićena djevojka:
„A, Boga mi, kićeni svatovi,

u mom dvoru puno roda kažu,

meni majka malo ruha slaže.

Ako kome ne doteče dara,

dosta j' dara i kita behara.“

Krenuli smo pošto smo se još nekoliko puta okrenuli oko sebe. Da u dušu upijemo cijelo područje, cijeli kraj. Jer, ova je noć suđena da se udaljimo što više mognemo.

Nekad se želje ne biraju, nekad i njih sudbina nameće. S ovog se mjesta malo šta naprijed dalo vidjeti, ali se toliko toga dalo osjećati. Ostavljamo ono zbog čega ratujemo, ono čemu ćemo se težiti vratiti čim prije, ma gdje nas put odveo. U ta je osjećanja stala cijela Dolina, sva njena sela, planine i katuni, izvori, potoci i rječice, livade i proplanci, šume i kamenje i stijene, putevi i ceste, staze i bogaze, ali i sve ono izvan Doline a što pripada nama. Prije svega moj Trošanj, moja Drina, moja Maluša, moja Koprevina, moj Kremenik...

Ne javljaju se ova osjećanja slučajno baš sada. Dolaze umjesto straha, koji smo proteklih dana jedva savlađivali. Koji noćas iščezava zauvijek, potisnut ovim osjećanjima. Osjećanjima koja dosežu do našeg uspjeha.

Izlazak na livadu ih samo malo uspavljuje. Zapravo ih uspavljuje mjesečina koja se upravo budi. Ko zna, negdje nam možda bude saveznik, ali nam još nije potrebna.

Kroz Mrkalje možemo i uz puni mrak. Kroz Mrkalje, selo koje u meni budi još neka osjećanja. Ovo, odnedavno u zgarište pretvoreno selo, vraća me par mjeseci nazad. Kad smo izlazili iz Trošnja, kad smo sve drugo osjećali dušom, nozdrvama samo miris paljevine. I miris leševa, kojih je bilo svud okolo.

Sad leševa nema. Osim u sjećanjima. U jednoj sekundi mi ispred očiju prođoše svi ti dragi ljudi. Čujem i njih da nas bodre, uvjeravaju da možemo i moramo uspjeti. Zbog sebe. Pa će biti i zbog njih.

Javlja se bol u grudima, cijelo tijelo podrhtava. Samo usne ćute. Sve što bi sada rekle, stalo je u to ćutanje.

Od ćutanja se suše. Posežem za čuturicom, a znam da moram štediti vodu. Ne znam ni jedan izvor na koji ćemo naići, a na koji ćemo smjeti svratiti.

I Mufo traži vode. Očima.

Mučim se. Rado bih mu dao, ali mi je Faruk pred polazak naglasio da narednih nekoliko sati i ne pomišljam na to.

Mufo me razumije. Ali žudi za nekoliko kapi. Miris paljevine, i leševa, peče više od rane.

Faruk se okreće svaki put kad pomislim da popustim pred bratovim pogledima. Uvjeravam se kako to nije slučajno, i da je bolje da obojica trpimo.

Izlazimo iz sela, miris paljevine je sve slabiji. Nadjačava ga miris zrelih šljiva. Kao da je to posljednje zadovoljstvo koje nam ovaj kraj može pružiti. Niko ne propušta priliku ubrati koju. Vjerujemo kako će tamo gdje idemo biti svega, ali znamo da ništa neće biti ovakvo. Zato, pokoju šljivu mećemo i u džepove. Ne slutimo glad, samo hoćemo i s druge strane povratiti selam. Mjestu na koje se ne ljutimo, koje nas je, u okolnostima kakve jesu, skupilo i zbližilo, i zadržalo koliko je sudbina htjela.

Puno džepova na meni, dubokih, pa mi lahko do misli dolazi jedna ideja. Natrpaću ih pune. Nisu moja osjećanja jača, nisu moji selami veći, samo ja imam razlog više.

Mufo me shvata. Kako i ne bi, činim to zbog njega. Ako je Faruk u stanju da osjeti kad Mufu kanim krišom vode dati, nadam se da ovo prozrijeti neće.

