Svi dilberi, mog dilbera
nema,
al boluje, ali ašikuje?
Ali mi se za dućan zanio,
ali se je ljepotom ponio?
Voljela bih da dilber boluje,
no da s drugom curom ašikuje.
Ja bih išla, dilbera obišla,
preko bašče, krijući od
majke,
preko doca, krijući od
oca,
preko drače, krijući od
braće!
Nosila mu šećerli ponude:
Šećer s mora, ćerez iz
Mostara,
gurabije na suncu pečene,
leder halve u medu kuhane!
A da s drugom dragom ašikuje,
ponio bi mi srce iz njedara!
Mujo je na čelu. Vodio nas je dugo onim istim
putem, pa sad mogoh više razmišljati o samoj Perućici. Nimalo se više ne čudim
što prvu noć je ne uspjesmo savladati. I ovako danju, nije se lahko kretati.
Povremeno pogled mora biti uprt na put, o svakom se koraku mora voditi računa,
put neba se ne može ni gledati. Gdjegdje ga ni nema! Samo spojene krošnje
stogodišnjih stabala, koje zajedno s ovako oblačnim i tmurnim vremenom donose
osjećaj da bi do akšama trebalo biti još nekoliko sati.
Kada smo skrenuli, bilo je još gore. Samo je sreća
što nije dugo trajalo, opet nas Mujo nije odveo više od dvjesto metara od
glavnog puta. Čak mi se činilo da smo i sasvim blizu onog prvog mjesta. Ipak je
razlika bila vidljiva, bili smo na samom rubu prašume. Čak se vidio i dobar
komad neba. Čime svi nisu bili sasvim zadovoljni, ali je Mišo podsjetio kako je
ovo bila volja većine.
Opet smo se rasporedili u krug, i prepustili
zajedničkim mislima. Samo smo Mufo i ja imali i posebne. One su prelazile na
drugu stranu, i spuštale se u Džemov, Zaimov i Salkov ranac. Vrijeme je ručku,
našem petom istom obroku.
Vrijeme je bilo i za još jedno Mufovo previjanje.
Jedno od posljednjih, i alkohola je nestajalo. Samo je Faruk bio u stanju još
da razgađa.
-
Osim palca, ni
jedan drugi prst ne osjećam – što je Mufo prokomentarisao na svoj način – ne znam,
onda, ni on što će mi!? Ako se i uspjednemo izvući iz ovoga, meni će svakako
šaku odsjeći. Pošto od nje neću imati nikakve koristi. Džaba je ti ispiraš,
bolje bi bilo da mi daš da to ispijem. Tako će s manje štete biti utrošeno to tečno
zlato!?
Faruk nije reagovao. Znao je da čini što može,
znao je da su dva dana, koliko mu je davao za spasenje ruke, za koliko je
najkasnije trebao doći do prave bolnice, davno prošla, ali nije bio čovjek koji
će ikada odustati. Dok i najmanje nade ima.
Ni mene nada nije napuštala, ali se stižem i
prekoriti za ono što i nisam kriv. Ako sam već morao nositi i svoje i Mufove
stvari, ni hrana mi nije smjela biti preteška. Nije zbog mene, ja sam uvjeren
da ću izdržati. Očekujem da noćas moramo uspjeti, a kad preko ceste prijeđemo,
do Trebove mogu i gladan.
S Mufom je drukčije. Jeste on, čim smo iz sela
izašli na Trebovu, krenuo s dijetom. Ali, tada još nije bio ranjen. Neku je noć
izgubio prilično krvi, a s obzirom da vodu uglavnom pije kapima, za ovih je par
dana već izgubio desetak kilograma. I mnogo snage, pa je i jedino o čemu nam se
mili razmišljati, noćašnji prelazak.
-
Ako bismo im
pali u šake – nekada to Mufo skrene u razgovor – ovu ću klipaču aktivirati.
Načeli su me, ali me živog nikad neće imati!
-
Lahko mi je za
te – pokušavam okrenuti na šalu – gledaj mene: u ruci karabin, a oko pasa meci
od lovare. Još se nisam naviko, lahko se može desiti da se zabunim, da umjesto
za fišeklije zgrabim za redenik. Ne znam hoću li se stići ubiti!
