Lako ti je poznati
divojke
koje su ti ljubljene u
majke:
Crne su im oči
zamućene
kako voda u mutnu
jezeru,
crne su im kose
zamršene
kako svila u loša
trgovca.
11. oktobar 1992.
Još je lakše poznati
divojke
koje nisu ljubljene u
majke:
Bistra im je oka
zjenica
ko sunašce ljetno na
istoku,
crne su im kose
razglađene
kako perje u mlada
sokola!
Navikavamo se na Dragomiliće, oni na nas. Žive
novi život. Ispunjen optimizmom. Na koji su bili skoro zaboravili. Posljednjih
godina, u ovome ne velikom selu, u svaku je kuću zavirivala ista nada. Želja da
se jednog dana ode iz njega. Najčešće nadjačavana bojazni da se to nikada neće
desiti.
I sada se, uglavnom, priča o odlasku. Od jutros,
s razlogom više. S Vučeva je došlo pola Ćasarinih, tačnije njihov najstariji
brat Murto i još trojica. Nisu bili govorljivi, vjerovatno ni imali šta novo
reći, sem da su se s ovima dogovorno podijelili, vjerujući kako im je ovako
lakše. A kako su živi i čitavi stigli, samo je kazivalo da većih problema nisu
imali. Nas je zanimalo i razmišljanje Ćasare i te dvojice s njim, o čemu se
pozdano nisu usuđivali izjasniti, osim da ih je očekivati narednih dana. Među
nama je opet onih koji će sumnjati, dopuštajući sebi da tvrdimo kako ih
sedmorica nikako nije imalo razloga dalje se razdvajati. Za jače sumnje nam je
poslužilo i što su Murtovi, tražili i dobili da odmah produže, obiđu porodice i
odmore.
Ista želja i među nama, sada i s malo više nade.
Čeka se samo da prođe hefta, koju zagazismo, i da se vrate oni koji su već na
odmoru. To bi nekima od nas trebalo značiti da je došlo vrijeme da vide najmilije.
Kako se taj dan bude primicao, to će se sve drugo
zaboravljati. Tako bi trebalo biti i s Musom.
Čak, mislim kako smo jučer sasvim bespotrebno o
njemu pričali, samo smo trebali sačekati da sam kaže što o svemu misli.
Prvo jutro, pa ga nije bilo na postrojavanju. Što
bi prošlo skoro neopaženo, da se nije pojavio kada smo se vraćali. Izašao je iz
Komande, u papučama i s peškirom u rukama, u noćnim haljinama. S dvije namjere,
i jednim razlogom. Da se umije i pokaže da je komandant, a biće kako se sinoć
pozadugo sjedilo.
Prvo je mogao i trebao obaviti ranije ili
kasnije, a drugo mu niko nije ni spočitavao. Ako ga neki razumijemo, i
vjerujemo kako mu to i nije bio cilj, mnoge je uspio iziritirati. Valjda je
računao kako ćemo to prećutati. Jer više razmišljamo kako ova hefta prolazi!
***
Dobro je da nisam sam planirao dan, teško bih se
boljeg prijedloga sjetio. Od Sutka sam dobio zadatak da uzmem još jednog i prozvrljam
okolo, pokušam naći rezervni položaj.
Nije rekao, ali bi taj lahko trebao postati
osnovni. Iako se protok hefte osjećao, provlačili su se komentari na račun
našeg prvog položaja. Mahana mu je što je uz samo selo. Strah od granatiranja
je uvijek prisutan, a spoznaja da bi odavde mogli djejstvovati naši minobacači
samo ga povećava.
Svejedno, svi ćemo s time morati biti suočeni.
Kako je najavljeno dobićemo osamdesetdvojke, čiji domet ne pruža mogućnost
velikog biranja. Želimo li pokrivati sve naše položaje, daleko od sela nam nije
ići.
Na karti sam zabilježio jedan proplančić malo
iznad sela, koji bi mogao odgovarati. Preostao mi je lakši dio zadatka, izabrati
ko će mi praviti društvo.
Nisam puno razmišljao. Ovo mi se učinila prilika
da na još jedan način sebe provjerim. Ne mislim previše ni svom vodu
naređivati, a petljati se u druge nemam namjeru.
Zaim Barlov je kao stvoren. Iz još nekih razloga.
