Blijedi mjesec je, već
odavno
zašo za goru.
A naš čamčić mirno
plovi po moru.
Samo, reci mi,
da me ljubiš ti.
Da živimo ko svi
sretni, presretni.
Blijedi mjesec zagrlio 1. oktobar 1992.
zvijezdu Danicu.
A ja grlim svoju
milu Ančicu.
Samo, reci mi...
Vesla ćemo ostaviti,
ne trebaju nam.
Mi ćemo se zagrliti,
čun će plovit sam.
Samo, reci mi...
Poslušao sam Mufov savjet da je hljeb bolje
mijesiti rukama nego kašikom. Više me umorilo, a i nerviralo, ali sam bio
ponosniji. Uspio sam zamijesiti i ispeći pet hljebova, pri tome ni oka nisam
sklopio, ali se nisam žalio.
Latif Bičo je obišao još neke kolibe, donio sira,
masla, još suhog mesa, kao i nekih stvari koje nije trebao. Imali jesmo širok
izbor, ali i svoje znatno uže, i već spoznate mogućnosti.
Nečeg se, opet, trebamo osloboditi. Promijeniti.
Ja stalno nemam čega. Ni flaše za vodu, jer jedna čuturica meni i Mufu nije
dovoljna, bez obzira što će Faruk i dalje uvijek biti negdje u blizini. Nisam
dao ni ćebeta, mada je Mufo ponovo predlagao. Dogovorili smo se da ga neko
vrijeme on nosi, samo zato što u ruksaku nije bilo toliko mjesta.
Dodali smo
još nešto veša, ostalo punili hranom. Više puta sam leđima mjerio težinu, čime
smo se i ravnali. Iako će, dok hranu ne prepolovimo, on nositi ćebe, Mufo se klipače
opet nije htio odreći.
Sve u svemu, na vrijeme spremni dočekujemo
iskupljanje. Ni odmorni ni umorni, i pretovareni i rasterećeni, pospani i čili,
ali samo odlučni, riješeni da uspijemo.
Drugima je utoliko bilo teže, što su ponovo
vagali po uspomenama. Teško je uspomene dijeliti, na one koje se nose i one što
se ostavljaju. Par dana više iskustva, ali ljubav prema uspomenama ista. Ne
daju žuriti.
Meni se, opet, na trenutak javlja misao koja me
je cijele noći posjećivala. Činilo mi se da osjećam kako nas sudbina usporava,
i kako se on svakog momenta mora pojaviti! Šutio sam kao i ostali, ali mi je
pogled često kretao Vučevu.
Izlaskom ovdje postalo nam je jasno kako ni ovu
noć nećemo iskorisiti za prelazak na drugu stranu. Što nam i nije sasvim teško
palo, navikli smo. Ali je primicanjem jutra posatajalo jasno i da opet
ostajemo bez Ćasarine pomoći. Nije nam
drago, ali ćemo se morati navići.
Svitanje zore, tako, daje jedan odgovor, a otvara
mnoga pitanja.
-
Ljudi, krećemo u
proboj – Mišo to potvrđuje, izdvajajući se, pošto smo se uvjerili kako smo svi
spremni – nazad nam više nema povratka. Sad polazimo, i nema odustajanja. Na
Suvodima ne možemo proći. Dogovorili smo plan, spuštamo se Sutulijama, gdje
ćemo provesti dan-dva-tri, poslije čega ćemo, ako drukčije ne mognemo, ići na
juriš. I ja se nadam da tako neće morati biti, ali samo ako budemo maksimalno
disciplinovani, i međusobno se poštovali. Više nema nikakve priče! Nas četvorica
ćemo ići naprijed, tako smo odlučili, da više niko ne može spominjati
zavaljivanje. Ako će neko prvi poginuti, to ćemo biti mi. Govorim to i iz
drugih razloga. Šta god da se desi, odustajanja nema. Nema ranjenih, nema brige
o poginulim. Ko se probije, probije! Neko mora uspjeti! Ja vam nemam više šta
reći, a ni vi nemate šta pitati.
