7 - Pokret!

Bolan dragi, prođi me se dvora.

Sa tebe sam bjena i karana.

Sa tvojega dockan dolaženja,

i sinoć si kasno dolazio;

                                                                    

U zeleni bostan ulazio,

velik si mi zijan učinio:

amberove, lale pogazio,

amberove i alkatmerove.

I ovaj mi se put razmišljalo o prošlosti, ali nekoj daljoj. Pomislih koliko je sretan čovjek koji se ima čega sjećati. Česti uzdisaji, poneki trenutak miješanja misli sa snom, dovedoše me do podneva brže nego sam vjerovao. Možda ne bih još pažnju obratio na položaj sunca, da me konačno ne pozvaše na dogovor.

Prilazim mjestu gdje znam da je bio Mišo, vidim sve okupljene. Tu su i Faruk i Laci. Okrećem se, rukom pozivam i Mufa.

Čekam da i on priđe, ne slušam priču koja je već u toku. Nema potrebe, uvodne govore znam.

Ako je Glibova grupa nabasala na četnike, ako su se neki izvukli, do sada bi se ovdje vratili. Ili su ih sve pobili ili zarobili, ili su neki pregulili na drugu stranu.

Boravkom ovdje smo rizikovali, ako je bilo zarobljenih doveli bi ih ovdje. Morali bi.

Možemo li vjerovati, ako su se neki već odvojili, jesu li bili riješeni da im živi u ruke ne padaju!?

Lahko je to pitanje postaviti, teško svakom kog sudbina dovede da se u vezi odgovora provjerava!

Nakon ovih konstatacija slijede još neke. Odavde nam je ići. Imamo dva prolaza, oba blokirana. Jedan nam je odabrati. Dogovoriti se trebamo u vezi toga, koji?

Trebamo procijeniti koji nam se prolaz čini lakšim. Ovdje, ili na Suvodima!?

Ako sam nešto i preskočio, to su razmišljanja pojedinaca zašto oni misle da je negdje rupa, ako je ima, nešto veća. Što me podsjeti na nagađanja s koje strane praviti ulaz u sklonište. Stresoh se.

Mufo i ja smo prilazili tiho, nismo ometali ni preostale koji su izbacivali iz sebe šapate ličnih intuicija. Pri tome razumijem kako nije sasvim odbačena opcija da su neki zarobljeni, da četnici sada znaju koliko nas je, i da im je lakše čekati nas - negoli nas ganjati. Dok pokušavah sebi objasniti da je to još i dobra opcija, ponovo se inertno stresoh.

Ne prekidam nikoga ko ima snage da govori, a od sebe crne misli odbijam tako što nas odlučujem konačno prebrojati. Ovo što nas se još drži zajedno. Tri... četiri puta sam brojao. Nisam nikog preskočio, niti dva puta ubrojio, još nas je tačno dvadeset i osam.

Sad se pokazuje ispravnom ona da svačija glava jednako vrijedi. Ko govori, govori tiho. Bez prekidanja. Koji se pogledi sretnu, udare na isto razmišljanje. Da nam je pogoditi s izborom!

Još jednom se stresoh. Uhvatih se u situaciji kako bi bilo da o ovome odlučuje nas pet, ili sedam. I da ja zadnji glasam, uz prethodno izjednačen rezultat. Ovako, imam mogućnost da ostanem suzdržan.

Osjećam da se diskusija privodi kraju. U trenutku kada neko kao bitno istaknu to što je na Suvodima prošla Džemova grupa, dok je ova ovdje zaustavljena.

Još neko pomenu kako su ovi ovdje djelomično i sami krivi, po njemu oni svoga konja nisu Sniježnici ni opravili. Nego su htjeli s njime Sutjesku prijeći.

Nisam jedini koji u to ne vjerujem, Mišo prekida daljnju diskusiju.

Suvodi su prvi ponuđeni na glasanje. Mujova, Fudova i Mišova ruka su pokrenuli i sve ostale, ne samo Madešaka i Mujovog sina. Vjerujem da su se neki u posljednji čas predomislili, samo kako bi bili dio većine. Ne zamjerah nikome, ponajmanje Mufu i Senadu.

Ni sebi. Iako sam sve vrijeme sebe ubjeđivao da je meni jedino pametno izbjeći učestvovanje u donošenju ove odluke, iz podsvijesti mi dođe napomena kako nam je jedini problem Sutjesku i cestu prijeći. Poslije čega bi se, ukoliko bi to ovdje izveli, hvatali dijela koji sam jednom s Džemom prilično izvidio, i gdje sam vjerovao da ću se bolje snalaziti nego u pentranju uz Hrčavku. Možda sam se potajno još nadao da nas tu negdje neko čeka, moguće čak i Džemom predvođen.

Dok su drugi dizali ruke podržavajući Suvode, meni glavom prođe ideja proboja na juriš. I to mi se činilo ovdje izvodljivijim, iako ne bih smio tvrditi kako je za takvu procjenu dovoljno što ovaj put znam premalo, drugi nimalo. Ipak, i prije nego je ishod bio jasan ja sam se opredijelio za ovaj.

Ako je Zaim već ranije bio za isto, onda me dizanje ruke Muniba Kovačevića prijatno iznenadilo. Potvrdio je da nas dvojica slično razmišljamo, mada je jedina vidljiva korist bila u tome da se moje brojanje potvrdilo tačnim. Nas bijaše tri, njih dvadeset i pet.

Mujo se radovao, kao da smo već i prošli. Zatražio je pokret za dva minuta. Što je, ipak, morao obrazložiti.

-          Idemo odmah u Perućicu, to smo i jutros trebali uraditi – od uzbuđenja je prebrzo govorio, jedva za razumjeti – tu nas četnici sigurno neće tražiti, neće se usuditi. Samo su se rijetki i prije usuđivali u nju zalaziti, uglavnom su se svi samo držali puta. Jedino, mi krivolovci. Ja Perućicu znam ko svoj džep. Od onog, znam još deset boljih i sigurnijih mjesta. Kad bi neko htio sa mnom, ja bih u njoj osto do proljeća. Razapeli bi šator, hrane pribavili sa Sniježnice, ima izvora...

-          Ne melji, Boga ti – Sabit ga prekide prije nego je uspio ubaciti i neku od svojih lovačkih priča – daj ti nas prvo skloni odavde, u neko od tih tvojih mjesta. Na ono isto ne smijemo, još ne znamo da nisu nekog od naših zarobili!

-          Jok, kakvo isto mjesto. Kažem, ima, ako hoćeš, dvadeset, još i boljih mjesta. Ovo gdje vas kontam odvesti... samo ću još malo razmisliti, jer ima jedno najbolje, ali je ono podalje. Eh, tu smo jednom, nas... samo da prebrojim...

-          Pokret! – Mišo glasno komandova.

                                 rijeka Sutjeska