Kao prvo, jedan je od rijetkih čiji status i razmišljanja još niko ne zna. Nije
se kao Džemo opredijelio, našao sam ga na svom spisku, Sutko ga nije tražio,
kao mene, dok se on ponašao kao da je i formalno u vodu s Trošnjanima, samo s
razlikom što s njima nije išao na položaj. O svemu ovome nas dvojica do sada
nismo željeli razgovarati. A mene je zanimalo da li sam i koliko uzrok njegovoj
odluci, ili kolebanju.
Pristao je. Makar, samo da protegne noge.
Krenuli smo uz šutnju i moja objašnjenja gdje bi
se trebao nalaziti proplančić koji idemo pogledati. Priču, kroz koju sam
provlačio razmišljanja o našim međusobnim odnosima.
Uglavnom smo, do one noći na Sniježnici dosta
dobro sarađivali. Desila se ona granata, pogibija Crnog i ranjavanje Mufa,
njegovo napuštanje položaja. Desilo se moje potezanje puške na njega.
Pogriješio je, ali je i shvatio grešku. Vratio se, i opet smo dobro sarađivali.
Do onog jutra kada su me ostavili s Mufom. A to
je uradio pod uticajem Džema. Što sam obojici već halalio. A i oni meni što sam
im neko vrijeme zamjerao zbog toga.
Nisam ga pozvao da mu ponovo sudim. Već da
porazgovaramo, da probam shvatiti što je od dolaska ovdje gotovo neprepoznatljiv.
Činio mi se kao da ni sam sebe nije u stanju prepoznati. Mislio sam da je
vrijeme da to nekom otkrije, samo moramo polahko doći do priče o tome.
-
Hej, čim
ugrabimo malo vremena trebao bi me podašišati – do tada trebam držati
neobavezni nivo razgovora.
-
„No problem!“
-
Da ti odmah
objasnim: samo ovo oko ušiju. To mi malo smeta. I, možda, po vrhu malo
poravnjati. Dužinu neću da diram. Duža kosa mi nekako više ratnički djeluje!
-
To, ko ti neki
ratnik!?
-
E, baš suprotno.
Nisam. Zato i bi kosu da pustim, da makar izgledam kao ratnik.
-
Mudro. A i meni
paše, što manje šišanja - to lakše.
-
Unaprijed hvala.
A, ako već nisi skonto, ti si već ušao u historiju!?
-
Kako?
-
Zapravo, nisi
još ušao ali si obezbijedio ulazak. Skontaj, kad se ovo završi, o meni će se
pisati kao o velikom borcu. Pošto planiram pustiti kosu, a rat bi mogao
potrajati, to će se moj lik tako i opisivati. Eh, biografi će pronaći da si me
ti prvi šišao, još kad smo tek stigli na Trebovu. Poslije sam mijenjao dva
brica, koji uopšte nisu bitni.
-
To je sve tako,
samo nisi morao petljati historiju kako bi me zamolio za još jedno šišanje!
-
Jeste, ali ja to
za svaki slučaj. Ko zna, možda historija okrene u drugom smjeru. Možda bude o
tebi pisala. A ja se onda budem hvalio „kako me je Veliki Zaim, rahmetli,
nekoliko puta šišao“!
-
Zajebi. Nema
ništa od šišanja. Zapravo, ošišaću te, da bih se ja mogao poslije hvaliti kako
si poginuo s mojom frizurom!
-
Hej, znaš koja
je sad najaktuelnija kletva?
-
Znam ih dosta,
uvijek aktuelnih. Ne znam na koju misliš.
-
„Dabogda se
škola po tebi zvala“!
-
Joj, dobro si. A
tvoje je ime baš ko stvoreno. Čuj kako lijepo zvuči „Osnovna škola Asim Ćerimagić
Učo“! Priznaj da bolje pristaje tvoje, nego moje ime.
-
Pa, možda... ali
bi još ljepše zvučala ako bi se ta škola nalazila u „Ulici Zaima Barlova“!
-
Možeš ti u historiju
ući i bez mene!
-
Ne boj se, nisam
u dnevniku zabilježio ono u Zamrštenu. Kad si se probudio i vidio da si me
zakoračio.
-
Eh, kako je tek
meni bilo kad sam se probudio. Sanjo neku dobru žensku, a imam šta vidjeti.
Tebe zakulačio. Još si i dobro prošo. Da se ne probudih, moglo je svašta biti!
-
Jah, tri sam ja
noći iza toga u strahu spavo. Budio se svakih pet minuta da vidim jesi li
miran...
Upravo smo se peli najstrmijim dijelom. Vidjeli
smo nekoliko mjesta koji mogu služiti kao položaj, željeli smo izabrati i
najbolje mjesto za osmatračnicu.