-
Ne brini. Valjda
je ova klipača dovoljna za dvojicu!? – šala je, kao i sve, bolja kad se s nekim
dijeli.
Teško mi je bilo držati raspoloženje, još teže
njega gledati. Nisam mu to imao hrabrosti direktno reći, ali mi je sve više
djelovao pomireno...
Jedino što pomislih da mogu učiniti je da od Miša
zatražim da večeras i ja krenem u izviđanje. Njemu sam rekao, nisu to nikakve
moje sumnje, već da to činim zbog Mufa. Ne znam da li me je shvatio, ali se
složio.
I Mujo je tražio da ide, pa je Mišo odustao.
Trojica su dovoljna, a Fudo nas je predvodio. A i da nas je išlo deset, vidjeli
bi isto. Osmotrili smo cijeli pojas uz Sutjesku, uvjerili se kako četnici ne
kane osloboditi ovaj prolaz. Čak je Fudo zaključio da je vidio i jedan-dva
šatora kojih prošli put nije bilo. Najmanje se radi o četi četnika, previše da
se usudimo!
Nismo se dugo zadržali. Čim se noć počela
primicati, čim je niz Perućicu otišla i zadnja nada da bi se četnici, možda,
ipak mogli povući negdje drugo, žurili smo da ne zakasnimo iskoristiti ostatak
malo vidnog vremena. Za večeru, i pronalaženje što udobnijih mjesta za
spavanje.
Mišo nas nije puno zapitkivao. Nije odlučio ni
sastanak održati. Jedno i svi možemo shvatiti, noćas nam nije nikamo odavde!
Za mene i Mufa samo dilema više. Dilema, koja to
i nije!
Razastirem šatorsko krilo. Odmotavam posljednji
od papirnatih umotaka kuhanog mesa. Razočarenje je još veće. Od četiri ionako
sitna komada, dva su bila skoro same kosti. A preostala dva su bila masnija. Da
bi se još više uščula. I dala mi dilemu, koja to sada jeste. Kako ovo
podijeliti na dvojicu? Mufu je hrana potrebnija, ali je ovakva i opasnija. I
najmanje trovanje stomaka bi mu još pogoršalo stanje rane.
Prvo čega se sjetih je da se malo povučem nazad,
dublje u mrak. Računam da će mu biti lakše ako ne bude vidio, ako ne bude znao
šta jede. I, kako nam večeru dijelim.
Odsijecam sitnije komadiće. Odvajam masnije, i
pokvarenije, za sebe. Trudim se da ne primijeti da nas prvi put razdvajam.
Tek kad sam sve razdijelio, počesmo s večerom.
Ličilo je na ranije, zalogaj njemu, zalogaj meni.
U duši me mučilo, nije zbog gladi.
Nju smo prestali osjećati još kad smo znali da nam je opet jesti kuhano meso.
Mučilo me što još ne znam je li mu činim uslugu, ili suprotno.
Možda sam trebao
pitati Faruka, zajedno da potražimo kod ostalih nešto drugo. Nisam, znam da se
Mufo ne bi složio. Povrh svega, najteže bi nam bilo još koji put nekom
odgovarati gdje su sada Džemo i ostali!
-
Je li nema više?
– pitao me, dok sam gužvao papir.
-
Nema!
-
Neka nema!
Složih se, bez potrebe da ponavljam. Moja su se
crijeva već bunila. Ali sam ih molio da izdrže, zbog Mufa! Večeras, od ujutro
ih neću mučiti.
Kao za inat, odnekud se neka hladnoća spusti na
naš proplanak. Vjerujem da je kod svih bilo želje da se zavučemo više u šumu,
ali sve osta na pominjaju Muja Rizvanovića. Veće raštrkavanje nam ne bi bilo pametno.
Stražu, ionako niko nije pominjao.
Kao i ostali, i ja i Mufo odlučujemo noć provesti
leđa uz leđa. Šatorsko smo prostrli, a ćebetom se pokrili. Povremeno smo se
okretali, zajedno, ali je hladnoća bila podnošljivija.
rijeka
Perućica