-
Ja imam jedan
prijedlog – Sabit izlazi pored Miša – da obećamo, sada, jedni drugima, kako
više nema razdvajanja. Fina smo ekipa, ako mogu tako reći, oni što su kočili
jedinstvo su već otišli. Mislim da više ne bi trebali imati problema koje ćemo
sami sebi napraviti. Ne mislimo nas četvorica sami odlučivati. Gdje god bude
neophodno, zaustavićemo se. Svako će moći da iznese svoj prijedlog šta nam je
najbolje činiti. Polahko, nećemo žuriti. Sad nam je najvažnije preći Sutjesku i
dočepati se Trebove. Taj put manje-više svi znamo, ali smo odlučili da Zaim ide
prvi, on ga najbolje poznaje. Uglavnom, zastaćemo iznad Mrkalja, kako Mišo
reče, odatle izviđati, a odluku o pokretu ćemo zajedno donijeti. Zato, ako neko
misli da ima nešto reći, neka to odmah sada, ovdje kaže. Poslije nema, ako ćemo
se dogovoriti da više razdvajanja nema.
-
Besa! – Ziko je
jedva čekao da Sabit završi.
-
Besa... besa...
besa... – par nas šapatom prihvati, dok se neki tiho osmjehnuše, a što je
značilo isto.
Samo još dva pogleda. Jedan prema Vučevu, drugi
na logor. Ništa se više promijeniti ne može, ali osjećam kako od ovog trenutka
sve kreće nabolje.
Sve sumnje, bojazni i nepovjerenja ostavljamo ovdje.
Oslobađamo se najtežeg tereta.
Sa sobom nosimo nadu, sigurnost i vjeru. Poslije
četiri izgubljena dana, u trenutku smo to spremni zaboraviti. Kao da tek
krećemo. Kao da ta četiri dana nisu ni izgubljena.
Uzdah, i prvi koraci. Bez namjere da bi se bilo
ko više okrenuo.
-
Stanite – Ziko,
kao i svi već naviknut na šaptanje, ovo izgovori polupromuklo, ipak se
prolomilo duž cijelog stroja.
-
Šta je bilo –
nakon desetak sekundi kolektivne zbunjenosti, a u trenutku kada je Ziko krenuo
sa skidanjem ruksaka, Sajo upita.
-
Nije ništa bilo.
Samo, moram radi sebe – Ziko promrlja razgovijetno, a u nastavku dodade
nejasnije – bolje sad, nego nekad kasnije.
Većina je Zika poznavala, ostali smo ga upoznali.
Za njega je sasvim normalno da minut-dva po polasku radi nešto za šta je imao
cijelu noć.
Nije mu to bila namjera, ali je ovim olabavio
podrazumijevajuću napetost.
-
I, on da pogine?
– dobaci neko, dok je većina nas smijala se i vrtila glavom.
Dok je Ziko bi odsutan, mi se malo vrtismo
kolonom. Prilazismo jedan drugome, ne izgovarasmo ništa ali se razumijevasmo.
Poslije bese, dajemo i obećanje. Neće Ziko jedini preživjeti. Svi ćemo.
Ziko se povratio, tovari ponovo ruksak na se, a
mi ponovo krećemo. Ovaj put uvjereniji kako iza sebe osim logora i dijela
uspomena ostavljamo i sve suvišne riječi. Sa sobom, uz nosive uspomene nosimo
još i nadu, sigurnost i vjeru.
Pošli smo, više se ne okrećemo. Pogled držimo
ispred sebe, bez potrebe da ga razbacujemo i duž kolone. Formirala se ćutke,
kao da je svako znao svoje mjesto. Dovoljno je da bilo ko zatvori oči, da se
sjeti datog obećanja, i da nas sve redom pobroji. Znamo gdje je ko u stroju,
ali i da to nije bitno. Samo je važno da svi prijeđemo. Tada ćemo moći reći
kako ova četiri dana nismo izgubili, ni današnji ako bude suđeno.
Zatvaram oči, i gledam Zaima Kovačevića na čelu.
I prvi put, kad nam je namjera bila ići niz Sutulije, on je trebao voditi. Svi,
možda, poznajemo put, ali on zna i kamenje pokraj. Ni hrabrosti mu ne manjka.
Mišo je drugi. Tako i treba. Sabit je treći, zbog
prvog puškomitraljeza. Njemu pomoćnik nije potreban. Fudo se, tako, nađe
četvrti.
Mujo Rizvanović je uvijek volio biti bliže vrhu.
Niko mu to nije branio, kao ni da i dalje svom Harisu ne da daleko od sebe.
Slično se moglo reći i za Amira Madeška. S tim da
njega Asim nije morao pratiti, ali će biti da se potrefilo.
Emin Madeško nije Fuda držao na oku, ali ni
previše daleko.