Vrh je pružao dobar pogled ispred većeg dijela
naših linija. A mi smo bili prilično umorni.
-
Vidiš koje smo
mi budale – Zaim prvi progovori – ovud se ni koze nisu verale.
-
Koze možda nisu,
ali njima nije ni bila nevolja.
-
Ne znam je li i
nama, ali znam da smo ga popušili!
-
Nismo još. Još
dudlamo. Tek smo počeli. Ovo je samo jedna, još i pokraća cigara, da ne kažem
šta drugo, a šta nas tek čeka.
-
Šta misliš, kad
ćemo mi odavde?
-
Ne vjerujem da
ćemo prije proljeća. Ne bi imalo efekta.
-
Ne mislim na to,
za tamo. Nego u suprotnom smjeru, na odmor?
-
Pa, neko će za
koji dan. Ostali u trećoj turi. Što se mene tiče, ne žuri mi se. Ionako nemam
gdje. Volio bih Mufa vidjeti, ali je on sigurno u bolnici. A ne mogu heftu, ili
deset dana spavati s njim u krevetu. Sutko je planiro da se on i ja razdvojimo,
predložiću da on ide u narednoj turi, a tražiću da tad i ti ideš. Ipak, ma kako
da ima smisla da ja njega mijenjam, nema smisla da on mijenja mene.
-
Nije to u
pitanju. Nego, zar ti stvarno vjeruješ da će se vratiti svi koji su sad otišli
na odmor.
-
Svi neće, ali
vjerujem da većina hoće.
-
Ja bih bio
sretan ako bi se i polovina vratila!?
-
Šta pričaš!? To
nema logike.
-
Tvoje logike.
Nisi ti bio ovdje, da vidiš koja je jagma bila za dozvole! Većini nije u glavi
bilo da vide porodice, nego samo da Grepku okrenu leđa.
-
Doduše, ja te
face nisam gledo. Svejedno, držim da nema logike. Evo i zašto: zar nije Major
pružio svima priliku - da ode, ko je god htio. Valjda su ostali oni koji vole
ovaj bataljon.
-
I tu griješiš.
Nisu ostali koji vole bataljon, nego koji su voljeli Trebovu. Ovaj bataljon nije
isto tamo i ovdje!
-
To, priznajem,
ima logike. Ali, zar bi tako ispali fer prema nama. Zar svako od njih nema
nekog ko čeka da se on vrati, da bi i sam mogao otići.
-
Isto, ko i oni
što su još s Trebove išli!
-
Ne znam... De mi
reci šta, onda, misliš o našima? Iz Trošnja?
-
Kako misliš?
-
Mislim, hoće li
se oni vratiti. Njih pet-šest koliko je uspjelo biti na prvom spisku.
-
Ne znam, ja za
nikog ne garantujem. Zapravo, vjerujem da će se vratiti prije oni čija familija
nije na okupu.
-
Tvoja je, Ziki
alahrahmetile, uglavnom na okupu. Šta bi, ili šta ćeš ti učiniti?
-
Ne znam. Kako
sad razmišljam, ako bih igdje mogao, radije se ne bih vratio!
-
Iskreno. Ali,
onda nije ni čudo što sumnjaš u druge. Meni baš i nije logično, valjda smo već
nekakva vojska. Osim toga, nigdje nema „obješenih“! Onda, zar nije bolje među
svojima.
-
A, zar nije
bolje bliže svojih. Mislim na porodicu!
-
Jel se mi
svađamo, ili razmišljamo?
-
Ja razmišljam.
Ti, ne znam.
-
Može biti. Ali,
ako se i tebi ide odavde, zar je razlika hoće li to biti od Trošnjana ili iz
bacačlija?
-
Ništa ja nisam
reko. Dok je ovako, ja znam gdje sam. Ali, kad se ima šta raditi. Evo, jesam li
odmah pošo s tobom. Šta trebam, povazdan ketiti tamo i slušati kako mi se neko
smije iza leđa. Zar mi nije bolje ovamo, mirniji sam. Osim, ako ti narediš...
-
Ne jebi sojke.
Sam si reko da se nećemo svađati, da samo razmišljamo...
Ja sam Zaima shvatao. On mene nije. On može
komotno ostati pri svojoj misli, meni se je kolebati.
Počinjem se plašiti kako je, ipak, on više u
pravu.
prilaz Trebovoj, iz pravca
Tjentišta