Probamo. Mufo je spreman. Neprimjetno i hitro prihvata pokučenu šljivu. Zatim je nečujno puca. Potom, nakon par sekundi, jednako nečujno ispušta špicu. Zatim šljivu lomi na manje komadiće, i vješto smišljanim pokretima ubacuje jedan po jedan u usta. Sisa ih kao bombone, ali opet nečujno. Ja ga prikrivam, mljacam glasno. Tako da Farukovo okretanje zadržavam na tome.

U ovim trenutcima, ja i Mufo jedino o ovome razmišljamo. Kapi tečnosti mu više znače, nego što se boji opasnosti koju, možda, sa sobom nose. Ipak, trudi se ne pretjerivati, poslije tri pojedene, sljedeću je ubacio u džep. Primijetio sam to krajem oka, ali ne rekoh ništa. Osim što poželjeh, zbog toga, pokušati da sam više ni jednu ne pojedem. Vidim da uskoro mljackanjem neću Mufa ni morati prikrivati. Sasvim se uvježbao biti nečujan.

Koliko smo se ovom predali, pokazao je šum Sutjeske. Koji nas je iznenadio. A koji se miješa s tišinom, koja sada prija. Spuštamo se tako mjestu koje već peti dan pokušavamo vidjeti.

Kucnuo je čas. Zaim i prvi iza njega, već gaze. Uzbuđenje raste i nestaje, svakim osjećajem da je sljedeći zagazio. Smanjuje se vrijeme kada će i na nas doći red.

Prvi su već prešli, a najednom osjećam kako Sutjesku prelazimo nečujno. I neprimjetno. Nismo se stigli ni uplašiti. Možda smo se samo u trenutku stigli prevariti, pomislivši kako se proteklih dana neko drugi, a ne sudbina, igrao s nama. Da smo i one prve noći mogli ovako.

Prešli smo, pa sad više uopšte ne gledamo nastranu. Ni lijevo ni desno, nigdje gdje bi četnici mogli biti. Samo gledamo naprijed, i držimo tišinu s kojom smo se srodili.

Dolazimo do ceste. Već smo se zahvalili dijelu puta, što ne sretosmo četnike na njemu. Sad se istom molimo cesti. Postupamo kao da smo se dogovorili. A i jesmo, obećali smo jedni drugima.

Prelazimo i nju nečujno i neosjetno. Ne gledajući nastranu. Samo naprijed.

I, uspijevamo. Odlučno i hrabro. Ne znajući jesmo li bili spremni na sve, ili smo samo imali dovoljno sreće.

Ne može biti. Da se samo sreća pitala, ne bismo izgubili četiri dana.

Nismo ih izgubili. Prešli smo! Još pola sata, i bićemo svjesni toga. Kad se zaustavimo, i prvi put okrenemo.

Još pola sata kroz koje i trčimo i letimo. Stižemo držati na oku onih par ispred sebe, pogled okrenuti lijevo ili desno, suprotno od strane koju su više motrili ti naprijed, imamo vremena spustiti i pogled ispred nogu. Djelić sekunde je dovoljan da, kroz dovoljno jaku mjesečinu, vidimo i upamtimo kuda i kako nam je napraviti narednih nekoliko koraka. Dva-tri kojima moramo čvrsto dotaći zemlju, i dvaput toliko kojima ćemo se od zemlje odbacivati. Mjesečina je dovoljno jaka da nema straha da će se neko saplesti, postati nepotreban teret ostalima, ali ne prejaka da bi nas bilo i strah kako će nas četnici primijetiti. S udaljenosti, snažan je osjećaj da ih blizu nema.

Umora nema, a samo to što se niko ne okreće ne vidimo osmijehe na licima drugih. Nema ni pitanja kada ćemo stati. Zaim zna, mi osjećamo. Uguraćemo se u prvi pojas šume, odnosno par koraka ranije.

Nismo još bezbijedni, nije nam ni predah prijeko potreban, ali se moramo okrenuti. Kad više u mrak uđemo, slabije ćemo osjećati. Žal za onim što ostavismo, a radost što smo konačno na drugoj strani. Zato smo se i zaustavili, da to dvoje spojimo. U novu snagu, kojom ćemo nastaviti dalje.

Puno osjećanja nosimo. Ali je čovjekova duša toliko velika, da mjesta ima još. Kupićemo usput i sva druga koja su budu javljala.

                                    pogled na Vučevo, od Sutjeske