Tu se na kratko niz Madešaka prekida. Presjekli
su ga rođaci Armin i Amir Pendek, te Ševko Vreva, koji su činili najtiši i
najneprimjetniji trojac. Trenutno su tihi, ali s izazivajućim osjećajem
spremnosti da u svakome trenutku reaguju, bilo na pojavu četnika ili nervoze
među nama. Hladnih nam glava treba.
Volio bih da isto mogu reći i za Hazima
Hasanbegovića, jednog od meni najzagonetnijih. Koliko sam razumio, ni on nije
bio odavde. Tu se zadesio, biće kao gost Muja Rizvanovića. Onako tihom, malo mu
je smetala Mujova glasnost, pa je svjesno htio biti malo podalje. A biti iza dvojice
Pendeka i Ševka Vreve, sasvim mu je odgovaralo. Ja se ne sjećam da sam čuo da
je i riječ prošaptao. Čak sam se jedva stigao raspitati za njega, kupeći
informacije od nekoliko njih. I, eto, ponovo nisam puno saznao. Ono što je
sigurno, uspjeh nam nikako neće zavisiti od njega!
Sajo Madeško se morao naći u sredini. Neće nam
kuhati usput, ali je navika - navika. Pritom je do rođaka Senada, drugog
puškomitraljesca, koji i po zadatku treba da je oko sredine. Bonzo ga još
uvijek prati, za njegovu pedesettrojku pomoćnik nije na odmet.
Senad Hadžić se, ne iz straha, ali svakako iz
dječačkog kompleksa, progurao naprijed najviše što je mogao.
Negdje na početku druge trećine, gdje bih ja
najradije bio, nalaze se Aziz, Emin i Huso Kovač. Koji su se, kao i Fadil Humić
i Ejub Vejo, „trebali“ naći u grupi koja se druga odvojila. Iako su sve vrijeme
bili vrlo ćutljivi, može biti da su znali misliti.
Nas na začelju, predvodi Latif Bičo. Jednostavno
ga je Munib Kovačević propustio. Kao i Faruka Kovača, kome nije smetalo što će
on biti između njega i Mufa. A Munib je želio biti s nama. Od ostalih je bio
nedovoljno shvaćen, a u nama je gledao istomišljenike. Pri čemu je najbolje da
se Mufo našao u sredini. Munib i ja ćemo se lakše suzdržavati od došaptavanja,
kad situacija ne bude ni to dopuštala.
Ranije sam ja bio zadužen za samo začelje, od
jutros je to Zijad Madeško. Treći puškomitraljezac, još jedna pedesettrojka,
ali za razliku od brata on ne insistira na pomoćniku. Ima uvjerljivo najteži
ranac, čak je i jedini kojemu ću priznati da mu je teže za izdržati. Možda ga i
najbolje razumijem, pa obećavam pomoći oko nošenja sanduka s municijom, ako mi
već nije dao da se opašem jednim njegovim redenikom. Ako zatreba, rado ću se
naći u ulozi njegovog pomoćnika. Možda bih tako bio korisniji, nego sa svojim
karabinom.
Ovu turu razmišljanja završavam smiješkom. Lijepo
je imati puškomitraljez iza leđa, ali se ne može porediti sa željom da se u
stvarnosti to ne dokazuje.
Kroz dan, koji nam nikako neće biti saveznik, nas
se dvadeset i osam odmiče od Sniježnice. U kojoj se više ne smjedosmo
zadržavati. Moramo se primicati mjestu gdje ćemo čekati noć. Mjesto nam je
dobro poznato, a noć je ona u koju se toliko uzdamo. Držimo se obećanja sebi
datog, da ćemo ovu i iskoristiti.
Samo smo obišli mjesta gdje smo zakopali višak
tereta, i opet napravili istu kružnu odbranu. Nije bilo naređivanja, pitanja,
svima je sve jasno. Niko ne pominje Suvode, niti Perućicu. Samo se čeka noć.
Navikli smo, pa će i dan brže proletjeti.
Izvidnica je sama krenula. A i vratila se na
vrijeme.
-
Idemo – bilo je
jedino što su nam rekli.
I dovoljno. Desetak minuta nam je trebalo da
postanemo potpuno svjesni toga. To, dok smo se kao fol spremali. Nešto kao
dotezali, popravljali, brisali sve tragove koje nismo kao stigli ukloniti. A,
spremni smo bili sve vrijeme!
Sutjeska, srednji tok
